U sklopu završetka slavlja franjevačkih jubileja i kao krunu svoje stoljetne obnovljene prisutnosti u Beogradu, franjevci Provincije Bosne Srebrne koji djeluju u franjevačkom samostanu sv. Ante Padovanskog u samom srcu Beograda, priredili su monografiju koja svjedoči o proteklih stotinu godina djelovanja franjevaca u samom samostanu i župi, ali i o brojnim vjernicima i ljudima dobre volje koji su bili vezani uz samu župu i samostan.

O knjizi su govorili umirovljeni beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar i prof. dr. Stipo Kljajić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Uz brojne vjernike, goste, predstavnike Srpske pravoslavne Crkve, na predstavljanju monografije bili su beogradski nadbiskup i metropolit kardinal Ladislav Nemet, mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko–mrkanjski Petar Palić, srijemski biskup Fabijan Svalina, provincijal fra Zdravko Dadić, tridesetak franjevaca iz same provincije, svećenici Beogradske i Đakovačko-osječke nadbiskupije, dok je uime Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Srbiji nazočio zamjenik veleposlanika dr. Ivan Zeko Pivač, uime Hrvatskoga nacionalnog vijeća Marin Piuković te uime Gradske općine Zvezdara zamjenik predsjednika općine Radoica Svorcan.

Predstavljajući monografiju i govoreći o odnosu povijesti i historije te njihovom značenju, prof. Kljajić je istaknuo kako mnogi misle da su ta dva pojma sinonimi, no da oni ne označavaju istu stvarnost, već da povijest treba gledati kao ono što se doista zbilo, a historiju kao istraživanje, tj. izučavanje o tim stvarnim događajima. Dodao je kako se svaki povjesničar, ali i svaki čovjek, izučavajući povijest susreće s poteškoćom istinoljubivosti, ali i fragmentarnosti. Postavio je pitanje žele li upravo svi koji se bave prošlošću kroz istinoljubivost doista znati što se dogodilo ili je ta želja opterećena najčešće ideološkim i političkim ograničenjima te može li se zbog nedostataka podataka – fragmentarnost – zadobiti potpuna i cjelovita slika svih povijesnih činjenica i događaja.

Naglasio je kako autori monografije, premda su se bavili poviješću, istu su nastojali objektivno i istinito prikazati bez obzira na brojne nedostatke u pronalaženju podataka, a posebice u nedostatku zapisa samostanskih kronika. Posebno je istaknuo kako su autori opisom i onih malenih događaja u proteklih stotinu godina povijesti franjevačkog samostana i župe u Beogradu uspjeli vjerno prikazati život, djelovanje i rad franjevaca u Beogradu.

Nadbiskup Hočevar, kao svjedok gotovo četvrt stoljeća obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu, zahvalio je franjevcima na svjedočenju „serafske“ ljubavi sv. Franje podsjetivši na pravo i valjano čitanje znakova vremena posebice u gradu koji spaja istok i zapad, sjever i jug, koji se nalazi na ušću rijeke Save i Dunav gdje se nekada i nalazio franjevački samostan do osmanlijskog osvajanja Beograda. Naglasio je kako elementarnost konkretnog života franjevaca koji donosi sama monografija jest upravo najrječitija premda je i sam, kako je rekao, očekivao da će na izradi monografije raditi „veliki“ povijesni stručnjaci. Uz franjevački karizmatski duh koji su unijeli u sam Beograd, ali i cijelu Beogradsku nadbiskupiju, nadbiskup Hočevar je naglasio da su franjevci ostavili i veliki trag u umjetnosti i sakralnoj baštini Beograda gradeći upravo crkvu sv. Ante Padovanskog koja je djelo slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika, a u kojoj je monografija i predstavljena. Dotaknuo se i tolikih međusobnih odnosa i susreta u samoj crkvi i samostanu rekavši kako i danas postoji nada da će na Balkanu „zavladati snaga pomirenja i stvaralačke konstruktivnosti“ što je franjevački duh na ovim prostorima kroz povijest to već i potvrdio.

Provincijal Dadić istaknuo je kako stoljeće obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu nije samo povijesna činjenica već da je ono ponajprije „svjedočanstvo ustrajnosti, vjernosti poslanju i spremnosti da se, u duhu sv. Franje Asiškoga, bude blizu čovjeku, da se gradi mir i da se njeguje susret među ljudima različitih iskustava, kultura i vjerskih pripadnosti“. Izrazio je vjeru da je upravo odgovor franjevaca na sve izazove mjesta i vremena u kojem se nalaze sadržan u samom franjevačkom pozivu da oni sami budu „ljudi vjere i nade, ljudi dijaloga i mira, ljudi koji ne odustaju od dobra ni onda kada ono zahtjeva strpljivost, žrtvu i ustrajnost“.

Riječi zahvale uputio je gvardijan fra Ilija Alandžak, rekavši kako su franjevci ovom monografijom na skroman način pokušali prikazati da „sadašnjost nikada nije naš cilj: prošlost i sadašnjost naša su sredstva; samo je budućnost naš cilj“. Program su glazbeno obogatili Muški ekumenski zbor, Stefan Simonovič, Višnja Dimitrijević i Slovenska pojoča družba.

Monografija je djelo četvorice autora koji su život i rad franjevaca sagledali kroz četiri vida. O povijesnim događajima pisao je prof. dr. Benedikt Vujica, sve franjevce koji su djelovali u samostanu i župi prikazao je fra Tomislav Brković, o umjetničkom značenju crkve sv. Ante pisao gvardijan Alandžak, a o važnosti i bogatstvu gajenja crkvenoga pjevanja kroz razne zborove župljanin Ivan Debeljak. Monografiju je uredio dr. Šarčević, dok su recenzenti prof. Kljajić i Jozo Džambo. Realizaciju je financijski potpomogao Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Prije predstavljanja monografije zahvalno euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ante Padovanskog predvodio je nadbiskup Hočevar u zajedništvu s biskupima Palićem i Svalinom te provincijalom Dadićem i ostalim svećenicima. Kao spomen na završetak franjevačkih jubileja, ponajprije 800. obljetnice preminuća sv. Franje, u samostanskoj kapeli postavljeni su vitraji koji prikazuju susret sv. Franje s gubavcem, stigmatizaciju sv. Franje, prve jaslice te Franjinu Pjesmu stvorova, a djelo su umjetnika Vladimira Blažanovića. Vitraje, koji su dar brojnih dobročinitelja, blagoslovio je biskup Palić.