Draga braćo i sestre!

Dok smo se nastojali usredotočiti na razmišljanje o Velikom tjednu, muci, smrti i uskrsnuću našega Gospodina nismo mogli ostati ravnodušni i ne razmišljati o onim događajima koji nas tište zadnjih mjeseci. Ne znamo koliko će trajati ova pandemija koronavirusa, koliko će ljudi morati patiti i koliko će ljudi umrijeti. Osjećamo se nemoćno čekajući cjepivo koje bi trebalo riješiti sve naše brige i probleme. Ostaje nam samo nada da će to biti tako. Neke stvari u našem životu teško je prihvatiti. One nekada poljuljaju naš svijet i urežu nam se duboko u srce tako da ih se sjećamo tijekom cijelog života. Međutim, ako ih se prihvati zbog istine koju nam prenose, one donose veliki mir i olakšanje. Događaji Velikog tjedna potiču nas na dublje razmišljanje o smislu našega života i traženju pravoga lijeka za naše bolesno društvo u kojem trebamo živjeti zdravim kršćanskim životom. Dok promatramo Kristovu muku, smrt i uskrsnuće pitamo se kako ostvariti i što promijeniti u svom životu kako bismo mogli živjeti kršćanski i prihvatiti sve kušnje koje su pred nama?

Blagodati suvremenog svijeta uvjerile su nas da život treba biti lijep i ugodan. Naši su preci živjeli živote koji su bili mnogo teži i kraći. Život je bio dolina suza. Prihvatili su da je patnja sastavni dio života preko koje se čovjek ostvaruje. Drugim riječima, prihvatili su svoj križ. Modernom čovjeku patnja se čini neugodna i neprihvatljiva, a naporan rad nerazuman i ponižavajući! Postajemo ogorčeni i na najmanju patnju. Ljutimo se i upadamo u tjeskobu i depresiju radi pomisli da bismo mogli patiti.

Moramo biti svjesni da su patnja i poteškoće dio našega svagdanjeg života i treba ih očekivati i s njima se suočavati kao što nam i naš Gospodin Isus pokazuje na svom križnom putu. Prihvaćanjem svoga križa manje se ljutimo i nismo toliko tjeskobni, osim toga taj križ nam pruža više radosti i sreće što možemo u tome slijediti Isusa. Zapravo donosi neobičan mir i spokoj mirne savjesti. Oslobođeni smo nerealnih očekivanja koja nam stvaraju ljutnju i pritisak. Također smo postali zahvalni za radost da smo je mogli iskusiti.

Često mislimo da bismo trebali biti u stanju raditi ono što nas veseli i povećava naše samoostvarenje. Važno je imati na pameti da naša istinska sreća dolazi ne dobivanjem onoga što želimo, već onoga što Bog želi od nas. Naša sudbina nije raditi ono što želimo, nego slijediti Božji plan. Zar ne molimo: „Oče, budi volja tvoja“, a ne moja. Pravi mir dolazi iz pažljivog prepoznavanja i prihvaćanja Božje volje.

Žalosno je koliko malo ljudi danas istinski razgovara s Bogom o važnim stvarima. Jednostavno odlazimo i radimo ono što želimo, očekujući da će nas Bog izbaviti ako ne bude dobro. Ti i ja ne postojimo samo radi naših hirova; imamo određeno mjesto u Božjem planu. Imamo veći spokoj kada prepoznamo to mjesto i ponizno tražimo Božju volju. Prihvaćanje činjenice da nismo gospodari vlastite sudbine, a ni kapetani vlastitog broda, daje nam veći mir. Također nam obično uštedi puno uzaludno potrošenog vremena i prijeđenih kilometara. Ponizno prihvaćanje činjenice da naš život nije samo zbog nas i onoga što želimo je istina koja nas oslobađa. Kršćaninov život je život koji je uvijek usmjeren na druge više nego na sebe.

Imati sigurnost i kontrolu nad životom je iluzija. Možda imamo planove za sutra, ali postoji mnogo stvari između sada i sutra nad kojima nemamo kontrolu. Ne možemo čak ni kontrolirati ni jamčiti sljedeći otkucaj svoga srca. Mogu misliti da imam sutra pod kontrolom, ali sutra mi nije obećano; možda nikad neće doći. Budući da mislimo da kontroliramo nekoliko stvari, mislimo da možemo kontrolirati i sve stvari. Nije baš tako. Naši pokušaji kontrole i manipulacije rezultatima su komični, ponekad čak i štetni za nas i cijelo društvo.

Razmišljanje da možemo kontrolirati stvari navodi nas na to da ih moramo kontrolirati. To dovodi do velike tjeskobe, a često i do depresije. Obično mislimo ako ih kontroliramo da ćemo biti manje tjeskobni. To je daleko od istine. U stvari, što više mislimo da možemo kontrolirati, to više pokušavamo  kontrolirati, što povećava naše opterećenje i tjeskobu. Ljutimo se na kraju jer otkrivamo da postoji mnogo stvari i ljudi koje ne možemo kontrolirati. To izaziva frustraciju i strah.

Bili bismo slobodniji i manje tjeskobni kada bismo jednostavno prihvatili činjenicu da postoji mnogo stvari, većina stvari, nad kojima nemamo kontrolu i u koje ne možemo biti sigurni. Naše očekivanje da je sve pod kontrolom je nerealno. Život prolazi brzo. Jednostavno prihvaćanje činjenice da često nemamo kontrolu nad mnogim stvarima dovodi do oslobođenja.

Kada čujemo rečenicu da nismo toliko važni koliko mislimo visoko o sebi, malo nas zaboli. Često mislimo da bi se cijeli svijet trebao vrtjeti oko nas. Mislimo da su važni samo naši osjećaji i naša dobrobit. Mi volimo Boga na poseban način, ali to ne mijenja činjenicu da se često moramo prepustiti drugima koji također vole Boga na poseban način kao i mi. Ponekad su drugi ljudi važniji od nas. Možda smo čak i pozvani da damo svoj život kako bi i drugi živjeli. Pa i Isus je dao svoj život da bi nas oslobodio od grijeha. Moramo se predati drugima čije su potrebe važnije od naših. Svijet ne postoji samo zbog nas i onoga što želimo.

Veliki je mir i sloboda u prihvaćanju činjenice da nismo najvažniji na svijetu. Često postajemo toliko tjeskobni jer nismo prepoznati dok drugi jesu ili ako naši osjećaji i sklonosti nisu prioriteti. Prihvaćanje istine da nismo toliko važni omogućava nam da se opustimo i uživamo brinući se o drugim ljudima i pridajući im na važnosti.

Ljutimo se i negodujemo što nas je ovaj svijet ostavio i što nam nije dao ono što smo željeli uzeti. Otiđimo i prošećimo se grobljima. Svi ti ljudi koji leže na groblju isto su razmišljali kao i mi, borili se s istim pitanjima, čežnjama i nadama. Ako su bili vjerni našli su ostvarenje svojih želja, oni su s Bogom i spoznali su da nevolje ne traju zauvijek.

Više nego bilo koje drugo doba zabavljamo se iluzijom da se smrt može lako odgoditi ili prevariti, iako svi znamo da je to nemoguće. Mnogi u ovim trenucima pandemije umiru iznenada, tražeći pomoć od onih koji im ne mogu pomoći i ostaju prepušteni sami sebi. Mi ostajemo bespomoćni i bez riječi. Oni odlaze bez pozdrava. Nama ostaje grižnja savjesti i pitanje jesmo li mogli učiniti više dok su bili s nama. Život je kratak i nepredvidiv. Postoji čudan spokoj i sloboda u shvaćanju činjenice da je život kratak.

Ova spoznaja nam pomaže da učinimo ono što je najvažnije da budemo spremni za susret s Bogom. Toliko ljudi provodi svoj život živeći neozbiljno i neodgovorno, zanemarujući ono što je najvažnije za njihov istinski život. Kada istinski shvatimo što je naš zemaljski život tada postajemo svjesni da je prolazan i da ne možemo ništa s ovoga svijeta ponijeti sa sobom u svojim mrtvačkim džepovima. Kada shvatimo tu realnost lakše ćemo je prihvatiti i prepustit ćemo se našem Gospodinu da nas vodi svojim putevima.

Marija vidi i ne prepoznaje uskrslog Isusa. Zašto Ga ne prepoznaje? Je li promijenio izgled? Ili su joj se u očima pojavile suze i nije mogla dobro vidjeti? Ne možemo reći, ali u svakom slučaju ona gleda ravno u Isusa, ali Ga ipak ne prepoznaje, čudno što žalost i tuga učine čovjeku, zamrače mu um i oči. Gledamo, a ne vidimo. Žalost nam oduzima sposobnost da vidimo jasnije druge mogućnosti, druga tumačenja. Tako lako pretvorimo stvari u katastrofu u našem umu; pretpostavljamo najgore. Marija je na najnižoj mogućoj razini, zatvorena u velikoj napetosti i velikoj tuzi. Nekad nam je lakše prihvatiti tamu groba nego svijetlost uskrsnuća.

Prečesto je to i naše stanje. Gospodin nam je prisutniji više nego mi sami sebi; On je prisutniji od bilo koga ili bilo čega u ovom svijetu. Ipak, čini se da vidimo sve i svašta osim Njega. To je naša duhovna sljepoća. Moramo napraviti put u vjeri i naučiti Ga vidjeti. Moramo doći do normalnog kršćanskog života, koji se živi u svjesnom kontaktu s Isusom u svakom trenutku dana. Je li sunce prestalo biti prisutno samo zato što ga slijepac ne može vidjeti? Naravno da ne. Niti Gospodin ne prestaje biti prisutan među nama jednostavno zato što Ga ne možemo prepoznati i vidjeti. Moramo se otisnuti na put vjere u kojem će naše oči biti otvorene kako bismo svugdje mogli vidjeti Božju prisutnost.

Marija Magdalena napravila je put od straha, od tame praznog groba do vjere u Uskrsloga. Počela je tražiti mrtvo tijelo koje je trebala pomazati. Završava tako što je dala zrelu uskrsnu izjavu: “Vidjela sam Gospodina.” To je doista Isus koji je uskrsnuo u istom tijelu. On se proslavlja i sada u potpunosti očituje kao vječni Božji Sin. Doći na uskrsnu vjeru ne znači samo vidjeti Isusa iz Nazareta koji je uskrsnuo od mrtvih, već ga gledati kao Gospodina slave.

Mnogi zbog straha i trauma daju negativna tumačenja događajima iz prošlosti. Brzo se hvatamo loših vijesti, a dobre olako odbacujemo ili ih jedva primjećujemo. Umjesto toga, usmjeravamo se na nekoliko stvari koje idu loše i samo njih vidimo. Tako smo olako negativni i zaboravljamo činjenicu da i u teškim i bolnim trenucima postoji nada. Dok se neka vrata zatvaraju, druga se već otvaraju. Bog nam uvijek daje nove mogućnosti koje su oko nas, ali smo fokusirani samo na svoje probleme i svoje misli. Nove mogućnosti se često pojavljuju i u bolnim okolnostima samo ih trebamo uočiti i prihvatiti. Trebamo vjerovati da nakon muke i smrti dolazi uskrsnuće.

Marija je obavila svoje putovanje. Položila je ispit vjere. Jesmo li se mi uopće uputili na taj put? Ili smo još ostali u strahu? Što je s nama? Što je s našom vjerom u uskrslog Gospodina?

Razmislimo o ovim stvarima. Zapamtimo ih. Izvucimo ih kad nam se život događa odveć brzo i kada odlučuju o nama ali bez nas, kad ništa nije onako kako bismo željeli. Kada postanemo ponizni, trijezni, skromni i usredotočeni na život tada ćemo postići veliki mir i oslobođenje. Amen.