Usnuće Presvete Bogorodice

Uvodno biblijsko čitanje: “Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak” (Fil 20b-21).

1. Govoreći o završetku Marijina zemaljskog života, Koncil upotrebljava izraze pisma kojim je Pio XII. proglasio vjersku istinu o Marijinu uznesenju pa tvrdi: “Bezgrešna je Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu” (LG 59). Tako dogmatska konstitucija Lumen Gentium slijedeći mog časnog prethodnika Pija XII. ne ulazi u pitanje Marijine smrti. Pio XII. ipak nije htio tu smrt zanijekati, samo nije smatrao prikladnim svečano proglasiti smrt Bogorodičinu kao istinu koju bi svi vjernici trebali prihvaćati.
Neki su teolozi doista podupirali mišljenje da je Djevica izuzeta od smrti, da je izravno prešla iz zemaljskog života u nebesku slavu. To je mišljenje bilo nepoznato do kraja 17. st, ali doista postoji zajednička predaja koja Marijinu smrt promatra kao njezin ulazak u nebesku slavu.

2. Da li je moguće da bi Marija iz Nazareta u svom tijelu iskusila gorčinu smrti? Razmišljajući o Marijjinoj sudbini i njenom odnosu sa Sinom Božjim, reklo bi se da treba odgovoriti potvrdno: budući da je i Krist umro, bilo bi teško o Majci tvrditi suprotno. Tako su razmišljali crkveni oci koji o tome nisu dvojili. Dosta je navesti riječi Jakoba iz Saruge (umro 521), koji kaže da se je “zbor dvanaestorice apostola”, kad je Mariji došlo “vrijeme poći putem svih naraštaja”, što znači putem smrti, okupio na pogreb “djevičanskoga tijela Blagoslovljene”. Sveti Modest Jeruzalemski (umro 634), nakon opsežnog govora o “preblaženom usnuću preslavne Bogorodice”, završava veličajući čudesni zahvat samoga Krista koji je nju “iz groba uskrisio” da bi je uveo u svoju slavu. Sveti Ivan Damašćanski (umro 704) sa svoje se strane pita: “Kako bi se ona koja je u porodu nadišla sve granice prirodnih zakona, sad pokorila tim zakonima da njezino neokaljano tijelo bude podložno smrti?”, i odgovara: “Doista je trebalo da smrtni dio bude odložen kako bi se obukla u besmrtnost, budući da ni Gospodar prirode nije odbio iskustvo smrti. On je doista umro po tijelu te je smrću satro smrt, neraspadljivošću je raspadljivost obuhvatio, umiranje pretvorio u vrelo uskrsnuća.”

3. Treba priznati da je u Objavi smrt prikazana kao kazna za grijeh. Ipak, iz činjenice da je Crkva proglasila Mariju oslobođenom od istočnoga grijeha po jedinstvenoj božanskoj povlastici, ne može se zaključiti da je ona primila i tjelesnu besmrtnost. Majka nije veća od Sina koji je prihvatio smrt dajući joj novo značenje i pretvarajući je u oruđe spasenja.
Uključena u djelo otkupljenja i pridružena spasotvornoj Kristovoj žrtvi, Marija je mogla sudjelovati u patnji i smrti radi otkupljenja čovječanstva. I za nju važi ono što je o Kristu ustvrdio Ksaver Antiohijski: “Bez prethodne smrti kako bi moglo biti uskrsnuća?” Da bi sudjelovala u Kristovu uskrsnuću Marija je morala sudjelovati i u smrti.

4. Novi zavjet ništa ne bilježi o okolnostima Marijine smrti. Ta šutnja navodi na pretpostavku da je to bilo redovito, bez ičeg osobitog što bi bilo vrijedno spomena. Da nije bilo tako, kako bi vijest mogla ostati suvremenicima sakrivena i kako ne bi na neki način i do nas došla? Glede uzroka Marijine smrti ne bi se reklo da su utemeljena mišljenja koja bi htjela, kad je o njoj riječ, isključiti naravne uzroke. Mnogo je važnije istraživati duhovni Djevičin stav u času njezina odlaska s ovoga svijeta. Kad je o tome riječ, sv. Franjo Saleški smatra da je Marijina smrt prouzročena prijenosom ljubavi. On govori o smrti “u ljubavi, zbog ljubavi i za ljubav”, tvrdeći čak i to da je Bogorodica umrla iz ljubavi prema svome sinu Isusu. Kakav god bio organski i biološki uzrok prestanka tjelesnoga života, može se reći da je prijelaz iz ovog života u drugi za Mariju bio postizanje pune milosne zrelosti u slavi, tako da je u tom slučaju više nego igdje smrt moguće shvatiti kao “usnuće”.

5. Kod nekih crkvenih otaca nalazimo opis kako je sam Krist došao uzeti Majku u času smrti da bi je uveo u nebesku slavu. Oni tako prikazuju Marijinu smrt kao događaj ljubavi kojom je dosegla svog božanskog Sina da bi s njime dijelila besmrtni život. Na kraju svog zemaljskog življenja ona je, poput Pavla i više od njega, iskusila želju izići iz tijela da bi bila zauvijek s Kristom (usp. Fil 1,23). Iskustvo smrti obogatilo je Djevičinu osobnost; proživjevši zajedničku ljudsku sudbinu, ona je u stanju djelotvornije vršiti svoje duhovno majčinstvo prema onima koji se nađu na kraju života.