• Došli ste zarediti biskupa koadjutora u Srijemsku Mitrovicu, drevni Sirmium, kršćansku metropolu u kojoj su toliki sveci svojim životima posvjedočili za Krista. Kakvi su Vaši dojmovi s tog događaja?

Mons. Gallagher: Ideja da se biskupsko ređenje mons. Fabijana slavi u okviru mog posjeta Srbiji rođena je u apostolskoj nuncijaturi u Beogradu. Apostolski nuncij mons. Luciano Suriani, znajući da otprilike u ovo vrijeme planiram doći u Srbiju, nakon što sam prihvatio poziv predstavnika vlasti, predložio je da pokušamo ta dva događaja obuhvatiti jednim posjetom. On me je pitao jesam li raspoložen predvoditi biskupsko ređenje mons. Fabijana, što sam ja vrlo rado prihvatio. Dva su motiva za to. Uvijek je lijepo biti svjedokom značajnih događaja za život jedne Crkve. Nemam prilike to doživjeti svaki dan. Posljednji put sam prošle godine za biskupa zaredio apostolskog nuncija u Irskoj. Za mene je ovo bila velika radost. Volim slaviti sakramente i propovijedati. Zato sam to rado prihvatio.

Jučer sam imao vrlo pozitivan dojam. Ponajprije me se dojmilo aktivno sudjelovanje vjernika. Bilo je mnogo svećenika i vrlo lijepi broj biskupa iz regije. Za mene je to važno. Znamo za mnoge sukobe iz povijesti u ovim krajevima. Još uvijek postoje problemi i neriješena pitanja. Bilo je lijepo vidjeti tolike biskupe okupljene na slavlju toga značajnog događaja. To je poruka jedinstva i želje za komunikacijom. Moje iskustvo službe koju vršim za Svetu Stolicu jest da Crkva nikad nije odvojena od problema društvene zajednice, bilo da se radi o narodu ili regiji. Mi smo dio te društvene stvarnosti. Tako činjenica da biskupi skupa slave jest poruka, primjer i svjedočanstvo za širu društvenu zajednicu, da se može i treba suočiti s problemima koji postoje, da je suradnja moguća, da se trebamo pomagati i podržati ovog mladog biskupa koji počinje nimalo laku službu. Za njega je važno da oko sebe osjeti jedinstvo Crkve. Zalog mučeničkog svjedočanstva s ovih prostora i njihov zagovor nam je uvijek važan, a vjerujem da je to osobito važno u krajevima, kao što su ovi, gdje patnje naroda nisu tek stvar davne prošlosti, nego i one bliske. Važno je biti ucijepljen u Tijelo Kristovo, koje diljem svijeta često pati. Znamo da je u naše vrijeme progon kršćana vrlo intenzivan u određenim krajevima svijeta. I danas mnogi svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici daju herojsko svjedočanstvo svoje pripadnosti Kristu. Kršćani su najviše progonjena vjerska zajednica. Stoga je i za nas važno da smo dijelom te zajednice koja svjedoči za Evanđelje, Krista i Crkvu.

• Prigodom Vašega posjeta susreli ste se i s katoličkim biskupima koji djeluju u Srbiji. Kakvi su Vaši dojmovi s tog susreta i općenito o našoj mjesnoj Crkvi?

Mons. Gallagher: Katolička Crkva u Srbiji je – recimo to tako – skromnog stasa. Ne kažem time da je ovo mala Crkva, jer ona nije mala. Kao što smo vidjeli ovih dana, ova Crkva je životna. U biskupima sam vidio brigu i zauzetost, ponajprije za njihove svećenike i vjernike laike. To je jako važno. Nigdje biskupi nemaju rješenja za sve probleme. Dok su ovdje sredstva u svakom pogledu ograničena, ipak vidim zauzetost, dobru volju i želju da se apostolat ne ograniči samo na brigu za stado, nego da se evangelizira i svjedoči. Treba uzeti u obzir da je, kao i diljem svijeta, i ovdje u Srbiji mnogo dezorijentiranih ljudi, koji – nakon komunističkog vremena – nemaju svoju vjeru. Zato Crkva – skupa s našom pravoslavnom braćom – treba nastaviti evangelizaciju, kako bi se ovoj zemlji ponudila nada, za koju mi držimo da je jedinstvena, posebna. Ta dolazi nam iz evanđelja Isusa Krista.

• Katolička Crkva u Srbiji je manjinska. Koje bi moglo biti njezino specifično poslanje? Gdje vidite njezine prednosti, a u čemu slabosti?

Mons. Gallagher: Biti manjinskom Crkvom podrazumijeva mnoge prednosti. Biti Crkvom većine – to možemo vidjeti u zemljama jake katoličke tradicije – može sa sobom donijeti određenu rezignaciju i prepuštanje situaciji kakva jest, jer se kao eto stvari ionako nikad neće promijeniti. Nasuprot tomu, manjinska Crkva lakše osjeti potrebu da treba rasti kako bi opstala i ostvarila svoje potencijale. U ovom slučaju se ne osjeća potreba za očuvanjem kakvih velikih ustanova. To nam donosi svojevrsnu slobodu. Ispravno shvaćeno, vjerujem da se status manjinske Crkve treba smatrati više prednošću, nego nedostatkom. Istina je da ovdje katolici imaju jake povijesne korijene, to se vidi, ali nema onog tereta potrebe očuvanja mnogih struktura i ustanova, nego postoje mogućnosti za stvaranje novih, gledajući na stvarnost svježeg pogleda, pri čemu se traži ono što služi ovoj Crkvi, što je potrebno kako bi apostolsko djelovanje bilo omogućeno i pospješeno.

Jasno je da se u manjinskoj Crkvi čezne za više kadrovskih resursa i pastoralnih sredstava, što se može doživjeti kao slabost. No, potrebna je ustrajnost, bez obzira treba li na primjer jedan župnik brinuti o 20.000 vjernika, a drugi samo o 500. I jedan i drugi trebaju vršiti svoju službu nošeni vjerom i milošću Božjom, i to s ljubavlju prema onomu što im je povjereno. Po mojem mišljenju jako je važno njegovati ljubav pastira prema vjernicima, kako bi se pozitivno vidjela stvarnost. Nikad se stvarnost ne treba gledati negativno. Ne smijemo se usredotočiti na ono što ne ide, nego na ono što uspijeva. Ustvari, tako pokušavamo nazrijeti Božju milost i prisutnost Duha Svetoga. Ako tako činimo, sve je moguće. Naše je sijati. Ljudski život u ovom svijetu je relativno kratak. Možda nećemo moći ubrati plodove onoga što smo posijali. Bitno je sijati, tražiti Božju volju, razlučiti kako trebamo djelovati i reagirati na dobrobit ljudi. Ako netko samo gleda negativnu stranu, da eto ljudi ne dolaze u crkvu, ne ide ovo ili ono, na kraju taj postaje razočaran. No, to nije kršćanski duh. Kršćanski duh nije samo u tome da gledamo pozitivno na stvari, nego i u tomu da nadiđemo negativnosti koje postoje u društvu i u zajednici. Korisno je pokušati se poistovjetiti s ljudima, imati realnu sliku o njihovim životima. Večeras smo vraćajući se u nuncijaturu vidjeli mnogo ljudi na autobusnim i tramvajskim stajalištima. Poslije radnog dana oni se vraćaju kući. Što ih tamo čeka? U kakvoj se situaciji nalaze? Što hrani njihov obiteljski život, rad, njihove prijateljske odnose? Vjerujem da je dužnost nas pastira ući u njihove cipele i tako promatrati njihov život, te im posredovati Božju ljubav. To je po meni iznimno važno. Mi trebamo ljubiti druge, jer ih Bog ljubi.

• U veljači tekuće godine izabran je novi srpski patrijarh, koji nastavlja njegovati dobre odnose prema Katoličkoj Crkvi. Kako Vi ocjenjujete odnos mjesne i opće Crkve sa Srpskom pravoslavnom Crkvom?

Mons. Gallagher: Danas smo bili u sabornoj crkvi u Beogradu. Svećenici su nas lijepo primili, bili su prijateljski raspoloženi prema nama, vrlo pozitivni i nasmiješeni. To je znak poštovanja koje oni imaju ne samo prema meni i mojoj delegaciji, nego ponajprije prema vama kao svećenicima katolicima ovdje. Ja sam optimist. Naravno da postoje problemi i da će ih biti. Pravoslavni svijet ima poteškoća sa stvarnošću grko-katolika. Vjerujem da trebamo ustrajati i polagano ići naprijed. Ako ne vjerujemo u jedinstvo Tijela Kristova, to bi značilo da trebamo biti prepušteni vječnoj razdijeljenosti, a s podijeljenostima dolaze sukobi, napetosti, manjak poštovanja. Vjerujem da ustrajavajući, ali ne na način da zahtijevamo prava nas katolika spram drugih, nego više pokušavajući razumjeti druge i njihove poteškoće.

Vjerujem da Srbija može biti vrlo pozitivan primjer na ekumenskom području. Ima ovdje i povijesnih elemenata. Ovo je zemlja na kojoj su se u prošlosti nalazile granice između otomanskog i austrougarskog svijeta. Ona bi mogla također biti „pograničnim“ prostorom ekumenskog pokreta. Taj pokret je započeo manje-više prije jednog stoljeća, a na Drugom vatikanskom koncilu doživio svoju potvrdu. Taj pokret je trenutačno u svojevrsnoj krizi. Ljudi su naviknuli na susrete, na ekumenizam bratstva. Netko me je nedavno pitao što bih preporučio za budućnost ekumenizma. Smatram da trebamo ići putem teološkog dijaloga, stremeći prema nečemu bitnijem, za što potrebna raspoloživost da se od drugog primi, da se spozna njegovo bogatstvo, poput teoloških i duhovnih dubina. To se treba dijeliti. Opasnost je da se previše zaokupimo brbljanjima, kojih svugdje ima, osobito u klerikalnom svijetu. Trebamo slijediti duh kajanja. Katoličanstvo pri tomu ne treba biti u obrani, nego ono može biti obogaćeno otvaranjem prema pravoslavlju. Jasno je da u središtu brige svih Kristovih Crkava treba biti dobro vjernika. Kad se u prijeporima izgubimo u različitostima, zavistima i rivalstvima, dobro je zapitati se što misli narod Božji. Skoro sam od više visokih predstavnika različitih Crkava, u kojima ima velikih problema, čuo kako je narod sablažnjen zbog toga, pa kaže da ga ne zanimaju kleričke prepirke. Potreban je, dakle, življeni ekumenizam, koji je utemeljen na načelima vjere i uzajamnom poštovanju, ali koji treba imati ambiciju biti uvijek dubljim. Zbog toga inzistiram na teološkom dijalogu, kako bi se o određenim temama nastavilo razgovarati, radi toga da se uzajamnim susretima obogatimo i hodimo naprijed.

• Tijekom Vašeg boravka u Srbiji susreli ste s predstavnicima državnih vlasti. Odnosi Srbije i Svete Stolice su sada dobri. Smijemo li se mi, katolici, ovdje nadati skorom Papinu posjetu?

Mons. Gallagher: Razgovarao sam s predsjednikom, s premijerkom i s ministrom vanjskih poslova o zajedničkim brigama i problemima Zapadnog Balkana. Nije moguće ostati indiferentan pred napetostima koje ovdje postoje. Razgovarali smo potom o odnosu Srbije i Europske unije. To je tema od vitalne važnosti. Razgovarali smo potom i o životu Crkve, kao i o temama koje zaslužuju biti produbljenima a tiču se života Crkve i njezinog odnosa prema državi. Iskreno govoreći, naišao sam na otvorenost i želju za suradnjom, kao i na veliko poštovanje prema mjesnoj i općoj Crkvi. Vidim da srpske vlasti imaju veliko poštovanje prema Svetom Ocu i za ono što Sveta Stolica pokušava činiti na međunarodnoj razini. Bili su to vrlo korisni razgovori. Ovakvi susreti omogućuju uspostavljanje određenih osobnih odnosa, što potom jako puno pomaže kad netko sudjeluje na kakvom skupu, pa se tad susretnu poznata lica. Tako se može ići naprijed. Diplomacija koja ostaje samo na razini razmjene nuncija i veleposlanika po sebi je vrlo važna, ali ako se samo ostaje na razini razmjene dokumenata i stavova, to je vrlo slabo. Potrebno je uvijek prijeći na međusobne odnose, što je rekao bih neophodno, osobito u ovim uvjetima pandemije kad su mogućnosti putovanja ograničene. Što se tiče eventualnih poziva Papi, bilo od strane mjesne Crkve, bilo od strane vlasti, Papa je uvijek otvoren prihvatiti pozive, ali – kao što sam to već više puta rekao – Papa želi da njegov posjet donese dobrih plodova kako za Crkvu, tako i za cijelu Srbiju. Potrebno je imati malo strpljenja, raditi na tomu, njegovati tu zamisao. Vjerujem da se u bliskoj budućnosti možemo nadati mogućem Papinu dolasku ovamo, a možda i tomu da njega patrijarh posjeti u Rimu.

• Pandemijska kriza učinila je da se broj vjernika na misama značajno smanjio. Postoji li opasnost da mjere u borbi protiv pandemije dovedu do uskraćivanja slobode ispovijedanja vjere ili čak da nametanjem „zelenih propusnica“ i obveznoga cijepljenja bude dovedena u pitanje sloboda savjesti?

Mons. Gallagher: Dok se s jedne strane ne želi prisiliti ljude na razini savjesti, vlasti istovremeno moraju donijeti odluke i izabrati najprikladnije opcije u datom trenutku. Katkad to nije najsretnije. Jasno, uvijek je bolje ukoliko se između Crkve i države mogu ispregovarati mjere zaštite vjernika i sprječavanje širenja zaraze. U određenim državama su Vlade bile vrlo rigorozne. Možda nije u dovoljno bilo tog dijaloga. Mi u Vatikanu smatramo da cijepiti se predstavlja vrlo ozbiljnu obvezu, iako ta odluka nije jednostavna. Kod nas nema mnogo onih koji se nisu cijepili. Osobe koje susreću puno ljudi u obvezi su biti cijepljene. Bilo bi dobro sve provoditi s najvećim poštovanjem slobode pojedinca, no istodobno je u igri i opće dobro tolikih ljudi. Vjerujem da želja o zaštiti drugih treba prevagnuti u odnosu na bilo kakvu slobodu izbora pojedinca u ovom slučaju. Razumijem osobe koje su u prošlosti imale negativnih iskustava, te se ne žele izložiti opasnosti, ali potrebno je vidjeti jesu li njihove zadrške stvarno dobro znanstveno utemeljene ili je to jednostavno nešto poput pukog osobnog stava. Moj stav je da se osobe s kojima surađujem trebaju cijepiti. Uvijek sam ih pokušao ohrabriti za to. Jasno, nisam imao stopostotni učinak, ali svakako da ih se većina cijepila. Smatram da oni koji imaju sumnji trebaju konzultirati svog liječnika ili kakvog stručnjaka, kako bi mogli dobiti utemeljen savjet. Dakle, razlog protiv cijepljena ne smije biti samo strah.

• Diplomatski rad predstavlja dragocjenu službu u Katoličkoj Crkvi. Gdje crpite snagu za ustrajnost kad kao predstavnik Svete Stolice nailazite na „gluhe uši“ u svijetu, pa čak i u samoj Crkvi i što biste željeli poručiti katolicima u Srbiji?

Mons. Gallagher: Glas Crkve nije uvijek prihvaćen, ali istovremeno osobe koje ne prihvaćaju našu vjeru i stavove Crkve, žele čuti njezin glas. Ni sekularizirani svijet nije jasan po određenim pitanjima. Sad na primjer imamo fenomen umjetne inteligencije i njezine primjene. Kakve su njezine etičke implikacije? Mnogi inženjeri i znanstvenici priznaju da je to vrlo težak teren, a potrebno je donijeti odluke koje će imati utjecaja na živote ljudi. Postoje, naprimjer, i dronovi, koji su potpuno autonomni. Oni se mogu koristiti i kao oružja, koja su kompjutorski programirana za napade. Tako se i pojam konflikta i rata skroz mijenja. Mnogi inženjeri i znanstvenici strahuju zbog toga. Oni su svjesni da im je potreban etički vodič, jer nije da sve ono što se može napraviti služi za dobrobit čovječanstva. Vjerujem stoga da se glas Crkve treba čuti. Mi u diplomaciji propovijedamo. Naši sugovornici u nama trebaju prepoznati da je to stav naše vjere, odnosno kako je Evanđelje ishodište našega djelovanja. Sveta Stolica u načelu je neutralna i pokušava biti nepristrana. Za razliku od svih ostalih država ona ne traži kakav nacionalni interes. Vaša Vlada mora promovirati nacionalni interes, to joj je zadaća, za to je izabrana. Sveta Stolica je drugačija. Upravo se cijeni to što mi pokušavamo biti na raspolaganju i prijateljski raspoloženi prema svima, pa čak i onima koji su u međusobnom sukobu.

Dakle, to je jedna pozitivna uloga, što nije uvijek lako. Crkva i Sveta Stolica sa svojom diplomacijom pokušava pristupati svemu s određenom objektivnošću i ohrabriti druge da nadasve budu toliko darežljivi da svoje stavove stave u pitanje s ciljem traženja rješenja za sukobe i napetosti. Vjerujem da je to u povijesti bilo uvijek cijenjeno, pa tako i danas. Ima zemalja koje nas kontaktiraju, pitaju za savjet. Što se tiče poruke katolicima u Srbiji, vjerujem da je za nas katolike općenito, pa tako i za vas katolike u Srbiji, najvažnije da našu vjeru živimo radosno, i da budemo u službi šire društvene zajednice, te da izbjegavamo podjele i napetosti unutar Crkve, ponajviše sukobe zbog pojedinih osoba. Mi trebamo ljubomorno čuvati naše jedinstvo u Kristu i naš odnos prema Svetom Ocu. Stvarno smo sretni, ne samo jer imamo ovog Papu, nego što uvijek imamo Papu. Bez jedinstva koje dolazi od Učiteljstva po Petrovu nasljedniku, ne znam kakvi bismo bili danas. Katkada uz nemale napore, ali uvijek čuvamo jedinstvo s Papom. Sad više nego ikad, u ovom razdoblju sinodalnog hoda, idemo skupa naprijed, ne u pogrešnim ili suprotnim smjerovima. Trudimo se ići naprijed i sačuvati to jedinstvo, koje je između Krista i njegova Crkve, a mi ljudi ga katkada možemo narušiti. Trebamo liječiti napetosti koje postoje u Crkvi, kako bismo bili u službi čovječanstva, kako bismo promicali Kraljevstvo Božje i spasenje duša. To je jedini razlog našega postojanja.