c) Dokazi za vrednovanje glasa svetosti

U odnosu na dokaze koje treba uzeti u obzir za produbljivanje glasa svetosti, prikladno je istaknuti različite trenutke vrednovanja. Čini se da se mogu razlikovati tri: prvi, kada postulator predstavlja pokretačevu molbu i traži pokretanje postupka; drugi, koji se podudara sa stvarnom biskupijskom istragom; i konačno treći, koji se događa u rimskoj fazi i koji se ne tiče toliko dijecezanskog biskupa, već se izravno odnosi na Dikasterij za kauze svetaca.

U prva dva trenutka uključen je dijecezanski biskup. U prvom trenutku, dokazi na kojima biskup mora temeljiti svoju prosudbu o glasu svetosti sastoji se prije svega od dokumentacije koju je prikupio i predočio postulator tražeći pokretanje postupka. Takvi dokazi obično se sastoje od dokumentarnog materijala. Ako na temelju primljenih dokumenata može utvrditi postojanje glasa svetosti, može nastaviti s drugim potrebnim stvarima potrebnim za nastavak postupka. No nije isključeno, dapače preporučljivo je, da se biskup ne ograniči samo na vrednovanje materijala koji postulatura iznosi, nego i da nastavi s daljnjim istraživanjem i provjerom, na primjer prethodnom istragom, saslušanjem nekih svjedoka koji će moći posvjedočiti o  postojanju glasa svetosti. Ovaj trenutak uključuje i provjeru dosljednosti glasa svetosti, prethodno savjetovanje s biskupima biskupske konferencije (ili barem regionalne)[25] i vrednovanje odjeka biskupova dekreta koji će imati među vjernicima nakon što je odlučio pokrenuti postupak za proglašenje blaženim.[26]

Drugi trenutak izravno se tiče razvoja i vođenja biskupijske istraživanja, tijekom kojeg se moraju saslušati i pozvani svjedoci o glasu svetosti kojeg uživa sluga Božji. U stvari, kao što smo vidjeli, promicatelj pravde, u sastavljanju pitanja za svjedoke mora uzeti u obzir i ovu dimenziju.[27] Nadalje, kada se radi o drevnim kauzama, ispitivanje se mora odnositi samo na glas svetosti.[28] Ni povijesna komisija, u obavljanju svoje zadaće, ne može zanemariti potragu za dokumentacijom koja pokriva cijeli vremenski period od smrti sluge Božjega do danas, svojstven glasu svetosti koji je uživao i uživa kroz sve vrijeme. Stoga su dokazi prikupljeni u ovom drugom trenutku i svjedočanski i dokumentarni. Izjave svjedoka odnose se prije svega na aktualni glas svetosti, dok se dokumenti tiču ​​nastavka glasa i njegovog kontinuiteta u prošlosti.

Konačno, treći trenutak odnosi se na prosudbu Dikasterija za kauze svetaca i temelji se na prethodno prikupljenoj tekstualnoj i dokumentarnoj građi. Tijekom rimske faze, u slučaju bilo kakve krhkosti dokaznog materijala, Dikasterij može zatražiti daljnje dopune radi snažnijeg dokazivanja postojanja i trajnosti glasa svetosti.

d) Glas znakova

Autentični glas svetosti karakterizira i glas znakova. Zapravo, Naslov II. Upute Sanctorum Mater objedinjuje glas svetosti i znakova. U dokumentu o kojemu je riječ, pozivanje na glas svetosti uvijek je popraćen pozivanjem na glas znakova. To ukazuje na blisku vezu između te dvije stvarnosti. Naime, glas znakova nije samo trajno povezana s glasom svetosti, nego on čini i neizostavan kriterij za vrednovanje njegove autentičnosti.

Uputa ovako definira fama signorum:

„Glas je znakova mišljenje rašireno među vjernicima o milostima i uslišanjima primljenim od Boga po zagovoru sluge Božjega“.[29]

Male ili velike milosti koje netko dobiva po zagovoru vjernika pokojnika za kojeg se vjeruje da je svet dio su znakova, ali su uvijek i konkretne činjenice koje daju uvjerenje da kandidat za časti oltara ima moć zagovora kod Boga.

Stoga će biskup, tijekom provjera koje će morati izvršiti prije nego što odluči o početku postupka, morati imati na umu da autentičan glas svetosti spontano navodi vjernike da zazivaju, za vlastite potrebe ili potrebe drugih, osobe koje smatraju svetima. Tako glas svetosti mora biti popraćen znakovima, to jest svjedočanstvima onih koji su molili i zadobili nebeske milosti i uslišanja zagovorom kandidata za časti oltara. To nisu stvarna čuda, koja prema sadašnjem zakonodavstvu zahtijevaju detaljno proučavanje i pažljivu provjeru da bi bila proglašena takvima, već intimno uvjerenje vjernika da je njihova molitva po zagovoru osobe koju smatraju svetom uslišana od Gospodina. Drugim riječima, glas znakova odnosi se na činjenicu da postoje osobe koje se mole po nečijem zagovoru te izjavljuju da su uslišani. Njihovo uvjerenje daljnja je potvrda njihovog intimnog uvjerenja u svetost osobe koju su zazvali.

Glas svetosti koji nije popraćen dokumentiranim i posvjedočenim glasom znakova nije autentičan. U ovom slučaju mogli bismo govoriti najviše o glasovitosti ili raširenom poznavanju osobe, ali ne i o glasu svetosti.

Što se tiče glasa znakova, biskup ne mora provjeravati jesu li pojedinačne milosti stvarne milosti niti s moralnom sigurnošću utvrđivati ​​postoji li veza između zagovora i primljene milosti. To je neophodno u slučaju čuda. Naime, tu se radi o utvrđivanju prisutnosti glasa znakova i provjeri njihove autentičnosti prema kriterijima naznačenim za glas svetosti: spontani su, a ne umjetno stvoreni, trajni i postojani, rašireni među vjerodostojnim ljudima, prisutni ​​u značajnom djelu Božjeg naroda. Budući da ne moramo provoditi nikakve posebne provjere, među dobivenim milostima i uslišanjima mogu biti i one duhovne ili materijalne naravi (obraćenja, obnavljanje vjerske prakse ili žar u pobožnosti, oslobađanje od ovisnosti o alkoholu, pušenju, drogama itd.), što se ne može smatrati čudima.

Glas svetosti i znakova, shvaćen kao glas naroda Božjega, dokazan dokumentima i svjedočanstvima, smatran je u dugoj tradiciji postupaka za proglašenjem blaženim i svetim temeljnim elementom svakog postupka, do te mjere da se u prošlosti zahtijevalo međukanonsko slavlje određenog redovnog informacijskog procesa.[30] Nakon novih propisa u postupcima proglašenja blaženih i svetih, kodificiranih reformom iz 1983., uočeno je izvjesno slabljenje pozornosti na ovu dimenziju biskupijskih istraživanja. Uputa Sanctorum Mater, imajući na umu tu granicu, htjela je to povratiti zbog glasa svetosti i znakova, dajući konkretne naznake nadležnim biskupima, slijedeći u tome mudru preporuku koju je Benedikt XVI. dao Kongregaciji za kauze svetaca:

„Dijecezanski pastiri, odlučujući ‘coram Deo’ koji su postupci dostojni za pokretanje, prije svega će ocijeniti uživaju li dosita kandidati za časti oltara čvrst i raširen glas svetosti i znakova ili mučeništva. Taj je glas […] Božji znak, koji Crkvi ukazuje na one koji zaslužuju biti stavljeni na svijećnjak da svijetle ‘svima u kući’ (Mt 5, 15). Jasno je da se postupak za proglašenje blaženim i svetim ne može pokrenuti ako nema dokazanog glasa svetosti, čak i ako se nađe u nazočnosti ljudi koji su se istaknuli evanđeoskom dosljednošću i osobitim crkvenim i društvenim zaslugama.“[31]

Spomenuta preporuka, zajedno s naznakama Upute Santocum Mater, i dalje ima svoju vrijednost i čini svijetlim svjetionik koji osvjetljava i pomaže svakom biskupu u njegovom uravnoteženom, motiviranom i razboritom razlučivanju u pogledu prisutnosti glasa svetosti i znakova kod kandidata za časti oltara, čije postupke namjerava pokrenuti.

Madrid, 17. listopada 2023.

Bogusław Turek, CSMA, podtajnik

[25] Usp. Sanctorum Mater, čl. 41.

[26] Usp. Sanctorum Mater, čl. 43.

[27] Normae servandae, 15 a.

[28] Normae servandae, 15 b.

[29] Sanctorum Mater, čl. 6.

[30] Usp. CIC (1917.), kan. 2038-2086.

[31] BENEDIKT XVI., Ad sessionem plenariam Congregationis de Causis Sanctorum, 24. travnja 2006.: AAS 98 (2006.), 397-401.