Nakon što smo pozdravom, pitanjima i odgovorima između župnika, velečasnoga Kriste, te roditelja i kumova uvedeni u slavlje, dublje osjećamo ljepotu vjerničke pripadnosti, ljepotu župne zajednice, u koju se krsti ovo dijete. To je zajedništvo danas prošireno svima koji nam se svojom molitvom i duhovnom blizinom pridružuju putem televizijskoga prijenosa.

Subraćo svećenici, braćo i sestre, u redovitosti nedjeljne euharistije živimo otajstvo koje pojačava značenje imena ove korizmene nedjelje. Ona se, po ulaznoj antifoni zove: Laetare! Veseli se! Pred malenim djetetom, pred otajstvom ljudskoga života, od svih osjećaja najprimjerenija je radost u zahvalnosti.

Upravo tako, radosno i zahvalno, u ime našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, i cijele Zagrebačke nadbiskupije, prenosim blagoslov, čestitke i zajedništvo ovoga slavlja vama, roditelji: oče Simo i majko Manuela, te vašoj djeci, koju spominjem po imenima: Viktorija (2005.), Josip (2007.), David (2008.), Marija (2009.), Rafaela (2011.), Petar (2014.), Jakov (2018.) i kći koju ćemo krstiti na ime Rebeka (18. siječnja 2021.). Cijela jedna oktava predivne obiteljske melodije!

U ime vjerničke zajednice posebnu blizinu i odgovornost očituju kumovi: Kristijan i Elizabeta. Oni su danas uz roditelje i dijete, dragocjena prisutnost i znak nade u vjeri i ljubavi koja seže onkraj ovoga slavlja, kao pratnja, brižnost i pomoć.

Pozdravljam svu rodbinu i prijatelje, radujući se što u rodu Gečević ima puno prihvaćanja dara djece, a što je vidljivo i u ovome slavlju.

Liturgija nas danas na korizmenome hodu zove da se veselimo. Zbog čega? Jer smo spašeni zahvaljujući Kristovoj ljubavi; ne – dakle – po sebi, ne po našim zaslugama. Božji je to dar. Mi smo njegovo djelo, stvoreni u Isusu Kristu za dobro, krštenjem preporođeni na novi život.

Molimo Gospodina, bogatoga milosrđem, da nam udijeli milost kajanja, da nam oprosti grijehe i otvori srce za svoju radost, po kojoj u euharistiji, već u prolaznosti živimo ljepotu vječnosti.

Homilija

Liturgijska čitanja: Iz 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; 1Kor 1, 3-9; Mk 13, 33-37

1. Danas, braćo i sestre, na meni vidite misnicu za našu liturgiju neobične, ružičaste boje. Običaj da se na četvrtu korizmenu nedjelju nosi liturgijsko ruho te boje star je oko petsto godina, ali sam sadržaj koji je u tome običaju uprisutnjen seže još u 10. stoljeće, više od tisuću godina unatrag.

Na taj je dan papa blagoslivljao ružu (najprije prirodnu, a kasnije – od 11. st. – napravljenu od skupocjenih materijala kao što je zlato; ona bi se zatim darovala nekomu ugledniku), najvjerojatnije da bi povezao kršćansko otajstvo i blizinu početka proljeća, buđenja života, novoga rasta i cvjetanja. I to je na tragu onoga što lako zapažamo u liturgiji: kršćanski obred koristi prirodne elemente i pojave te u njima čita, njih koristi i po njima živi u svjetlu Kristova otajstva, otvarajući nova značenja i smisao.

A današnje slavlje višestruko i snažno odražava istinu životnosti, spasenja i pobjede nad tamom. Zato je znakovita i boja misnice i istaknutost ruža u blizini oltara. Tu je izvorište novoga života, rasta i cvata. Ali, i mi, u ovoj crkvi tvorimo Božji cvijet, štoviše: ružičnjak Božjega Duha.

2. Prošlih korizmenih nedjelja Evanđelja su nas vodila na tri važna mjesta: u Pustinju, na brdo Preobraženja i pred Hram, na mjesta važnih koraka Isusova poslanja, pouke učenicima, očitovanja njegova dubokog i prisnog odnosa s nebeskim Ocem.

Zanimljivo je da u današnjemu Evanđelju možemo susresti sva tri sadržaja, i kao da nam se daje stanka na korizmenome putu, odmorište, da bismo vidjeli gdje je uporište. A ono je uvijek u Radosnoj vijesti, danas predivno izrečenoj, naglašenoj:

„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni… Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Jedan od sažetaka kršćanske ljepote; navještaj koji se lako ponavlja, koji nas podiže iz naših nesigurnosti, naše nedostatnosti; koji vraća nadu.

Sjetimo se da Isus to govori Nikodemu koji je k njemu došao noću. To nije samo noć nelagode, noć straha i skrivanja od drugih, noć psihološkoga okvira; to je noć životnoga ozračja čovjeka koji se približava Isusu, jer je osjetio istinu, jer je susreo tračak svjetla; jer ga je zahvatila darovanost koja se ne može svesti na političke razloge, na društvene procjene, na moralizatorska odvagivanja.

Nikodem je učen i pobožan čovjek, širokih spoznaja, poznavatelj kulture i svetih spisa. Ali osjeća da mu nešto nedostaje; da u Isusu postoji nešto što ide onkraj njegovih uvida i pogađa središte ljudskoga bića. Nikodem je slika svih ljudi koji žele zahvatiti dublje od površnoga dojma.

Na tu čežnju Isus mu je odgovorio da se treba ponovno roditi – odozgor! Nikodeme, ako želiš razumjeti tko je i kakav je Bog, ne zaustavljaj se na svome životu, na besplodnim pravilima, na očitome; prihvati dar pogleda Božjim očima, znajući da to prihvaćanje donosi i proturječnosti.

3. Tako na ovu ‘nedjelju radosti’ susrećemo jasnu riječ o križu, velikome otajstvu koje je postalo prepoznatljivim znakom kršćanstva. Zašto? Jer je Bog po Kristu na križu objavio svoju mjeru ljubavi.

Dolazeći pred križ sasvim je ljudski uskliknuti: Koliko li je samo Isus trpio! Ali, bilo bi dobro da pred križem kao kršćani dolazimo s divljenjem koje govori: Koliko li me Bog ljubi! U središtu nije ljubav trpljenja, nego ljubav darovanosti koja daje život: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina…

Osim toga, nije došao suditi, nego – kako je zapisao Maksim Ispovjednik – „on je osudio osudu“! Jer je, braćo i sestre, mjera ljubavi uvijek ljubav bez mjere (sv. Augustin).

4. Navodeći Pisma, Isus tumači istinsko značenje križa i to pozivajući se na iskustvo pogibelji naroda u pustinji koga su ujedale zmije. Mojsije moli Gospodina da spasi narod. I, kao što znate, rečeno mu je da podigne zmiju od mjedi te da pogled na nju liječi od otrova.

Bog daruje radost po onome što izgleda kao sredstvo umiranja. To nije Bog koji izbjegava patnju, križ, nego Bog koji nas po njemu spasava. Ne oslobađa nas trpljenja, nego nas spasava u trpljenju. Osjećamo da nam govori: Ako dopustiš da te volim ni ono što ti nanosi bol ne može ti oduzeti istinski život.

Braćo i sestre, poziv je to da ne otklanjamo pogled s križa, da ne odvraćamo život od Krista; da tražimo Isusa osobito u tami naših životnih noći. Ako smo nezadovoljni, ogorčeni, provjerimo je li uistinu krivnja u drugima, u vanjskim nepogodama, ili je razlog – praznina u nama. Pogledajmo u lice toj istini i – Isus nas uči – sasvim na kraju, u toj istini nije ni tjeskoba ni gorčina, nego Kristova ljubav.

Ne, nismo naivni, itekako osjećamo otrovne ugrize zla, kako na svome životu, na tijelu obitelji i Crkve, tako i na tijelu našega naroda.

Možda ih svi neće odmah primijetiti, ali se posljedice brzo osjete. I osjećamo ih, jer nismo spremni podići pogled prema križu, ogledati se u istini i prepoznati dar; najprije dar života. Najotrovniji ugriz na tijelu naroda odmak je od otajstva života, odbacivanje istine, udaljavanje od Boga, gubitak smisla ljubavi koji se pretvara u sebičnost i u zatvorenost u zemaljsko. Taj se otrov brzo širi i zahvaća sve pore osobnoga i zajedničkoga života.

5. S druge strane, dok nas muče rane, ne želimo podići pogled i vidjeti da su naše rane već na Isusu. Na križu je sva naša ružnoća i sva naša tama; za nas je Krist postao „grijehom i prokletstvom“; i nikada u svojoj tami nismo osamljeni niti u svome vapaju osuđeni.

Nadopunjavam rečeno onime što piše apostol Pavao: Bog nas je oživio, uskrisio zajedno s Kristom i dao nam da budemo na nebesima u Kristu. Primijetimo i dobro u sebe usadimo produženu radost: Bog nas je već uskrisio; već smo dionici neba u Kristu. Već pripadamo i živimo tu stvarnost. To se događa po vjeri, po krštenju, po euharistiji: Već živimo život vječni.

Mi ne živimo duhovnost postignuća, stjecanja zasluga, dobivanja povlastica. Posrijedi je prihvaćanje dara, novosti Božje milosti. Iz dara, iz križa, dolaze plodovi življenja za druge, plodovi ljubavi. I kada kao vjernici nosimo kršćanske znakove, sjetimo se toga.

Stavljajući križ na sebe, noseći znamen križa, dajem da drugi vide koliko je Bog ljubio svijet i što nam je povjerio kao snagu novoga života, ruže koja raste i živi u Crkvi, ruže koja jest Crkva, povezanost neba i zemlje, prolaznoga i vječnoga u Kristu.

6. Ovo će dijete nositi biblijsko ime – Rebeka, ime Izakove žene i Jakovljeve majke. To ime dolazi od hebrejskoga glagola koji znači ponajprije: ‘čvrsto vezati’, ali se može odnositi i na privlačnu ljepotu. I osim što će nas Rebeka podsjećati na Božje djelo spasenja, upućivat će nas na sve stvarnosti s kojima smo usko povezani, srašteni, koje nas obilježuju: obitelj, prijatelji, zavičaj, jezik, domovina… No, najviše smo vezani uz Boga, s njime povezani darom života, otajstvom ljubavi. I baš se ta povezanost odražava i očituje u svim blizinama, zaljubljenostima, brigama, strepnjama…

Dragi vjernici, danas smo pozvani ponavljati u sebi riječi o Božjoj ljubavi, gledati križ, ali i ovo dijete, obitelj Gečević, način njihova prihvaćanja dara. Zahvalni smo za njih, dok ujedno i molimo za njih u ovoj župi u zagrebačkoj Dubravi, u kojoj nas raduje najveći broj obitelji koje imaju petero i više djece u našoj Nadbiskupiji.

To je znak za našu hrvatsku domovinu: da osjetimo otrov koji nagriza otajstvo života, dostojanstvo nerođeni; da osjetimo otrov koji šteti obiteljima, odgoju i obrazovanju; ugrize protiv istine o našoj prošlosti; ugrize protiv kulture i dobrobiti društva.

I danas – upravo danas – treba ponoviti: Nema obnove društva, nema demografskoga rasta, nema boljitka države, bez dubljega smisla, bez dara vječnosti! To ne rješava isključivo ekonomija ni ljudski planovi.

Bog je dao svoga Sina za nas; učinio je ono što su roditelji, snagom Božjega Duha i uzajamnom ljubavlju, spremni učiniti i čine za svoju djecu: daruju sebe, svoje živote. Bog svakoga ljubi toliko da po Isusu ulazi u smrt zbog te ljubavi. Ti si njegova čežnja; vrijedan si Božjega života. Takav je naš Bog; takva je Radosna vijest ove nedjelje koja nas vodi prema svetkovini Uskrsa.

Ako nas zahvati otrovni ugriz razočaranja, nepovjerenja, tjeskobe i očaja, podignimo oči prema Raspetomu i iznova ćemo vidjeti, osjetit ćemo neizmjerivu mjeru Njegove ljubavi. Amen.