Dragi župniče, velečasni gospodine Darko (Pužin), mons. Jurju (Batelja), đakone Stanko, sestre redovnice, braćo i sestre u obitelji Crkve!
Radovao sam se, kada sam prije točno deset godina blagoslovio oltar i obnovljenu unutrašnjost ove kapele svete Ane.
Jednakom radošću došao sam slaviti s vama i ovogodišnju svetkovinu roditelja Blažene Djevice Marije, ali s većom zahvalnošću i divljenjem vama koji ste, nakon potresa, zauzetošću svoga župnika Darka i svojom spremnošću i zalaganjem ponovno obnovili kapelu izvana i iznutra. Uistinu, vrijedno čestitke!
I potres i pandemijske okolnosti na nekim su ljudima ostavili trag malodušnosti, a vi ste ih iskoristili kao novi poticaj i u iznimno kratkome vremenu za takve poslove obnovili i svoju župnu crkvu i ovu kapelu.
Braćo i sestre, naš život voli obnavljanja; radujemo se kada se oronulo osvježi, kada se nestabilno učvrsti, kada se ranjeno iscijeli, a nagrđeno uljepša. Tako je i s našim životima, kada grijeh radost pretvori u tugu i kada nas poljulja u našim sigurnostima.
Na početku ovoga slavlja zazivamo blagoslov na vodu kojom ćemo poškropiti našu zajednicu, u spomen na krštenje koje čisti od grijeha, kojim smo obnovljeni i preporođeni na novi život. Istom vodom poškropit ćemo i kapelu, jer njeni zidovi izvanjski govore o našoj vjeri i o našemu srcu.

Homilija

Liturgijska čitanja: Sir 44, 1.10-15; Ps 132 (131); Mt 13, 16-17

1. U našemu se govoru, očito pod snažnim utjecajem stranih jezika, udomaćila riječ ‘generacija’. Tako čujemo da je netko pripada nečijoj generaciji, slušamo o proizvodima ‘nove generacije’, o potrebi ‘međugeneracijske solidarnosti’ i slično.
Doduše, zbog povezanosti i bliskosti s latinskim jezikom u našoj povijesti, ta nam riječ nije nikada bila posebno strana; osjećamo ju svojom. Ipak, premda ne znače sasvim isto, u hrvatskome se za to značenje koristimo riječima: ‘naraštaj’ i ‘pokoljenje’. Tri riječi: generacija, naraštaj i pokoljenje.
Spominjem ih u ovome slavlju zbog toga što mi se čini da svaka od navedenih riječi ima svoj naglasak i da sve tri zajedno upućuju na istinu o otajstvu života i tvore lijepu sliku roditeljstva, osobito majčinstva. Generacija naglašava rađanje, naraštaj rast i brigu, a pokoljenje predaju, prenošenje spoznaja, uputa, vrjednota.
Sve troje u sebi ima ugrađenu životnost, pokretljivost, otvaranje novoga i sve je troje važno za crkvenu i društvenu zajednicu. Ujedno je to i nama pokazatelj na što trebamo paziti i za što se zauzimati, ako želimo ljepotu Crkve i dobro svojoj hrvatskoj domovini.

2. To troje: rađanje, rast i prenošenje onoga što je vrijedno, nalazimo u raznim likovnim prikazima svete Ane tijekom stoljeća: od najstarijih ikona do onih umjetničkih djela koja su postala tipična za našu zapadnu kulturu, na slikama kakve su izradili, na primjer, Leonardo da Vinci ili Caravaggio.
I nama danas ti naglasci govore puno, a vi obnavljanjem svoje kapele to potvrđujete.
Dakle, netko će na svojemu prikazu naglasiti da je sveta Ana rodila Mariju, a Marija Isusa; dok će drugi dati prednost činjenici da je sveta Ana dio rodoslovnoga stabla iz kojega je kao plod došao Mesija, a treći pred nas staviti činjenicu da je pobožna Ana odgajala i učila svoju kćer da bude otvorena srca za Božji plan. Upravo je taj motiv svete Ane koja poučava Mariju vidljiv na oltaru ove kapele.
Uz tu raznolikost, postoji nešto što duboko povezuje većinu njezinih slika i kipova. Naime, na prikazima lika svete Ane redovito je dio njezine odjeće, najčešće nutarnji dio, obojan zelenom bojom. (To je moguće vidjeti i na ovome kipu.)
To je slika plodnosti, života i novosti. Posebno kada nije napadan, ali je vidljiv, upućuje na poniznost i na skrovitost, na samozatajnu i dragocjenu prisutnost, tako svojstvenu životima majki. Bez te prisutnosti život nema okus; oduzeta mu je radost i vedrina; doveden je u pitanje smisao.
I ova kapela među vašim kućama, i crkve u našim selima i gradovima, ostaju prepoznatljive prisutnosti, dovoljno vidljive da bi govorile o smislu, ne zidova nego vrijednosti od kojih ljudi žive, što cijene, za što se žrtvuju i čemu se raduju. Sve to upućuje na duhovni dom u kojemu smo mi živo kamenje oblikovano Duhom Svetim.

3. Braćo i sestre, živimo u vremenu i društvu u kojemu se nedovoljno promiče ponizna zahvalnost prema prethodnicima, što vodi u stav da stariji nisu važni, da nije važno ono što su oni činili niti ono za što su se zalagali. Uvijek postoji kušnja da se mladi ponašaju kao da su pametniji i sposobniji, napredniji i učinkovitiji od starijih.
No, ako bolje pogledamo, zaključit ćemo da se životne okolnosti mijenjaju; da tehnologija olakšava i ponegdje zamjenjuje ljudski tjelesni napor, ali temeljna pitanja ostaju ista.
Zato smatram važnim i ovo vaše ostvareno djelo obnove. Reći će se – i s pravom – da nisu najvažniji ni zidovi ni zgrade, ali ovdje se u konačnici i ne radi o zidovima, nego o ljudima. Ova kapela sažima dragocjenosti bez kojih život nema okusa; ona očituje što je zbiljski vrijedno.
Kao kršćani govorimo o daru života, o onome što seže u vječnost; govorimo o važnosti rasta, blizine, brige za druge; o važnosti zajedništva i velikodušnosti.
U ovoj kapeli, osobito u liturgijskim slavljima, mi vjernici susrećemo izvor nesebičnosti, a time i radosti bližnjih. Već sama gesta svete Ane prikazana na oltarnome kipu, Ane koja prstom pokazuje na svitak Svetoga pisma u Marijinim rukama, govori o tome da u središtu nije ni ona, čak ni Marija, nego su i jedna i druga u odnosu na Božju riječ, na Božji plan. Sveta Ana pruža ruku Mariji ili prema njoj. To je ispružena ruka svake mame prema djetetu u svim prilikama i neprilikama života.
U Božjemu planu svaki je čovjek dragocjen, jedinstven, neponovljiv. Svaki je čovjek u odnosu prema drugim ljudima, a proizlazi iz otajstva obitelji.

4. Glasoviti i meni vrlo drag talijanski pjesnik Eugenio Montale, prije pedeset godina, govoreći u Milanu na 25. obljetnicu razaranja Hirošime i Nagasakija atomskim bombama, rekao je da je ispravno spominjati se toga dramatičnog događaja u nadi da se više ne ponovi.
Ali – nastavio je – u savjesti osjećam dužnost upozoriti da se eksplozija takvom bombom događa unutar obitelji i da će odnijeti puno više žrtava i otvoriti više rana od tada bačenih bombi na japanske gradove. Tu bombu postavljaju sredstva društvenih komunikacija, predstavljajući i nudeći pogrješne životne modele.
Tako Montale kao pjesnik-prorok prije pedeset godina.
Ne osjećamo li da se poput atoma dijeli i razbija jezgra obitelji; da se niječu temeljne odrednice čovjeka: brak između muškarca i žene, očinstvo i majčinstvo, odnose prema djeci? I ne samo to. Ovaj kip svete Ane i Marije govori o odnosu prema prošlosti, o obrazovanju, o budućnosti i nasljeđu, o predaji. Stvarajući zemaljske, političke i gospodarske strategije o demografiji u Hrvatskoj, a ne računajući s odnosom prema Bogu, vječnosti i dubljemu smislu, svaki takav pokušaj unaprijed je izabrao neuspjeh.

5. Nama zacijelo nisu najveća poteškoća neki drugi ljudi, ideje, interesi, svjetonazori, nego mi u Hrvatskoj. I zato se vraćam na početak, na tri riječi: generacija ili rađanje doziva važnost majke; naraštaj podrazumijeva rast, strpljivost, mudrost, poučljivost, ali jednako tako i jasnoću što treba tijekom rasta činiti, čime hraniti one koji rastu, kako ih usmjeravati; pokoljenje traži blizinu, nečije koljeno na kojemu će moći sjediti sin ili kćer, unuk ili unuka.
I vrijeme pandemije pokazalo je lijepe mogućnosti prenošenja znanja na maštovite načine, ali to ne može zamijeniti blizinu, blizinu ne bilo koga, nego ljudi koji vole, kojima je stalo i koji upućuju na veću vrijednost od sebe, od bilo kakvih zemaljskih probitaka; ljudi koji upućuju na Boga. Naši su stari u liku svete Ane vidjeli puno toga i izabrali ju kao svoju zaštitnicu u ovoj kapeli. I njih se spominjemo u ovome slavlju, kao i svih vas koji ste pokazali da ste ‘koljeno’ na kojemu mogu osjetiti blizinu i rasti nova pokoljenja. Amen.