Cilj dokumenta je pružiti podršku onima koji su uključeni u obrazovanje novih naraštaja kako bi se znali na sustavan i metodički način suočiti s pitanjima o ljudskoj spolnosti, o kojima se danas najviše raspravlja, u svjetlu šireg horizonta odgoja na ljubav. Namijenjen je osobito obrazovnim zajednicama katoličkih škola i onima koji, vođeni kršćanskom vizijom, rade u drugim školama, kao i roditeljima, učenicima, osoblju, ali i biskupima, svećenicima i redovnicima, crkvenim pokretima i vjerničkim udrugama.

Kongregacija za katolički odgoj, koja je pripremila tekst, govori o „izvanrednim prilikama u obrazovanju“, posebice kada je riječ o pitanjima spolnosti i afektivnosti, suočenom s izazovom koji proizlazi iz „različitih oblika jedne ideologije, koju se općenito naziva rodnom (gender), koja negira uzajamnost i razlike između muškarca i žene koje se shvaća kao puke posljedice povijesno-kulturne uvjetovanosti“. Identitet bi tada bio nešto što bi pojedincu bilo prepušteno na volju da sam bira, radilo bi se, kaže se u dokumentu, o „individualističkoj opciji, čak i promjenjivoj tijekom vremena“.

U tekstu se govori o „antropološkoj dezorijentiranosti“ koja karakterizira kulturno ozračje našega vremena pridonoseći također rastakanju obitelji. Rodna ideologija, upozorava se u dokumentu “Muško i žensko stvori ih. Za put dijaloga o pitanju rodne (gender) teorije u obrazovanju”, niječe naravnu razliku i uzajamnost između muškarca i žene. Ta ideologija zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sâm antropološki temelj obitelji. Ona pokreće obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene. Ljudska se samosvijest tako predaje u ruke individualističkom izboru, koji se s vremenom može i mijenjati.

To je kontekst u kojem se smješta najnoviji vatikanski dokument o rodnoj ideologiji koji želi promicati „metodologiju artikuliranu u tri stava: slušanje, rasuđivanje i predlaganje“. Tekst je inspiriran dokumentom „Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi. Obrisi spolnoga odgoja“ iz 1983. i obogaćen je citatima pape Franje, Benedikta XVI., svetog Ivana Pavla II., ali i Drugoga vatikanskog koncila, Kongregacije za nauk vjere i drugih dokumenata.

U dokumentu se identificiraju „moguća mjesta susreta za rast u uzajamnom razumijevanju“ u okviru istraživanjâ o spolovima“. Cijeni se potreba da se djecu uči da poštuju svaku osobu u njezinu posebnom i drugačijem stanju, tako da „nitko, zbog svojih osobnih stanja (invalidnost, rasa, religija, afektivne sklonosti i dr.) ne postane predmetom zlostavljanja, nasilja, uvreda i nepravedne diskriminacije“.

Rodne teorije – pogotovo najradikalnije – vode do udaljavanja od prirode: „spolni identitet i obitelj“ temelje se na „pogrešno shvaćenoj slobodi osjećanja i htijenja“, ističe se u dokumentu koji se zatim usredotočuje na racionalne argumente koji pojašnjavaju centralnost tijela kao „sastavnog elementa osobnog identiteta i obiteljskih odnosa“: „tijelo je subjektivnost koja komunicira identitet bića“. Seksualni dimorfizam, tj. spolna razlika između muškarca i žene, dokazale su znanosti, dokazuju to na primjer kromosomi. Također se ističe da je „proces identifikacije otežan fiktivnom konstrukcijom nekog ‘neutralnog roda’ ili ‘trećeg roda’“.

Formiranje identiteta temelji se upravo na drugosti: u susretu s „ti“ osoba prepoznaje svoje „ja“. Fiziološka komplementarnost, zasnovana na spolnoj razlici, jamči rađanje, dok korištenje reproduktivnih tehnologija može omogućiti rađanje, ali uključuje „manipulaciju ljudskim zametcima“, pretvaranje ljudskog tijela u robu kojom se trguje, svođenje djeteta na „predmet znanstvene tehnologije“. Podsjeća se također na važnu perspektivu dijaloga između vjere i razuma.

U dokumentu se nude shvaćanja proizašla iz kršćanske antropologije. Prvi korak je prepoznati da čovjek ima narav kojom ne može manipulirati po volji. To je uporište cjelovite ekologije čovjeka. Podsjeća se na onaj tekst iz Knjige Postanka „muško i žensko stvori ih“ i da ljudsku narav treba shvaćati u svjetlu jedinstva duše i tijela, u koje se integrira horizontalna dimenzija interpersonalnog zajedništva i vertikalna dimenzija zajedništva s Bogom.

Što se tiče obrazovanja, naglašava se da se pravo/dužnost obitelji na obrazovanje ne mogu potpuno prenositi ili biti uzurpirani od strane drugih, da dijete ima pravo odrastati s jednom majkom i jednim ocem i da upravo u obitelji može biti naučeno prepoznavati ljepotu spolne razlike. Sa svoje strane, škola je pozvana na interakciju s obitelji na supsidijaran način i na dijalog uz poštivanje njezine kulture. U ovom obrazovnom procesu, od središnje je važnosti ponovno uspostaviti savez između škole, obitelji i društva, koji mogu artikulirati „procese obrazovanja za afektivnost i spolnost usmjerene na poštivanje tijela drugih“, kako bi se djecu pratilo na zdrav i odgovoran način. U tome smislu, naglašava se važnost da katolički učitelji steknu odgovarajuću izobrazbu o različitim aspektima pitanja gender teorije i informiraju se o zakonima koji su na snazi i o kojima se raspravlja u njihovim vlastitim zemljama.