Nakon procesije i paljenja svijeća, vlč. Dario Hrga ispjevao je vazmeni hvalospjev Exultet uskrsnoj svijeći, a potom je uslijedila Služba riječi tijekom koje su ponovno zazvonila sva katedralna zvona, a okupljena zajednica vjernika, predvođena Katedralnim zborom, zapjevala je pjesmu Slave.

Svoju homiliju biskup je započeo podsjećajući kako se Crkva od samih početaka, od svojih apostolskih korijena, najviše radovala kad su ljudi, kasnije i cijeli narodi, prihvaćali Kristovo Evanđelje, njegovu Radosnu vijest spasenja. Protumačio je: „Crkva je, zapravo, najradosnije pratila one koji su se pripravljali i baš u vazmenoj noći svima jasno očitovali svoje životno pristajanje uz Isusa Krista. Bila je to sasvim osobna i konkretna ispovijed vjere: Isus je moj Spasitelj. I prateći njih – katekumene, novokrštenike, sva je zajednica Crkve, svi koji su već kršteni i opečaćeni pomazanjem Duha Svetoga, htjeli su se upravo u uskrsnoj noći spomenuti svoga krštenja. Zato su baš tu noć posvećivali najsvečanijem, gotovo cjelonoćnom bdijenju. Da u svojim srcima obnove trajnu radost i životnu snagu koju im pruža zajedništvo s Kristom, raspetim i uskrsnulim.  Radost što su ga upoznali i susreli, jer „oni koji prihvate ponudu njegova spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti i duhovne praznine“ (EG, 1). Trebalo im je to najsvečanije bdijenje u uskrsnoj noći da se osnaže za svjedočenje i svoj kršćanski poziv, svjesni zahtjevnosti života, „biti u svijetu, a ne biti od svijeta“, uronjeni u njegove zakone i svakodnevicu, suočavajući se s brojnim izazovima i opasnostima koji čovjeka znaju posve zagušiti, kad jednostavno osjeti da „ne živimo ispunjenim životom, da to nije ono što je Bog želio za nas“ (usp. EG, 2).

Okupljenima u katedrali posvijestio je kako se ove večeri kao vjernici združujmo s milijunima Kristovih vjernika da ponovno otkrijemo i produbimo žar vjere, da bi svijet našeg vremena – kako nas potiču riječi pape Franje – mogao „primiti Radosnu vijest ne od tužnih i malodušnih, nestrpljivih i tjeskobnih“, već od onih koji su u sebe primili istinsku i neprolaznu radost, čije je središte uvijek isto: „Bog koji je očitovao svoju beskrajnu ljubav u Kristu umrlom i uskrslom“ (EG, 11).

„Draga braćo i sestre! Uskrsnućem je zasjao Kristov križ! Onaj koji je na križu raspet uskrsnuo je! Uskrsnućem, zapravo, dovršava ono što je započeo utjelovljenjem i cijelim svojim poslanjem u kojem je navijestio dolazak Božjega kraljevstva. I sav je Kristov život vodio križu i uskrsnuću. On “uskrsnu kako reče”, zapjevat će nam naša draga uskrsna pjesma. Nije to tek pjesnički zanos“ – rekao je biskup – „to je istina posvjedočena vjerom apostola i riječima evanđelja. Isusovo uskrsnuće najsigurniji je i temeljni događaj naše vjere, njezino srce i središte, osnovna i najveća novost koju kršćanstvo donosi i navješćuje ljudskom rodu. Kad se Crkvi ili kad se vjeri pojedinca oduzme ili se želi makar samo oslabiti vjeru u uskrsnuće, sve se u njoj zaustavlja i gasi.“

Podsjetivši na riječi iz evanđeoskog ulomka: „Uskrsnuo je, nije ovdje!“, biskup je istaknuo: „Nemojte ga više tražiti među mrtvima! Tražite ga, i naći ćete ga svugdje gdje je poprište stvarnog ljudskog života: na svim putovima ljubavi, koji se, na putu nasljedovanja Krista, odupiru zloći i mržnji; na mjestima gdje se živi za druge i s drugima, makar u zahtjevnim iskustvima stradanja i patnje; tražite ga među siromašnom i bolesnom braćom i sestrama, među prezrenima i napuštenima; na putovima služenja, opraštanja i pomirenja.“

Zaključujući svoju homiliju, biskup je ponovio riječi sv. Augustina „Sva je naša vjera u  Kristovu uskrsnuću“ te dodao: „I upravo smo u krštenju započeli milosni put spasenja s Raspetim i Uskrsnulim. S njim smo pozvani umirati „starom čovjeku“ i njegovim navikama, s njim se rađamo kao novi ljudi, suobličeni Kristu uskrsnulomu.“

Bdjenje je nastavljeno Litanijama svih svetih, blagoslovom vode i obnovom krsnih obećanja, nakon čega je biskup Ivan prošao katedralom te blagoslovljenom vodom poškropio sve sabrane. Prije završnog blagoslova biskup je uputio uskrsnu čestitku svima okupljenima i njihovim obiteljima, svoj braći svećenicima, bogoslovima, kao i sestrama redovnicama koje su ove godine, zbog epidemioloških mjera, ostale u svom samostanu.