Bog je koristio mnogo različitih načina i posrednika, da bi priopćio sebe, svoja pravila i istinu, dok se postupno i u dugom procesu prije Krista stoljećima objavljivao zajednici vjernika kroz vrlo dugu povijest Izabranoga naroda u Starom Zavjetu. Kao što čitamo u tim svetim tekstovima, načini Božjega samopriopćavanja ljudima, odnosno objave, bili su višestruki: nekada snovi ili vizije povlaštenih Božjih miljenika, nekada unutrašnja duhovna iskustva posebnih njegovih izabranika, ali i brojna bogojavljanja u drugim oblicima. A glede konkretnih posrednika, nisu nepoznate pojave posebnih glasnika, anđela i arkanđela, koji su prenosili Božju poruku u određenom trenutku. Međutim, najčešći posrednici Božjih poruka bili su posebno obdareni ljudi, koje je Bog izabrao i njima se služio, a nazivamo ih proroci. Među njima svakako se posebice ističu Mojsije i Abraham, Izaija i Jeremija, Ezekijel i Danijel te brojni drugi.

I. Prorok je uvijek bio Božji dar njegovu narodu. Pojavljuje se i ostvaruje u zajednici kao služba, koja je zasnovana na Božjem poslanju odozgo, a ne na eventualnom ljudskom izabranju odozdo. Njegova je riječ od Boga i upoznaje ljude s onim, što oni nisu u stanju sami prepoznati svojim snagama. Ona uočava i tumači Božju prisutnost među ljudima u konkretnim događajima povijesti te zato, uz te događaje, prorokova riječ bitno pripada na ono što kao vjernici nazivamo Božja objava. Njezin sadržaj je uvijek i jedino Božji naum spasenja svih ljudi i Božji nauk o načinu, koji čovjek treba primijeniti na svom putovanju prema vječnom spasenju.

Na kraju toga dugoga i višestrukoga govora Nebesa, koje je uvijek proizlazilo iz beskrajne Božje ljubavi prema njegovim stvorenjima, ali jednako dugoga čovjekova početnog pristajanja uz Boga i kasnijeg udaljavanja od njega, kajanja i ponovnoga vraćanja, izraženog obećanja i čestog oklijevanja i nećkanja, da prihvati Božju poruku kao svoje životno pravilo, Bog je među ljude poslao svoga Sina. Drugu osobu Presvetoga Trojstva, koja je postala čovjek, radi nas i radi našega spasenja. U njemu je Riječ Božja postala čovjekom. Odnosno: „I Riječ tijelom postala, i prebivala među nama!“, kao što često molimo i ispovijedamo. U njemu je Bog sažeo sav svoj govor. Jer Isus nije samo navjestitelj objave Božje, već je On istovremeno objava sama. On nije, poput drugih proroka, samo svjedok Božji, već je On Bog sam. On je iznad svega Božja prisutnost među ljudima.

Bez obzira na čovjekova česta udaljavanja od Boga, usprkos oklijevanja i nećkanja da prihvati Božja pravila, usprkos čovjekovih izdaja i moralnih stranputica, Božja ljubav je bila uporna. Ustvari, sav onaj tisućljetni i opetovani Božji govor, kao i ovo slanje Sina, zasnovani su i proizašli iz ljubavi Božje prema svijetu i Božje otvorenosti i želje, da se svi ljudi spase. No, svoj pristanak na tu Božju ponudu čovjek daje, dokazuje i održava samo iskrenim obraćenjem, stvarnim prihvaćanjem Božje poruke, životnim solidariziranjem s Isusom i odgovornošću za druga Božja stvorenja. Glede toga u Ivanovu evanđelju čitamo: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Iv 3,16-18).

Sveti pak pisac Poslanice Hebrejima sve to sažima vrlo jednostavnim riječima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,1-2). Time je ovaj sveti tekst svo vrijeme prije Isusa protumačio kao čekanje na njegov dolazak. Kao razdoblje dugoga došašća, u kojemu se cijeli ljudski rod pripravljao na njegov pojavak i do tada živio u velikoj čekaonici povijesti. A Isusov dolazak protumačen je kao ispunjenje Božjih obećanja i vjerničkih nada, kao završetak dugoga niza proročkih govora i navještaja te početak razdoblja Isusovih svjedoka. Jer, kako piše sveti Ivan od Križa u vezi s Isusom, Bog „što je ranije u dijelovima govorio prorocima, to nam je već svekoliko rekao u njemu, dajući nam ga svega, to jest, Sina svojega“, te je u njemu „rekao tako mnogo i toliko toga da nema više što bi se još moglo poželjeti“. Njegova je narav da je Sin Božji, a njegova je uloga da je po svojoj božanskom govoru i djelu naš učitelj i spasitelj.

II. Dok svečano obilježavamo i proslavljamo Isusov rođendan, pri tomu moramo biti svjesni posebice dviju važnih poruka ove svetkovine za naše vrijeme. Prvo, konačna svrha Isusova dolaska na svijet nije u njegovu počovječenju nego u našemu pobožanstvenjenju. Stoga Isusu ništa nije tako strano kao nastojanje, koje danas i nije tako rijetko, da ga se zatvori u samo plemenito, svjetovno, sentimentalno i ljudsko. Naime, On jest došao radi ovoga svijeta, ali od ovoga svijeta nije ni On (Iv 8,23) ni njegovo kraljevstvo (usp. Iv 18,36). To je vrlo važno znati i primijeniti u razdoblju neposredne priprave za Božić i u dane proslave toga važnog blagdana. U tim danima ne bi nam smjela biti prihvatljiva svjetovnost, a ni sve češći pokušaji da se Božić svede na humanost i tradiciju, koje nameću različite interesne grupe, a još manje komercijalizacija i čak neka praznovjerja, koja se povremeno pojavljuju. Naspram tomu, kršćanin se za Božić pripravlja vjerom, da je Isus Bog i čovjek, jedini Spasitelj, i tu vjeru štiti od svih stvari i pojava koje nisu vjera.

A drugo, dok riječima pjesme, što su je pjevali anđeli kod Isusova rođenja, iskazujemo slavu Bogu (usp. Lk 2,14), zajedno anđelima molimo također za „mir ljudima“. I osim moliti, važno je stalno graditi mir duševni u ljudima i mir društveni, među ljudima i među narodima.

Naime, ne može nas veseliti što se, prema nekim vrlo ozbiljnim izvorima (Caritas, Rim), u naše vrijeme na svjetskoj razini stalno smanjuju mirovna nastojanja, a istovremeno povećavaju izdaci za naoružanje. Prema tim procjenama, takvi troškovi su samo 2017. godine, iznosili zaprepašćujućih 1739 milijardi dolara, a u tih dvanaest mjeseci u svijetu je bilo čak 378 sukoba, u rasponu od ratova visokog intenziteta do kriza drugih oblika.

Suprotiva tomu, kršćanski vjernik je uvijek svjestan, propovijeda i svjedoči, da je Kralj mira drugo ime Isusa Krista, i da je njegov mir najveći blagoslov, koji čovjek na ovomu svijetu može iskusiti u osobnom i društvenom životu te zato pomaže graditi takav mir. I naravno da je ta poruka posebice važna za one, koji su izabrani, da u ovom vremenu donose važne i teške odluke u društvu, kojemu pripadaju, i jednako za one, koji su pripadnici oružanih snaga u svojim zemljama.

III. S ovim mislima, svim vjernicima Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini i svim ostalim katolicima želim sretan Božić i blagoslovljenu cijelu godinu, koju se računa kao 2019. poslije Isusova rođenja! A po zagovoru svetoga Josipa i Blažene Djevice Marije, neka utjelovljeni Bog blagoslovi sve ljude, kako bi mogao zaživjeti Isusov mir. I kao što molimo svaki put, kada slavimo Euharistiju, još jednom ponavljamo: Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem! Stoga te molimo: Blagoslovi svakoga čovjeka! Neka u svijetu umre svaki nemir i sukob te neka po vjeri Crkve i našoj suradnji živi i vlada Tvoj mir. Smiri sve ljude, molimo, i saberi ih u jedno, kako je volja tvoja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Mons. Tomo Vukšić,
vojni biskup u Bosni i Hercegovini