1. Već sām (upravo izložen) ustroj Knjige Sinode otkriva i nudi određena težišta i značenja. U ovome svetištu, gdje su vidljive snažne slike Crkve koja hoda, moli, pjeva; gdje se miješaju slike njezine sigurnosti i bojazni, njezinih dvojba, vapaja i oduševljenja; slike obećanja i zavjeta, izgubljenosti i nađenosti, grješnosti i obraćenja; slike padova i umora, obnovljene snage i radosne žurbe, i ja za osvrt o važnosti Knjige Sinode koristim tri – nadam se – veoma razumljive slike.

Naime, smatram da je Knjiga Sinode lako usporediva s: ogledalom, povećalom i reflektorom.

2. Ova je knjiga sažetak pun zahvalnosti. Budući da je Sinoda tematski obuhvatila sav život naše Zagrebačke mjesne Crkve, od te cjeline ostali su vidljivi odgovori na pitanje kako smo rođeni, tko smo i kako izgledamo. Ona govori da prije nas postoji baština i uporišta, zadivljujuća povijest koja ohrabruje.

Sinoda uči govor i osluškivanje o svemu, ali nije bila nakana da u Knjizi pokuša napisati sve. Ljepota života s Bogom u Crkvi je u njegovoj neiscrpivosti.

3. Ogledalo svojim odražajem pomaže u prepoznavanju da ne bismo lutali u umišljanjima i da ne zaboravimo tko smo u grješnosti i u svetosti. U ogledalu se vide lice i pokreti, prepoznaje dob i raspoloženja, tragovi prolaznosti, bore i rane. Ogledalo otkriva prisutnosti, samoću ili zajedništvo, klonulost ili polet duha i, poglavito, nutarnji sjaj.

Braćo i sestre, imamo se u čemu ogledati, jer je milost u našoj Crkvi izobilovala, da možemo biti svjesni primljenih darova, osjetiti sigurnost u otajstvu crkvenosti. ‘Sinodsko ogledalo’ trajno poziva da se ogledamo u Božjemu pogledu, u milosti nebeskoga kraljevstva, u koje Gospodin po našoj ljubavi prema bližnjima privlači sve.

4. Ova je Knjiga poput povećala koje – otkrivajući dublje slojeve i detalje – odgovara na pitanje kakvi smo kao Crkva, što trebamo razvijati a što trebamo mijenjati? Iako je ovo ‘završni dokument’, ova Knjiga nije završetak hoda. Ona nudi polazišta, poticaje i hranu te traži da ju se životno provjerava, ostvaruje i nadopunjuje; jer znamo da slova mogu biti mrtva, a Duh ih oživljuje.

Postoji ‘opasnost povećala’, jer daje neredovit pogled: uvećanim dobrom se može zanemariti loše, a uvećavanjem lošega može se oslabiti snaga dobra. Povećalo se treba rabiti s evanđeoskom mjerom, tako da pogled ne bude iskrivljen. Zato Knjiga Sinode ima tragova povećane pozornosti kao svjedok ovoga vremena.

5. Konačno, ova je Knjiga poput reflektora koji osvjetljava odgovor na pitanje kamo idemo i radi čega? Tu nije sadržan neki zemaljski program ostvarivanja prolaznoga boljitka i dobiti, nego otvorenost za vječnost koja nas usmjeruje.

Knjiga sadrži zemaljsku napetost između željenoga i neostvarenoga, ali i eshatološku napetost između ‘već’, to jest primljenih milosti, institucionalne čvrstoće prožete predajom, i ‘još ne’ kao hoda na koji nas potiče Duh, da budemo budni, da ne zakopamo talente, da znamo strpljivo čekati ulazak u radost Gospodara, nakon što smo naučili činiti uzvišena djela, kao što je pružanje čaše vode žednima.

Pritom ne zaboravimo da reflektor u sebi ima i ogledalo i povećalo.

6. Sva tri predmeta trebaju svjetlo kojega izvor nije u njima. Tako su crkveni oci Crkvu razmatrali koristeći pojam mysterium Lunae, otajstvo davanja svjetla koje Mjesecu nije vlastito (sv. Ambrozije: „Fulget Ecclesia non suo sed Christi lumine.“)

I još je nešto važno u uporabi tih triju predmeta. Da bismo postigli dobar učinak, potrebno ih je ispravno usmjeriti, da se ogledanjem u ogledalu ne bismo izgubili u narcisoidnosti; da povećalom ne bismo gledali trun u tuđemu oku, a previdjeli brvno u svome; da reflektorom ne bismo zaslijepili i zatvorili obzore onima koji žele vidjeti dalje od naših planova.

7. Možda će netko brzim čitanjem steći dojam da u Knjizi ima previše načelnosti; da se premalo koristi suvremenim društvenim pristupima i da su sredstva za postizanje ciljeva premalo konkretni.

Zbog toga je važno da ovaj dokument uđe u živote naših zajednica, da se tekst ne umiri na raznim policama i ladicama, nego stavi u kolijevku novih odrastanja.

Takvim pristupom lakše je shvatiti onaj suodnost u kojemu je jasno da bez načela nema polazišta, bez obraćenja nema novosti, bez vječnosti nema radosti.

8. Ogledalo će pomoći da se ne bojimo Kalvarije, jer živimo Emaus; povećalo će rastvoriti strahove i hladnoj oholosti vratiti poniznost milosrđa za oganj Pedesetnice, svjetlo reflektora razlučivat će bitno od nebitnoga, površnost od dubine u kojoj klija zrno za novosti života.

I konačno, sve to nalazimo na licu Majke. Zato smo i došli k Njoj, između Kalvarije i ovoga slavlja nebeske gozbe.

(Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije)