Pozdravljajući ih biskup je kazao da su se uspeli na požešku Kalvariju kako bi svojim suosjećajnim srcem bili što bliže Isusovu križu, njegovim patnjama i njegovoj smrti, kojom je posvjedočio svoju ljubav za nas. Rekao je kako im je u brojnim nevoljama koje proživljavaju u osobnim, obiteljskim i narodnim nastojanjima, potrebna snaga, utjeha i pomoć. Potaknuo ih je na molitvu da mogu nositi patnje jedni drugih za njihovo vlastito dobro i dobro drugih, te za dobro Crkve i naroda. Pozvao ih je da se svojim osjećajima pridruže Marijinu srcu, i svim drugim osobama koje su s velikom suosjećajnošću pratile Isusa na njegovu križnom putu.

U kratkoj homiliji nakon molitve Križnog puta biskup je rekao:

I danas na Veliki petak naviru pred nas brojna životna pitanja na koja nemamo odgovora. Jedno od njih je: Otkud zlo u svijetu, i zašto patnja, osobito nedužnih ljudi? Postoje očekivanja da znanstvenim ili nekim drugim putem dođemo do odgovora, koji bi bili prihvatljivi i za koje smatramo da su neka rješenja. Međutim, takve znanosti nema, i mi pred zlom u svijetu ostajemo nemoćni. Već je sv. Augustin govorio kako je zlo mrak i da se ono ne rješava time da gledamo u njega. Što više razmišljamo o mraku, gledamo u njega, to ga manje razumijemo kao i razloge zbog kojih smo njime zahvaćeni.

Vjerujem da ste primijetili kako suvremeni digitalni i drugi mediji pokušavaju baš sa zlom praviti neke svoje poslove, pa nam na televiziji prikazuju brojne filmove pune zla i nasilja. Uvijek se pitam koji je zapravo smisao toga. Kao da izvan televizije i drugih medija ionako nema previše zla, da si ga trebamo stavljati pred oči još i tim putem? Kad god se dogodi neko zlo, mi volimo o njem gledati izvještaj, o njem slušati i pripovijedati, ali ono i dalje ostaje nerazumljivo u svom podrijetlu i smislu. Slično je i s patnjom i trpljenjem. Mi smo svakodnevno uronjeni i u taj misterij. No, postoji jedna silno izazovna činjenica: Bog nam je u Isusu Kristu progovorio o misteriju svoga bića baš putem patnje i smrti, krenuo je najtamnijom stranom našeg postojanja da nam nešto kaže o sebi. I što nam je rekao na križu? Da on jednostavno prihvaća patnju i trpljenje za nas, kao što majka prihvaća trpjeti za svoje dijete. Njezino trpljenje iz ljubavi za svoje dijete nije prokletstvo, nego herojstvo. Tako je Bog u Isusovim raširenim rukama na križu posvjedočio da nas ne ostavlja same u našim bolima, u našoj prolaznosti i umiranju, nego nas poput majke grli svojom ljubavlju s križa i uvjerava: ‘Niste izgubljeni u svojim patnjama, jer je u njima prisutna moja božanska ljubav. Stoga se danas baš tim pogledom vjere želimo približiti Isusovu križu, i zahvaliti mu što nam je u našim bolima i umiranju objavio tko je on, i nam podario veliku nadu.

I danas smo u našoj hrvatskoj domovini pred velikim zlima i pred velikim patnjama. Ali mi ne želimo postati dio onih koji samo prepričavaju zlo i ne znaju dalje, nego gledajući na križ Isusov, želimo govoriti o onome što se u našoj patnji zbilo kao pobjeda života.

Znam da mnogi naši hrvatski branitelji još i danas teško nose ono što su prepatili u vrijeme Domovinskog rata, ali također znam da su njihove patnje smislene upravo zbog toga su to bile patnje ljubavi za domovinu, za njezinu slobodu i dostojanstvo. Razmišljajmo i djelujmo u svojim patnjama, polazeći od Isusova križa. Tada nam ona neće pomračiti srce, niti pogled naših očiju, nego nam omogućiti da vidimo ono svjetlo i onu ljubav koja jedina može dati smisao i konačnost našoj sadašnjosti i vječnosti.

Neka poruka Isusove patnje dopre do pameti svakog od vas, a još više, neka snaga Isusove ljubavi s križa zahvati svako vaše srce, da u teškoćama nikada ne zdvajate, nego budete jaki njegovom jakošću.

Dok danas u našim crkvama na obredu Muke Isusove budemo ljubili križ Isusov, neka u tom poljupcu bude izražena naša zahvalnost, ljubav i poštovanje za njegove patnje u kojima nas je on prigrlio za svu vječnost, poručio je biskup Antun vjernicima na koncu pobožnosti Križnog puta.