Oče biskupe, na početku Vam srdačno zahvaljujemo na spremnosti da odgovorite na naša pitanja, iako znamo da Vam je vrijeme dragocjeno. Ovaj intervju radimo u danima Velikog tjedna, posljednjem tjednu korizme, u tjednu velike muke Isusove. Kakvo značenje za katoličke vjernike i za Vas osobno ima ovaj žalosni tjedan?

Hvala i Vama na ovoj mogućnosti obratiti se čitateljima vašega portala Tomislavnews.com. Da, ovo su dani bogati otajstvenim slavljima i susretima. Sama riječ kaže da je ovo „Veliki tjedan“, odnosno da se u ovom tjednu događa nešto važno. A to važno jest spomen-slavlje otajstava Isusova života, njegove muke, smrti i uskrsnuća po kojima smo spašeni i otkupljeni. Da bismo ta otajstva vjernički i dostojno proslavili potrebno je iz godine u godinu preispitivati svoju vjeru, svoj kršćanski život, svoje ponašanje i moliti kao što molimo u drevnoj pobožnosti Križnoga puta: „Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost Tvoje svete krvi bude za me izgubljena, nego mi udijeli svoju milost i uvedi me poslije ovoga života u vječnu radost.“

Ima li neka zajednička molitva, zajednički obredi, kod svih katoličkih vjernika u Velikom tjednu?

Sve je kod katolika zajedničko i isti se obredi, naravno mislim na zapadnu, odnosno rimsku liturgiju, slave u cijeloj Katoličkoj crkvi. To je najprije Misa posvete ulja koja se slavi na Veliki četvrtak prije podne ili u neko drugo prikladno vrijeme, kad se svi svećenici okupe oko biskupa, čime pokazuju zajedništvo u poslanju koje im je povjereno uime Crkve. U poslijepodnevnim satima istoga dana Misa je Večere Gospodnje, kad se spominjemo i slavimo najveći Isusov dar nama, a to je euharistija. Na Veliki petak Crkva razmatra Isusovu muku i smrt i toga dana se ne slavi sveta misa, ali se u liturgijskim obredima čita izvješće o Isusovoj muci, vjernici časte Kristov križ i pričešćuju se. Na Veliku subotu u Crkvi nema nikakvih obreda ni slavlja, jer vjernici u šutnji mole uz Isusov grob, spominjući se velikih otajstava Isusova života i njegove ljubavi prema svima nama. U uskrsnoj noći odjeknut će svečani „Aleluja“ – „Hvalite Jahvu, Boga“ za sva njegova divna čudesa koja učini, a osobito jer je Krist pobijedio grijeh i smrt i pokazao nam da smo i mi po Njemu pozvani pobjeđivati grijeh i zlo, do svoga konačnog uskrsnuća u vječnosti.

Koliko se pučki običaji u Vašoj sadašnjoj biskupiji (Hercegovini) u ovom tjednu razlikuju od običaja u Vašem rodnom mjestu, Janjevu na Kosovu. Pretpostavljam da ste već dobro upoznati s našim običajima u Velikom tjednu? Molili se u Janjevu, recimo, na Veliki četvrtak „Dušice grišna“?

Sjećam se da su mi ti dani bili veoma dragi i liturgijski bogati. Kao sjemeništarci i bogoslovi bili smo uvijek angažirani oko liturgije. Imali smo u Janjevu izvrstan mješoviti pjevački zbor koji su vodile Milosrdne sestre svetoga Križa iz Đakova, koji je pridonosio bogatstvu i ljepoti liturgijskih obreda. Na Veliki četvrtak bi bilo klanjanje pred Presvetim do ponoći, na Veliki petak bi se pjevao Gospin plač uz klanjanje Križu do ponoći, a Velika subota bila bi obojana ne samo proljetnim bojama prirode, nego i novom odjećom i obućom, koja bi se djeci posebno kupila za te dane, a u kojoj su djeca dolazila na Veliku subotu na uskrsni blagoslov jela. Vazmeno bdijenje je bilo vrhunac čitavog župnog života i naravno Uskrsna liturgija i uskrsna radost koja se dijelila u obitelji i s prijateljima.

Što se tiče raznih molitava, postoji u Crkvi pučka pobožnost, koja nalazi svoje mjesto u životu vjernika. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji koji je izdala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2001. godine pojasnit će da pučka pobožnost označava „različita bogoštovna očitovanja privatnoga ili zajedničkoga obilježja, koja se u ozračju kršćanske vjere ne izražavaju poglavito obrascima svete liturgije, već posebnim oblicima koji proizlaze iz duha nekoga naroda ili etničke skupine i njezine kulture.“ (Direktorij, br. 9) To znači da pojedini narod ili neka etnička skupina ima neke svoje oblike bogoštovlja, što ne znači da to moraju imati svi. Ti oblici pobožnosti su dobri sve dok vode pravom otajstvu koje slavimo. Međutim, poznato je da je i teologija znanstvena disciplina koja se razvija i koja nam pomaže dublje proniknuti u otajstva naše vjere.

Što, ukratko, za katoličke vjernike znači najradosniji kršćanski blagdan Uskrs, a što Vama osobno znači?

Zanimljivo je da se u Novom zavjetu ista riječ koristi za ustati i uskrsnuti (anhistemi). Ljudi ustaju nakon što su jeli, nakon bolesti ili kad kreću na put. Ustati je svakodnevna riječ.

Biblija koristi ovu riječ da bi opisala kako ljudi postaju cjeloviti. Ustaje Petrova bolesna punica, ili uzeta žena, Jairova kći, ili Marija koja oplakuje smrt svoga brata Lazara i čuje da Isus dolazi: brzo ustaje i ide mu u susret. I ovom riječju Biblija govori što se događa na Uskrs: Isus ustaje iz groba. On je živ.

To je isto iskustvo koje se provlači kroz cijelu Bibliju: Božja životna sila seže izvan naših granica, čak i tamo gdje vladaju smrt, beznađe i nasilje. Biblija govori kako su ljudi uvijek iznova ustajali. Potiče nas da se „zarazimo“ ovom snagom i dopustimo da budemo uvučeni u nju, pa da i mi ustanemo iz onoga što nas čini nedostojnima u životu.

Isus je živ i svi bismo trebali biti sretni zbog toga. Dakle – trebali bismo biti, a ipak smo prerijetko sretni. Premalo hrabri i premalo radosni. Budimo jasni do kraja: svake nedjelje mi kršćani ispovijedamo u Vjerovanju: Uskrsnuo od mrtvih! A ipak se čini da ta riječ još nije stigla do nas. Zašto je tome tako? Što je potrebno da Uskrs stigne do mene?

Blagdan Uskrsa osobno doživljavam kao veliku pobjedu života i dobra i kao izraz nade: Isus Krist je uskrsnuo i u svjetlu Uskrsa nema više beznadnih slučajeva i svaki korak i svaka naša gesta ima svoju vrijednost. Jedino ako vjerujemo Uskrsu, bit će nam darovan život.

Kako ćete Vi u svojoj kući, u biskupiji, proslaviti Kristovo uskrsnuće?

U Velikom tjednu ću slaviti liturgije u Trebinju i u Mostaru. Radost Velikoga četvrtka podijelit ću sa svim svećenicima koji će biti nazočni na Misi posvete ulja. Na Uskrs ću slaviti svečano slavlje u našoj mostarskoj katedrali Majci Crkve, majci crkvi svih crkava u našoj biskupiji i pohoditi i čestitati našim umirovljenim svećenicima, svojim susjedima. Na Uskrsni ponedjeljak već počinju slavlja Svete potvrde u našoj biskupiji, što je ponovno lijepa prigoda za slavlje Uskrsa i sakramenta Potvrde i susreta s krizmanicima i njihovim obiteljima, koje nastojimo ohrabriti za nasljedovanje Isusa Krista i pravi kršćanski život u našem svijetu i vremenu u kojemu živimo.

Oče biskupe, pretpostavljamo da ste u ove dvije i pol godine dobro upoznali obje biskupije, znate li brojčano stanje katoličkih vjernika (stanje duša) u biskupijama i možete li taj broj usporediti s brojem vjernika od prije 10 godina?

Mogu Vam reći podatke na temelju statistika koje vodimo u Biskupskom ordinarijatu, uz jasnu ogradu da ovi podaci nisu 100% točni, osobito ako se ima u vidu gradske župe, ali i one vjernike koji povremeno borave na području nekih župa naših biskupija ili koji slave neke sakramente na području naših župa, a žive izvan tih župa.

Godine 2012. imali smo u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji 186.888 katolika, a u Trebinjsko-mrkanskoj 20.779. Deset godina kasnije, odnosno 2022., imali smo u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji 164.823 katolika, a u Trebinjsko-mrkanskoj 15.714 katolika. Ako usporedite brojeve iz popisa 2013. godine i procjenu broja stanovnika Federalnog zavoda za statistiku Federacije BiH lako ćete uočiti da se i predstavnicima drugih naroda drastično smanjuje broj.

Kako žive (pretpostavljamo) malobrojni katolici u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, za njih je rijetko čuti?

Trebinjsko-mrkanska biskupija je najstarija biskupija na ovom našem prostoru i jedna od starijih biskupija uspostavljenih nakon dolaska Hrvata i njihova prihvaćanja kršćanstva. Prvi spomen Trebinjske biskupije nalazimo u buli pape Benedikta VIII. iz 1022. godine, kojim on dodjeljuje nadbiskupski palij dubrovačkom (“epidauritanskom”) nadbiskupu Vitalu, utvrđujući njegovu jurisdikciju nad Zahumljem, Srbijom i Travunijom, te nad gradovima Kotorom, Barom i Ulcinjem. Povijesna svjedočanstva iz prošlosti svjedoče nam o različitim mijenama i o činjenici da su vjernici i kler na prostoru Trebinjske biskupije tijekom svoje povijesti prošli kroz različite kušnje i trpljenja, uslijed različitih političkih, društvenih, pa i unutarcrkvenih čimbenika. Uvijek kad se mislilo da će se život vjernika ugasiti i Crkva Kristova na tim prostorima nestati, budila se nova snaga nošena čvrstom vjerom, žarkom molitvom i ustrajnim svjedočkim kršćanskim životom brojnih sinova i kćeri hrvatskoga naroda na tom području.

Trenutačno, Trebinjsko-mrkanska biskupija broji oko 15.000 katolika, ima 27 inkardiniranih svećenika, podijeljena je u 2 dekanata i ima 15 župa.

U samom Trebinju, koje je sjedište biskupije i u kojemu je katedrala, ima oko 200 katolika. U ovoj biskupiji imamo dobre vjernike, vrlo odane Crkvi i povezane sa svojim svećenicima i iziskuju osobitu ljubav i posebnu podršku kako bi opstali na svojim tisućljetnim ognjištima.

Znamo da Vi, odnosno svećenici, nemaju instrumente kao političari zaustaviti odlazak mladih ljudi, iseljavanje iz biskupija, odnosno iz cijele B i H, pa ipak na neki način ste pozvani brinuti o tome, što možete učiniti u zaustavljanju iseljavanja?

Možemo pozivati i poticati sve one koji su odgovorni u našem društvu da donose pravednije zakone i odluke kako bi se mogli stvarati uvjeti za dobar život u ovoj zemlji u kojoj živimo. A sami prema svojim mogućnostima nastojimo osiguravati i stipendije, a nekad i poneka radna mjesta za mlade ljude, iako su nam u tome mogućnosti veoma ograničene, jer djelovanje Crkve u ovom društvu još nije prepoznato na adekvatan način.

Jednom ste rekli kako pastiri, duhovni oci, svećenici, nekada mogu i trebaju predvoditi svoje stado, nekada biti u sredini stada, a nekada na kraju. Gdje ste Vi sada ili gdje trebate biti od ova tri mjesta?

To sam u jednoj homiliji parafrazirao riječi pape Franje i njegov govor pastirima. I zanimljiva je ta Papina slika o pastirima. To je zapravo i trostruka služba biskupa kao pastira. A svaki biskup je naučitelj, upravitelj i posvetitelj. Kad biskup naučava, onda je ispred stada, jer mu, na temelju Božje Riječi i Učiteljstva, pokazuje put kojim mu je ići u ovim nesigurnim vremenima. Kad posvećuje, onda je usred stada, slavi sakramente i, kako nas Crkva uči, uprisutnjuje samoga Krista, dobroga Pastira. Kad upravlja, onda je iza stada, jer grčka riječ episkopos, odatle i naša riječ biskup, znači nadglednik, onaj koji bdije da se ne dogode anomalije i ako se dogode da ih može otkloniti, kako bi vjernici živjeli i rasli u vjeri, nadi i ljubavi.

U odnosu na broj vjernika je li i dalje u Hercegovini manjak (kriza) duhovnih zvanja?

Iako je broj važan, osobno nisam toliko opterećen brojevima. Više sam opterećen razmišljanjem da ti mladi ljudi koji se odlučuju za svećeništvo budu zrele i promišljene osobe, odgovorne u svom odnosu prema Bogu, Crkvi i zajednici kojoj će služiti.

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija trenutačno ima 12 bogoslova, 2 sjemeništarca i 1 đakona. Hercegovačka franjevačka provincija ima oko 35 bogoslova. Razumljivo je da se u odgojnom procesu broj i osobne odluke mijenjaju, a i poglavari savjetuju pojedincima da bi bilo bolje posvetiti se drugačijem načinu života.

U ovom prigodnom, blagdanskom ozračju, ne želimo insistirati na detaljnom odgovoru na pitanje o tzv. “hercegovačkom slučaja“, možete li reći ima li imalo pomaka u rješavanju, nazire li se rješenje?

Kao biskup spreman sam i otvoren učiniti što mogu. U župi Crnač, nakon nekoliko desetljeća, pastoralno djeluje kanonski od biskupa imenovani upravitelj župe, kao i u svim drugim župama, bilo da su povjerene dijecezanskim ili redovničkim svećenicima i pastoralni se život odvija po zakonu Božjem i crkvenom.

Što se tiče vjernika iz postojećih župa u kojima ne vlada zakonita crkvena situacija, nastojimo, također, pomoći vjernicima. Rješavamo nevaljano sklopljene ženidbe i druge nezakonito izdane dokumente, podjeljujemo sakrament Potvrde onima koji nam se obrate i koji shvate kako zapravo nisu primili taj sakrament i nastojimo izići ususret potrebama svih onih koji na kraju razumiju kako se vjera živi i kako Crkva živi i djeluje. Svakom bi katoličkom vjerniku trebalo biti poznato što znači pripadati Katoličkoj Crkvi i koji su kriteriji crkvenosti od apostolskih vremena do danas: postojanost u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama. Gdje nedostaje jedna od ovih dimenzija, ne može se govoriti o punom crkvenom zajedništvu.

Isus je želio svima navijestiti Radosnu vijest, ali ne prisiljavajući nikoga. Knjiga Otkrivenja donosi Isusove riječi: „Evo, na vratima stojim i kucam… posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu…“ (Knjiga Otkrivenja 3,20)

Žao mi je naroda, a osobito onih koji žive u zabludi. I molim Gospodina za dar Njegova Duha koji „mekša ćudi kamene i grije grudi ledene“. A pozivam i sve vjernike u našim Biskupijama na molitvu za mir, zajedništvo i međusobno razumijevanje.

Vjernički puk u Vašoj biskupiji obradovao je Vaš ljetošnji dolazak u Međugorje, na Mladifest, gdje ste predvodili misno slavlje, prvi(?) biskup iz Mostara koji je slavio svetu misu u mjestu ukazanja? Imate li svoj stav o Međugorju?

Što se tiče sudjelovanja na euharistijskom slavlju na Mladifestu, odazvao sam se pozivu mons. Ala Cavallija, apostolskog vizitatora za župu Međugorje i kao biskup slavio sam euharistiju u jednoj od župa svoje biskupije u kojoj se okupio veliki broj mladih ljudi. Smatrao sam da kao biskup i pastir trebam biti tamo i uputiti pastirsku riječ i pokazati smjer koji bi nas trebao voditi zdravoj duhovnosti i zdravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Što se tiče stava, jedini stav koji vjernik treba imati je stav prema Bogu, Isusu Kristu, Crkvi kao otajstvenu Tijelu Kristovu, prema istinama vjere, odnosno kako se to stručno teološki kaže prema Božjoj objavi. U Crkvi svjedočimo da se i u prošlosti i danas pojavljuje i fenomen „privatnih objava“, odnosno „ukazanja“ različitih osoba i svetaca pojedincima ili skupinama. Te „privatne objave“ u prvom redu obvezuju toga pojedinca i tu skupinu koji tvrde da su doživjeli nešto nadnaravno. I kao što uči Katekizam Katoličke Crkve, ti se fenomeni strpljivo i budno prate, promatraju i analiziraju pod vodstvom Crkvenog učiteljstva.

Stav mojih prethodnika na biskupskoj katedri u Mostaru o Međugorskom fenomenu je poznat. Papa je odlučio nakon rada svih komisija osobno preuzeti praćenje „međugorskog fenomena“. Moja je dužnost i zadaća kao biskupa, ali i svakoga vjernika držati se uputa i odluka Pape, odnosno Svete Stolice. U ovome trenutku, a to je i moj stav, kao biskup i pastir pozorno pratim i sukladno svojim ovlastima pastoralno skrbim za župu i za one koji dolaze u Međugorje.

Ovih dana Caritas je bio jako aktivan u prikupljanju pomoći za područja pogođena potresom u Turskoj i Siriji, nekako nam se čini kako se ne čuje za mnoge aktivnosti Caritasa, a sigurno ih ima?

Caritas se u svom djelovanju vodi Isusovim riječima i svoje djelovanje ne stavlja „na velika zvona“ i očekuje jedinu pravu nagradu, onu u vječnosti od Boga. Na mrežnoj stranici našega biskupijskoga Caritasa mogu se vidjeti neke djelatnosti Caritasa. Caritas čine ljudi, zaposlenici i volonteri, koji svoje vrijeme i svoj život ugrađuju u pomoć drugim ljudima, onima potrebnima. U ovome trenutku, Caritas je i poslodavac i zapošljavajući osobe zapravo pomažemo da te zaposlene osobe prehranjuju svoje obitelji. I na taj način nastaje lijepa spirala ljubavi, dobrote i međusobnog pomaganja.

Zahvalan sam svim našim vjernicima u objema biskupijama koji su se odazvali i svojim novčanim prilozima pomogli kako bismo zajednički ublažili potrebe braći i sestrama koji su stradali u potresu u Turskoj i Siriji. Neka Bog nagradi svaki dar svakog čovjeka dobre volje.

Vratimo se na Vaš pastoralni pohod župama Duvanjskog dekanata koji smo pretili riječju i slikom na našem portalu. Svjedočimo da ste svugdje bili dobrodošli, dočekani  s oduševljenjem i da su brojni vjernici pozorno slušali Vaše propovijedi. Mi smo prenijeli i njihova zapažanja, uglavnom su pozitivna, govore o poniznom i skromnom biskupu, koji sam vozi auto, nema vozača, nema „svite“ oko njega, ne „izvoljeva“. Nas i naše čitatelje zanima kakvo je vaše mišljenje u duvanjskim župama, o vjernicima, o svećenicima, općenito o duvanjskom kraju?

Danas je, čini se, najteže biti normalan. Kad odlazim na predavanja na Teološko-katehetski institut u Mostaru, onda običavam pješačiti od svoga doma do Instituta. Zanimljivo mi je kad mi ljudi priđu pa pitaju kako to biskup ne ide autom. Pokojna baka mi je govorila kad papa siđe sa svoje nosiljke (prije su papu nosili na tzv. sedia gestatoria, koju je nosilo 12 muškaraca), da će biti smak svijeta. Papa je sišao, a smak se svijeta nije dogodio, pa i biskup valjda može hodati pješice ili popiti kavu u nekom kafiću, a da ne izazove smak svijeta.

Nastojim biti ono što jesam, biti onakav kako sam odgojen u obitelji i tijekom svećeničke formacije i nastojim biskupsku službu vršiti onako kako je osobno shvaćam: svjedočiti Isusa onima koji su mi povjereni i uvijek na Njegovu riječ, kako sam to izrazio u svom biskupskom geslu. Nisam savršen i trebam molitvu i zahvaljujem svima koji mole za Crkvu, za svećenike i za biskupa.

Što se tiče župa u Duvanjskom dekanatu zahvalan sam najprije svećenicima koji, svaki prema svojim sposobnostima, čine sve da budu ljudima blizu, da pastoralno djeluju u župama koje im je Crkva povjerila, da navještaju Evanđelje, slave sakramente i na taj način ljude povezuju s Bogom.

Upoznao sam ljude, djecu, mlade, odrasle kojima vjera u Boga i Crkva predstavljaju jedan nosivi dio života i oslonac u životnim okolnostima. Nadam se i molim da i dalje iz dana u dan rastu u zrelosti svoje vjere i da to životom pokazuju.

Što Vas se posebno dojmilo u pastoralnom pohodu župama Duvanjskog dekanata, možete li nešto izdvojiti?

Svaka župa ima svoje specifičnosti i dojmova je jako puno: od župne zajednice u Vinici, koja se okuplja oko don Jakova, koji unatoč svojim godinama još pastoralno djeluje u župi do dobrih i vrijednih ljudi i ministranata u Rašeljkama; od divnih obitelji i zajednica u Prisoju do spremnih pjevačica i pjevača u Grabovici ne samo za pjesmu, nego i za sve što treba župniku; od raspjevanog HKUD-a „Fra Jozo Križić“ u Roškom Polju i mladih obrazovanih ljudi koji vole svoj kraj i ne daju se iz svoga kraja, unatoč nezaposlenosti, do ministranata i vjernika u Bukovici i novog zbora u filijali u Brišniku koji pjevaju Bogu na slavu; od dobrih ljudi i mladih župljana u Seonici i osnovnoškolaca u Crvenicama do osnovnoškolaca s njihovim učiteljima u školi u Kongori; od vrijednih i otvorenih Šuičana do tomislavgradskog župnog zbora i vrijednog i zauzetog maestra Pere Tokića, malog „dječjeg“ zbora, prvopričesnika, krizmanika i ostalih.

Posebno me se dojmio susret s korisnicima ustanove „Nova nada“ i djelatnicima te ustanove, kao i s korisnicima Doma za stare i djelatnicima u Renićima i Tomislavgradu. Taj se posao ne može raditi samo za plaću. U njima sam prepoznao Šimune Cirence naših dana koji u bližnjima, koji trebaju našu pomoć, pomažu svakodnevno Isusu nositi križ. Hvala im na služenju i primjeru.

Bilo bi još mnogo pitanja: o zanemarenim istinskim vrijednostima života, o mladima, o bijeloj kugi, o pohlepi političara, a mnogim rastavljenim obiteljima, o rastavljenim brakovima, o sustavu obrazovanja…ali ta pitanja neka čekaju drugi razgovor.

Sada, pri kraju, recite nam što Vam znači rodni kraj, koga imate od roda u Janjevu na Kosovu, koliko često ga posjećujete…, a jeste li se obikli u Mostaru?

Cijela mi je obitelj i bliža rodbina, nažalost ili na radost, već odselila iz Janjeva i ima ih po cijeloj Hrvatskoj, a glavnina je u Zagrebu. Radi obveza ne stignem često otići u Janjevo, ali nastojim barem jednom godišnje otići, jer mi je otac pokopan na tamošnjem groblju. Tim svojim posjetom želim pružiti svojevrsnu podršku vrijednom don Mateju, jedinom hrvatskom svećeniku na Kosovu, koji neumorno vodi preostalu zajednicu hrvatskih vjernika ove najstarije Hrvatske dijaspore.

Mostar već doživljavam svojim gradom, kao što svojim gradom jednako doživljavam i Trebinje i Stolac i Široki Brijeg, sve do Tomislavgrada, a Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku svojim biskupijama i sve ljude u njima braćom i sestrama, koje mi je povjerila Crkva po papi Franji, „da za vas budem biskup, a s vama kršćanin“, kako je običavao govoriti veliki sveti Augustin.

Oče biskupe srdačno Vam zahvaljujemo na izdvojenom vremenu, a u ime naših brojnih čitateljica i čitatelja čestitamo Vam Uskrs, želimo dobro zdravlje, Božji blagoslov i obilje životne radosti! Za kraj  Vaša uskrsna čestitka i poruka?

Pokojni biskup Klaus Hemmerle jedno je svoje razmišljanje o Uskrsu ovako formulirao:

„Želim nam uskrsne oči
koje gledaju preko smrti do života,
preko grijeha do oproštenja,
od rastanka do ujedinjenja,
u ranama do proslave,
od ljudi do Boga,
od Boga do ljudi,
od mene do tebe.“

Svima čitateljicama i čitateljima i cijelom vjerničkom puku želim sretan i blagoslovljen Uskrs i Uskrsli Gospodin Isus darovao vam svoj mir!