Vepric: Duhovne vježbe za bogoslove Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu

U duhovnim nagovorima don Josip je bogoslovima govorio o važnosti ispravnog vrednovanja duhovnih vježbi, kao bitnog indikatora o tome gdje i kako netko kao bogoslov i vjernik stoji u odnosu prema Bogu. „Dobar znak da smo u milosti jest da gladujemo za Bogom, za popravkom, za duhovnim rastom i da želimo ići naprijed“, istaknuo je don Josip odmah na početku razmatranja.

Međutim, ukazao je i na mogućnost da svećenik ubrzo izgubi žar i revnost kada izađe iz bogoslovije. Tajna postizanja svetosti jest, da kroz život sve više predajemo sebe i svoje srce Bogu, naglasio je don Josip te uputio bogoslovima savjet: „Pazi da kao svećenik nikada ne tražiš natrag ono čega si se već odrekao i Gospodinu kao žrtvu predao!“

U daljnjim razmatranjima voditelj duhovnih vježbi više puta upozorio je na mlakost kao jednog od glavnih poroka u svećeničkom životu, te obrazložio kako se protiv nje uspješno možemo boriti.

Prvo, trebamo njegovati svete želje u nama, to jest žarku želju za svetošću kao krajnji cilj. Čežnja je u svojoj biti dobra i svi čovjekovi napori biti će slađi ako imamo glad i žeđ za taj cilj za koji se trudimo i trpimo. Povećanjem želje, Bog širi naše srce za ljubav.

Naravno, imati samo svetu želju nije dovoljno, već je kao drugo, potrebna i dobra volja. „Ja sam svakoj duši dao ‘zlatnu cjevčicu’ po kojoj može crpsti iz dubina moga Božanskoga Srca sve što želi“, navodi don Josip, pozivajući se pritom na izreku svete Gertrude, poznate benediktinke i mističarke iz trinaestog stoljeća. Nadalje ističe kako je zlatna cjevčica zapravo dobra volja koja u suradnji sa svetom željom u nama može zadobiti sva bogatstva Neba. Stoga, potrebno je donijeti čvrste odluke i odlučno krenuti u mrtvljenje svega u nama što nije usmjereno prema Bogu. To mogu biti navezanosti na razne stvari pa čak i na osobe. Osobito se trebamo trajno vježbati u odricanju od vlastite volje i sebeljublja, te staviti spoznavanje i izvršavanje Božje volje kao vrhovni cilj i prioritet za naš duhovni život.

I treće, treba odgajati tu dobru volju u nama kao i duhovnu jakost, kako bi mogli ustrajati u našim nastojanjima i ne posustati čak i kada dolazi do velikih protivština i napasti u životu. Prema tome, zaključuje don Josip, postoji zapravo samo jedna prava duhovnost: ona koja dovodi do toga da umire „stari“ čovjek (tj. Adam) a oživi onaj „novi“ čovjek (tj. Krist) u meni.

Kao posljednje, citirajući papu Franju, don Josip je istaknuo važnost molitve u životu svakog vjernika, a posebno onih koji su posvećeni Bogu, čija je dužnost molitva. Navodi kako papa ističe da je molitva ta koja otvara vrata Duhu Svetom te da sve promjene, rješenja i djelovanja moraju dolaziti iz molitve, inače su to samo ljudska rješenja za koja se često uočava nedostatak plodova. Također, govorio je o važnosti odvajanja vremena za molitvu, o njenoj nenadomjestivosti, o važnosti ustrajnosti u molitvi bez obzira na sve vanjske okolnosti o čemu govori sv. Terezija Avilska.

Osim slušanja razmatranja i sudjelovanja na liturgijskim molitvama i slavljima, bogoslovi su imali i priliku povući se u višednevnu šutnju za molitvu u tišini, kako bi bolje mogli osluškivati Božji glas i produbiti svoj osobni odnos s Gospodinom.