Dr. Daniel Arasa/Foto: Gianni Proietti – Ured za komunikacije Papinskog Sveučilišta Sveti Križ

Daniel Arasa je Španjolac, rođen u Kataloniji 1971. u brojnoj obitelji. Naime, najstariji je od sedmero braće. Od osamnaeste godine član je prelature Opus Dei, točnije numerarij. Njegov akademski opus veoma je bogat. Na Autonomnom sveučilištu u Barceloni 1995. završio je studij novinarstva, a zatim 1999. na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu diplomirao je teologiju. Sveučilišnu formaciju nastavio je u Dallasu (SAD), gdje je 2001. završio magisterij iz radija i televizije. Zatim se vraća u Rim, gdje od 2001. počinje predavati na Fakultetu društvene i institucionalne komunikacije gdje je 2007. godine doktorirao. Trenutno vrši službu dekana istog Fakulteta, koji ove godine slavi 25. godišnjicu postojanja. Osim toga, autor je više knjiga i članaka, a u nekoliko navrata je bio član tima za komunikacije Svjetskog dana mladih. Prošlog mjeseca papa Franjo imenovao ga je savjetnikom u Dikasteriju za komunikacije. To je bio povod za razgovor o temama upravo povezanim s komunikacijom. U iznimno srdačnom i otvorenom susretu pričali smo o važnosti komunikacije za Crkvu, s naglaskom na institucionalnu komunikaciju. Osim toga, dodirnuli smo teme odnosa novinara prema Crkvi, komunikaciju pape Franje, pa i Arasino iskustvo boravka u Međugorju.

Institucionalna komunikacija i uloga vjernika laika

Čestitke na imenovanju za savjetnika u Dikasteriju za komunikacije. Koji su zadaci jednog savjetnika i koja je važnost toga Dikasterija za misiju Crkve i evangelizaciju?

Hvala na čestitkama! Savjetnici nisu osobe koje ondje svakodnevno rade, nego vanjski suradnici. Obično se radi o stručnjacima iz raznih područja koji su pozvani dati svoje sugestije, ideje, savjete ili mišljenje o dokumentu ili nečemu drugom što papa želi reći ili objaviti. Dikasterij za komunikacije je, kao i ostali organizmi Rimske Kurije, pomoć i podrška papi, u ovom slučaju u području komunikacija. Primarni zadatak ovog organizma jest koordinirati rad vezan uz komunikaciju Svete Stolice i ostalih Dikasterija i Ureda u Vatikanu. Osim toga, uvijek je orijentir za lokalne Crkve.

Ove godine Fakultet društvene i institucionalne komunikacije, kojemu ste na čelu, slavi 25 godina postojanja. Možete li nam ukratko opisati razloge nastanka, plodove koje do sada zapažate te izazove i planove za budućnost?

Fakultet ima za cilj osposobiti stručnjake koji su u stanju ispravno razmišljati i djelovati u području komunikacija u crkvenim institucijama i ostalim neprofitnim organizacijama, stručnjake koji, nadahnuti kršćanskom vjerom, znaju iščitavati društvene i kulturne trendove, prilagoditi se inovacijama i odlučivati razborito i profesionalno u službi cijelog društva. Plodovi su očiti i možemo ih gledati barem s tri točke gledišta. Prije svega, možemo reći da je Fakultet formirajući studente pridonio širenju svijesti o potrebi strukturnog organiziranja komunikacije crkvenih institucija. Drugi plod su naši studenti, njih više od pet stotina, koji su raspršeni po cijelom svijetu i djeluju u raznim uredima crkvenih i inih institucija. Treći plod je činjenica da je Fakultet svojim radom doprinio rastu svijesti o potrebi kulture komunikacije u Crkvi. Za sve plodove zahvalni smo Bogu. Za dalje želimo staviti naglasak na dva područja. Osim nastave uživo, koja za nas ostaje prioritet, želimo onima koji, zbog nekog razloga, nisu u mogućnosti doći u Rim dati mogućnost za predavanja online. Osim toga, želimo još više uvažavati akademsko istraživanje i, putem znanstvenog časopisa Church, Communication and Culture, potaknuti stručne rasprave i dijalog te predlagati pozitivne ideje o komunikaciji u Crkvi.

Danas u vrijeme sveopće umreženosti svaki je vjernik na određeni način ‘glasnogovornik’ Crkve i ima mogućnost imati velik utjecaj na širu javnost. U tom kontekstu, koji je zadatak institucionalne komunikacije? Što ona podrazumijeva?

Komunikacija crkvenih institucija je organizirana, upućena zainteresiranoj javnosti s ciljem uspostavljanja kvalitetnih odnosa i ostvarivanja javnog ugleda, poštujući uvijek identitet. Zadatak bi bio, s jedne strane, informativnog karaktera, jer treba biti netko tko stručno, ugodno i atraktivno informira zainteresiranu javnost. S druge strane, ima formativni zadatak jer se ne treba zaustaviti samo na informaciji, nego je potrebno objasniti kontekst i smisao informacije. Meni se sviđa ideja jednoga našeg profesora koji kaže: “Učiniti zanimljivim ono što je važno”. Mi u Crkvi želimo prenijeti svijetu Kristovu poruku, Radosnu vijest. Ona je iznimno važna jer daje smisao životu, ali često nije doživljena kao takva. Upravo ovdje dolazi do izražaja naš zadatak da budemo kreativni i da, u moru informacija, znamo na zanimljiv i privlačan način prenijeti ono što je važno.

Trebaju li sve crkvene institucije imati ured za komunikacije i zašto? Možete li nam navesti nekoliko pozitivnih primjera?

Očito je da je komunikacija nužna za sve institucije. Potreba za uredom ovisi o stvarnosti, tj. radi li se o većim ili manjim organizacijama. Ne moraju sve imati iste strukture. Svakako, vidim pozitivno tendenciju da se sve više stvaraju dobro organizirani uredi. Postoje mnogi pozitivni primjeri kvalitetne institucionalne komunikacije, kao što su Biskupska konferencija SAD-a ili ona Talijanska, zatim brojne biskupije kao što je ona Los Angelesa, udruge i organizacije kao npr. neki nacionalni i lokalni Caritasi, zatim Isusovačka služba za izbjeglice itd. Od svih se njih može naučiti. Ipak, važno je znati da ne moramo nužno svi činiti isto, nego svatko prema svojim mogućnostima.

Trebaju li, po vama, biskupi, poglavari redovničkih zajednica i drugi vođe crkvenih ustanova više ulagati u područje (institucionalne) komunikacije i na koji način?

Ovo je polazišna točka: komunikacija je aktivnost u službi upravljanja Crkve. Ako polazimo od te ideje, komunikacija nije više viđena kao neka dodatna stvar koju treba činiti, nego kao jedna dimenzija koja treba biti prisutna u svemu što se čini, jer je u službi misije Crkve, koja ima trostruku zadaću: naučavati, posvećivati i upravljati. Komunikacija je u službi tih aktivnosti i zbog toga je neizostavna. Doista, komuniciranje je utkano u DNA Crkve. Stoga, ako se radi o tako važnoj aktivnosti, trebamo ju usvojiti na svim razinama, i ulagati bilo u osobe bilo u resurse. Osim toga, važno je, što osobito vrijedi za crkvene lidere, dopustiti da nam pomognu komunikacijski stručnjaci. Na isti način, kao što jedan biskup dopušta da mu pomogne odvjetnik ili ekonomist koji bolje poznaje kanonsko pravo ili upravljanje dobrima, potrebno je biti otvoreni za pomoć stručnjaka s područja komunikacije. To, često, pretpostavlja imati povjerenja u osobe, suradnike.

U tom kontekstu, otvara li se ovdje prostor za veću uključenost vjernika laika?

Naravno, postoje mnogi vjernici laici stručnjaci koji daju izvanredan doprinos. Ovdje, ujedno, mislim i na ulogu žene, što je iznimno važna tema. Dobro je da žene budu više zastupljene u svim komunikacijskim aktivnostima jer imaju neke vlastite kvalitete kojima mogu puno pomoći, između ostaloga, općenito u kršćanskoj formaciji i svakako u formaciji svećenika. Stoga, ako mi dopustite, uputio bih apel za ohrabrenje crkvenih institucija da ulažu više u formaciju laika. Često bi laici htjeli služiti ali nemaju resurse i, ako uz to nemaju institucionalnu potporu Crkve, teško uspijevaju njihove dobre inicijative. Zbog toga je poželjno razmišljati o fondacijama i stipendijama, omogućiti odrađivanje staža ili neko slično iskustvo u crkvenim institucijama. Sve su to načini kako potaknuti laike da dadnu svoj doprinos i u isto vrijeme da nauče i prime kršćansku formaciju.

Koji je profil crkvenog komunikatora? Koje kvalitete treba imati?

Tri su područja bitna za profesionalnog komunikatora. Prije svega to je filozofsko-teološka formacija, jer ne može netko govoriti o Crkvi i u ime Crkve ako ne razumije što je ona i koji je njezin identitet. Drugi važan aspekt je kulturna obrazovanost, koja pomaže osobi razumjeti kontekst u kojem se nalazi i živi Crkva. Naposljetku, dolazi profesionalno osposobljavanje na području komunikacije, tj. vještine, poznavanje tehnologije i osposobljavanje za različita područja komunikacije. Naravno, jedan komunikator nije stručnjak u svemu tome, ali treba poznavati temelje i biti osoba otvorena za nove spoznaje i za suradnju sa stručnjacima iz raznih područja.

Mediji i Crkva vs. Crkva i mediji

Prije sveučilišnog angažmana radili ste kao novinar u Španjolskoj u Europa Press. Često se govori kako mnogi mediji nisu dobronamjerni i nepristrani kada izvještavaju o događajima u Crkvi. Stoji li ta tvrdnja? Kako Vi vidite odnos medija prema Crkvi?

Ovdje se može reći štošta. Sažeto rečeno, s jedne strane imamo više objektivne medije, a s druge strane manje objektivne. Ne možemo generalizirati. Osim toga, htio bih reći kako su mediji i novinari odraz društva. Dakle, probleme koje nalazimo u društvu susrećemo još više izražene u medijima. Želimo li da mediji budu bolji, budimo i mi sami bolji! Mi kao crkveni komunikatori, ali i mi kao osobe. Svakako, postoje ideološki slučajevi, gotovo patološki, koji su usmjereni protiv Crkve. To ne možemo nijekati, radi se o kulturnoj borbi koja je oduvijek postojala. Čini mi se, ipak, da je istinski problem manjak otvorenosti vjeri u ovako previše sekulariziranom društvu. Kada nedostaje ta vizija vjere, kategorije koje mediji primjenjuju na Crkvu jednake su onima koje primjenjuju na ostale, osobito političke organizacije. Novinar koji izvještava o vjerskim temama treba imati otvorenost transcendenciji. Ovdje ne želim reći da je vjera neminovna za informiranje o Crkvi. Ne, jer ima novinara koji nisu vjernici ali rade na iznimno kvalitetan način kada izvještavaju o Crvi, upravo jer su otvoreni duhovnosti i onostranosti. Nemoguće je razumjeti jednu stvarnost kao što je Crkva bez te otvorenosti. To je temeljni kriterij. Ostale kvalitete su jednake onima treba imati bilo koji novinar: znatiželja, želja za kvalitetnim informiranjem, pronalazak originalnih izvora, informacija, poštenje itd.

Kako vidite, s druge strane, odnos Crkve prema medijima? Jesu li crkvene institucije uvijek primjereno i transparentno komunicirale, bilo da se radilo o nekim važnim događajima bilo o nekim kriznim situacijama?

Nastavljajući se na prethodni odgovor, mi ne možemo riješiti problem jednog novinara kao takvog, ali možemo mu pomoći i iznad svega trebamo postati povjerljiv izvor informacija. Meni bi bilo drago kada bi, u slučaju nekog događaja u Crkvi, nekoga novoga crkvenog dokumenta ili nekoga Papina istupa, novinar koji vidi vijest preko neke agencije prije nego što ju objavi kontaktirao nekoga zaduženog za komunikacije u biskupskoj konferenciji ili nekoj drugoj crkvenoj instituciji i tražio da mu objasni kontekst i značenje onoga što se dogodilo. Kada se postigne ta razina komunikacije s novinarima, znači da je onaj tko je odgovoran za ured komunikacija pouzdan izvor te otvoren i raspoloživ za suradnju. Što se tiče komunikacije crkvenih institucija, ni ovdje ne možemo generalizirati. Očito je da nismo uvijek dobro komunicirali. Primjer tomu su skandali povezani sa seksualnim zlostavljanjima, koji nam služe da shvatimo kako je ponekad nedostajala transparentnost i profesionalnost. Ne želim, pritom, tvrditi da je uvijek bilo sa zlom namjerom. Svakako mislim da smo iz tog iskustva naučili puno da trebamo biti transparentniji, profesionalniji i proaktivniji. Dakle, ako je pitanje: jesmo li uvijek dobro komunicirali?, odgovor je: Ne. Uvijek ćemo dobro raditi? Ne, jer nismo savršeni. Ali je važno popravljati se svaki put i težiti boljem.

Komunikacija pape Franje

Papa Franjo nedavno je boravio u apostolskom pohodu Iraku. Čini se da je to ‘hodočašće’, kako ga je sam nazvao, bio pun pogodak i imalo dobar odjek u javnosti. Ipak, bilo je i onih koji su polemizirali njegove nastupe s obzirom na raširenost Covida-19. Kako biste vi, kao komunikacijski stručnjak, ocijenili Papin boravak u Iraku?

Ovaj Papa je bio od početka jasan: ne boji se riskirati. Svjestan je problema i rana koje društvo trpi, ocjenjuje opcije, važe ono što je pozitivno i ono što je negativno i procjenjuje moguće posljedice, a tek zatim odlučuje. U ovom slučaju ono pozitivno je daleko više nadmašilo neke negativne posljedice. Sam Papa lijepo je to objasnio u avionu na povratku iz Iraka jednom novinaru koji mu je postavio pitanje o mogućim rizicima širenja pandemije zbog njegova dolaska. Kazao je kako je bio svjestan rizika i kako je puno o tome razmišljao i puno molio za to putovanje i tek poslije svega toga donio odluku, koja nije bila jednostavna, ali je donesena u skladu s unutarnjim nadahnućem tj. Božjom voljom. Shvatio je kako je njegova misija u tom trenutku pokazati očinsku ljubav prema kršćanima i svim Iračanima, koji su mnogo trpjeli. Povjerio je Bogu plodove putovanja i sve ljude koji će ga dočekati. To vrlo realno pokazuje jednu nadnaravnu viziju. Dovoljno je vidjeti lica i radost osoba koje su došle susresti Papu. Za njih je njegova prisutnost bila udisaj nade koju godinama nisu imali.

Ove godine je osam godina pontifikata pape Franje. Kao i za svakog papu, tako i u ovom slučaju, ne nedostaju suprotstavljena mišljenja o njegovu načinu komunikacije. Neki ga kritiziraju da je previše izložen javnosti i da se zbog toga ponekad stvara pomutnja i podijeljenost. Drugi, pak, zapažaju kako njegov način komunikacije pokazuje lice Crkve koja je bliska i otvorena dijalogu. Kako općenito, s komunikacijskoga gledišta, ocjenjujete pontifikat pape Franje?

Sami novinari kažu kako je završio ‘medeni mjesec’, koji je trajao prvih pet ili šest godina, između njih i pape Franje. Unatoč tomu, to je i dalje jedan vrlo pozitivan odnos. Kako bih pojednostavio kontekst, volio bih da sagledamo posljednja tri pontifikata. Ivan Pavao II. je bio Papa nade. Crkva je bila pomalo zatvorena i on ju je, poduzimajući velika i brojna putovanja, otvorio svijetu i ponovno kršćanima vratio nadu. Benedikt XVI je bio veliki Papa vjere. On je održao vjeru u kršćanima svojim dubokim razmišljanjima. Fides et ratio je fantastičan primjer toga: objasnio je na uzvišen način kako vjera daje smisao životu. Naposljetku, možemo reći kako je papa Franjo Papa ljubavi. On je pokazao djelotvornu ljubav i milosrđe jednim vrlo aktualnim jezikom – jezikom radosti, pokazujući svijetu kako Crkva može biti vrlo privlačna. Dakle, ove se tri teologalne kreposti u posljednja tri pontifikata jako dobro ujedinjuju.

Zapažanja i savjeti

Više od dvadeset godina radite kao komunikacijski stručnjak. Koji su događaji, po vama, u tom razdoblju obilježili život Crkve, bilo negativno, bilo pozitivno?

Očito je da je bilo puno zanimljivih događaja. Trenutak koji je obilježio život Crkve i svijeta bila je smrt Ivana Pavla II., što je bila prekretnica na svim razinama. Zatim izbor Benedikta XVI. Općenito, izbor svakoga pape je izvanredan događaj. Odluka Benedikta XVI. o odreknuću bila je iznenađujuća, ali iznimno pozitivna, utoliko jer je pokazao kako su sve osobe u Crkvi sluge Božje i ne čine ništa zbog svoje moći. To je primjer za sve ljude u Crkvi, ali i šire, osobito za svjetske vođe koji si nerijetko prisvajaju stolicu. Još jedan iznimno važan događaj bila je kanonizacija Ivana Pavla II. Dodao bih, uza sve to, i Svjetske dane mladih, koji su bili trenutci zajedništva i radosti Crkve koju su predstavljali mladi i pokazali svijetu privlačnost Evanđelja. To je iznimno pozitivno i ohrabrujuće. Naravno, bilo je i negativnih trenutaka, kao što su skandali vezani uz seksualna zlostavljanja, koja su jako pogodila Crkvu i nagrdila njezino lice. Zatim su tu i neke manje stvari koje žaloste, poput Vatileaksa i nekih ekonomskih skandala. Sve to je negativno, ali ne treba nas obeshrabriti. To su prepreke koje je potrebno nadvladati i koje nam trebaju biti poučak za dalje.

Koje savjete možete uputiti našim čitateljima, kako mogu pridonijeti komunikaciji Crkve? Ima li nešto posebno što trebaju znati?

U biti, svi smo mi vjernici komunikatori jer svojim svjedočanstvom života komuniciramo vjeru. Koji god je naš poziv i što god radili, prenosimo jednu viziju života. Svećenici, na osobit način, trebaju biti pažljivi glede komunikacije. Zadatak jednog svećenika je, prije svega, dijeljenje sakramenata, i u cijelom opusu njihova posla je iznimno važna komunikativna dimenzija. Mislim na katehezu, propovijedi i sve druge načine prenošenja vjere. Zbog toga je dobro kada svećenici imaju želju rasti u komunikacijskom pogledu. Pozitivno je, također, kada netko prepozna osobne darove i vještine pa se odluči djelovati kao npr. Youtuber. Ipak, važno je pojasniti da ne trebaju svi činiti tako i da to nije prvotna misija jednog svećenika. Danas je lako izjednačiti komunikaciju sa spektaklom. Ono što je važno jest da komunikacija nije svrha samoj sebi, nego služi za prenošenje poruke. U tom smislu, sve što može poboljšati komunikaciju je dobrodošlo i pozitivno.

Aktualno

Pandemija Covida-19 je još uvijek u tijeku. Ova globalna kriza pokazala je koliko je važna društvena i institucionalna komunikacija. Svjedoci smo, također, da su informacije često ‘zatrovane’ i da ih mnogi koriste kao oružje kojim mogu snažno napasti pojedinca ali i cijelo društvo. Iz cijele ove situacije što možemo razumjeti, naučiti, promijeniti, očekivati u budućnosti…?

Jasno je da je bilo mnogo pomutnje, osobito na društvenim mrežama. Ono što možemo naučiti jest da informacija, kao takva, tj. samo informacija, nije dovoljna. Previše informacija i podataka bez jasnog konteksta, bez nekoga reda, bez hijerarhije i bez smisla, zbunjuje javnost i stvara nepovjerenje. Nije dovoljna informacija, nego je važno dati smisao i kontekst toj informaciji! Nadalje, trebamo biti oprezni prilikom korištenja slogana kao što je “sve će biti dobro”. Kako mogu reći da će sve biti dobro ako vidim da ljudi trpe, umiru, ekonomija je u kolapsu itd.? Dakle, za jednu dobru informaciju potrebno je predstaviti kontekst, objasniti stvarnost stvari i onda dati nadu, tj. ponuditi javnosti pozitivna iskustva, objašnjavajući kako je ljudski život unutar Božjeg nacrta. Dati nadu ne znači lagati, nego znati pripovijedati realnost, koja je uvijek dio Božje providnosti.

Za kraj

Jeste li bili kad u Hrvatskoj? Kakva sjećanja nosite?

Kod vas sam bio tri puta, dva puta u Hrvatskoj i jedanput u Bosni i Hercegovini. Prvi put profesionalno, kada sam bio pozvan u Zagreb, od strane Glasa Koncila i naše kolegice Matilde Kolić-Stanić, održati jedno predavanje. Drugi put sam bio turistički u jednodnevnom posjetu Zagrebu. A treći put sam hodočastio u Međugorje, za pedesetu obljetnicu braka mojih roditelja. Naime, moja majka gaji osobitu pobožnost Međugorskoj Gospi, i bila je ondje nekoliko puta. Stoga smo tim povodom odlučili hodočastiti svi zajedno: roditelji, nas sedmero braće i nekoliko nećaka i ostalih članova obitelji. Bilo je to doista iznimno iskustvo. Domaći ljudi su nas jako lijepo dočekali i s nama se odnosili. Osjećali smo se kod kuće. Valja reći kako je moja obitelj jako otvorena pa onda je lako stvoriti prijateljstvo. Potaknuti tim i drugim iskustvima iz Međugorja, odlučili smo kao Fakultet organizirati hodočašće za profesore i studente povodom dvadeset pet godina postojanja. No zbog epidemiološke situacije, pomaknuli smo to za Uskrs iduće godine.

Veritasov intervju s dr. Danielom Arasom