Koncelebrirali su zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, biskupi varaždinski Bože Radoš, sisački Vlado Košić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski i Ivan Šaško, umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, ludbreški župnici Kristijan Stojko i Petar Mlakar te tridesetak drugih svećenika.
Prije misnog slavlja, uime Hrvatskog sabora, okupljene je pozdravio potpredsjednik Sabora Željko Reiner istaknuvši duboku i iskrenu vjeru kako „hrvatski narod ima snage za prevladavanje svih izazova i objektivnih teškoća s kojima se suočava, naših strahova, slabosti i razlika.“
Okupljenima se prije početka mise obratio i domaćin, biskup Radoš koji je pozdravio biskupe, svećenike, predstavnike Hrvatskog sabora, državnih i lokalnih vlasti, svećenike, redovnike i redovnice, župljane ludbreške župe te sve hodočasnike koji su se okupili u Ludbregu, ali i one koji sudjeluju u misi putem medija, napose starije i bolesne. Upućujući te pozdrave biskup Radoš je rekao kako vjernike u ovo Svetište dovodi zahvalnost za sva primljena dobročinstva, ali i molitve koje ovdje upućuju Gospodinu za sebe, svoje najbliže, Crkvu i domovinu.
Biskup Petanjak je u propovijedi, govoreći u ludbreškom euharistijskom čudu, spomenuo kako pitanje svećenikove sumnje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistijskim prilikama ne treba promatrati samo kao manjak vjere nego i kao iskreno i duboko traženje.
„Osjećam i uvjeren sam da taj svećenik nije automatski ‘odrađivao’ mise, nije ih slavio bez vjere nego je u svaku tu misu unosio sebe. Unosio je svoju vjeru koja nije bila savršena, ali je bila njegova vjera, vjera koja traga, traži objašnjenja, koja želi doći do istine, koja želi imati neku sigurnost da je na pravome putu i koja će biti njemu čvrsti oslonac kroz život. Vjerujem da je taj svećenik htio biti pravi svećenik i zato je bio tražitelj istine, a Isus Krist je nagradio to iskreno traženje ovim čudesnim znakom svoje Krvi“, kazao je biskup Petanjak.
Prema biskupovim riječima, način na koji je pohranio i čuvao relikviju Predragocjene Krvi Kristove kao najveće dragocjenosti svojeg života, sve do trenutka smrti, također otkriva da je riječ o dobrom svećeniku.
Biskup se osvrnuo i na neke situacije današnjice kada ljudi dožive u svom životu veliku Božju milost i obraćenje, ali taj Božji dar zloupotrijebe prepoznavši u svojem svjedočenju priliku za popularnost, reklamu, zaradu. Zapitao se o tim ljudima: „Jesu li se stvarno obratili i hoće li im njihovo obraćenje biti na spasenje ili na propast?“
U nastavku je propovjednik potaknuo sve koji su došli u Ludbreg štujući Krv Kristovu da se odvaže na hod, proces obraćenja tako što će od ove euharistije pa do svake druge koju budu slavili i u kojoj budu sudjelovali, da u svaku euharistiju unesu što više sebe, svoga ja, svoga života, svojih pitanja i traženja, svojih radosti i žalosti, svojih sumnji i nadanja, molitava i zahvala.
„Ne bojte se pitati Isusa, ne bojte mu se reći vaše sumnje i vaša neslaganja, vaše muke i vaše slabosti i grijehe. Isusu sve smijete reći. Sve ga možete pitati. Ne morate se odmah s njime složiti. Možete mu i prigovarati. Samo jedno nemojte nikada napraviti: nemojte nikada od njega otići i nemojte mu leđa okrenuti“, ohrabrio je okupljene biskup Petanjak.
Biskup je nadalje tumačio naviješteni evanđeoski ulomak govoreći o tome kako su i apostoli koji su tri godine proveli s Isusom teško razumjeli smisao njegove patnje i smrti, smisao križa. Ali za svoje učenike Isus traži isto; da uzmu svoj križ i pođu za njim. Isusovi učenici pozvani su živjeti i dati život za druge, po uzoru na svog Učitelja. Križ je ponuda, Isus govori „Ako hoćeš“, pojasnio je biskup Petanjak te rekao: „Uzeti svoj križ, znači uzeti svoj život odgovorno, svjesno, slobodno i omogućiti da tvoj život postane ugodno prebivalište za drugoga. Odričem se sebe, da u sebi nađem mjesta za tebe i prihvaćam svoj život, jer taj moj život je moj križ, i uzimam ga kao dragocjenost koja daje smisao cijelom mom životu. Jer ni Isus Krist nije svoju svemogućnost pokazao ni onda kad je vodu u vino pretvorio, ni kad je kruh umnožio, ni kad je oluju na moru stišao, ni kad je mrtve iz groba dizao, nego kad je na križu visio.“
Govor o Kristovoj žrtvi križa propovjednik je povezao s euharistijom: gozbom života, ljubavi, žrtvom Kristova života za druge.
„Euharistija je gozba ljubavi, pobjeda života nad smrću i nad grijehom, zato mora biti lijepa, svečana, raspjevana, dotjerana, ali nemojte zaboraviti da je euharistija i žrtva. Nama je lijepo zato što je jedan za nas na križu visio. I ta ljepota i to spasenje koje nam je darovano njega je koštalo života“, poručio je biskup Petanjak.
„U crkvu se ne ide da se uživa, u crkvu se ide da se nauči živjeti, da se nauči svoj križ života nositi. Euharistija je žrtva i ta žrtva je ostavila tragove na tijelu Isusa Krista i kao uskrsnuli on zauvijek nosi ožiljke razapinjanja”, istaknuo je nadalje biskup te poručio da svi oni koji se žele udati ili oženiti, odnosno svi oni koji žele izabrati svećenički i redovnički život, neka se ne žene i ne udaju, neka ne idu u svećeništvo i redovništvo, ako nisu spremni biti razapeti, rekao je.
„Nema te ljubavi koja ne krvari, nema te ljubavi koja ne razapinje, nema te ljubavi koja ne ostavlja ožiljke. Samo razapeta ljubav je prava ljubav, samo tamo gdje si spreman umrijeti da drugi živi, tu će biti dobro i njemu i tebi. Bez toga nemojte kretati ni u što. Bit će manje rastava braka, bit će boljih i svetijih svećenika, redovnika i redovnica. Idite, kopajte, radite nešto, kajte se za svoje grijehe, ali nemojte ulaziti u nešto gdje ćete biti sablazan svijetu“, poručio je biskup Petanjak.
„Ako niste spremni trpjeti, ako niste spremni svoj križ, a to je svoj život uzeti, onda trebate još puno razmišljati“, zaključio je propovijed krčki biskup.
Na završetku misnog slavlja okupljenim vjernicima obratio se župnik Kristijan Stojko istaknuvši, uz riječi zahvale, kako je upravo na ovaj dan prije 30 godina postavljen kamen temeljac ove Zavjetne kapele čijom je izgradnjom ispunjen davni zavjet Hrvatskog sabora iz 1739. godine.