Globalna međuovisnost u ovoj krizi „stvorila je kaos u lancima opskrbe“ koji nadilaze nacionalne granice i iznijela na vidjelo činjenicu da „ovisimo o ranjivim radnicima koji obavljaju nužne poslove u cijelom svijetu“, navodi se u Izjavi. Skandali multinacionalnih kompanija dovode u pitanje moral našega ekonomskog sustava, a privatnim se interesima sustavno daje prednost na štetu ljudske obitelji. Budući da multinacionalne kompanije „nisu u stanju postići napredak u smislu solidarnosti“, a neodgovorna poduzeća su vinovnici zloporaba, utaja poreza, onečišćenja okoliša, kršenja ljudskih prava, potrebno je zakonodavstvo kojim će se uvesti „obavezna korporacijska dubinska analiza i provjera za sve poslovne subjekte po pitanju ljudskih prava, zaštite okoliša i upravljanje“ kako bi se „poduzeća natjeralo da snose odgovornost za štetu koju nanose“. U tome smislu se pozdravlja najava europskog povjerenika Didiera Reyndersa o donošenju obvezatnih i strogih zakona o dubinskoj analizi zaštite ljudskih prava od korporativnih zloporaba. U Izjavi se traži da se poduzećima tim zakonima nametne zakonska obaveza da prepoznaju, procijene, zaustave odnosno spriječe rizike i prekršaje na štetu okoliša odnosno ljudskih prava u cjelokupnom proizvodnom lancu te da se građanima pogođenim kršenjem zaštite okoliša pravo da omogući da za to zahtijevaju pravičnu naknadu.

Ponekad se zaboravlja da je još 2018. Sveta Stolica objavila dokument „Oeconomicae et pecuniariae quaestiones. Razmišljanja vezana uz etičku prosudbu o nekim aspektima današnjeg ekonomsko-financijskog sustava“ u kojem se kritizira takav nepravedni sustav i ističe potreba međunarodnog reguliranja međunarodnih financija, poglavito operacija offshore te multinacinalnih organizacija. Offshore sjedišta često postaju uobičajena mjesta za pranje „prljavog“ novca stečenog na nezakonit način (krađe, prijevare, korupcije, zločinačka udruženja, mafija, ratni plijen i drugo). Utvrđeno je da postojanje offshore sjedišta potiče i ogroman odljev kapitala iz mnogih zemalja s niskim prihodima, izazivajući tako brojne političke i gospodarske krize i onemogućujući iste da konačno krenu putom rasta i zdravi razvoj.

Offshore sustav također je otežao javni dug osobito onih država čija su gospodarstva manje razvijena. Naime, otkrilo se kako je privatno bogatstvo koje su neke elite nagomilale u poreznim rajevima gotovo jednako javnom dugu njihovih zemalja. Pritom je također izašlo na vidjelo kako su, zapravo, u pozadini toga duga često ekonomski gubici koje su stvorile privatne osobe a zatim ih prebacile na javni sustav.

Sve to, dok nanosi ozbiljnu štetu dobroj funkcionalnosti realne ekonomije, predstavlja strukturu koja je, u svom današnjem obliku, s etičkog gledišta potpuno neprihvatljiva. Stoga je prijeko potrebno pripremiti na međunarodnoj razini odgovarajuće pravne lijekove za te nepravedne sustave, prije svega odjelotvorenjem financijske transparentnosti na svim razinama (primjerice, uvođenje obveze da multinacionalne tvrtke javno polažu račun za pojedine djelatnosti i plaćene poreze u svakoj zemlji u kojoj djeluju kroz svoje tvrtke kćeri), te uvođenjem strogih sankcija za one zemlje koje ponavljaju nepoštene prakse (utaje i izbjegavanje poreza, pranje prljavog novca). Međunarodni pravni instrumenti koji bi obuzdali negativne aspekte poslovanja bez nadzora i poreznog prinosa općem dobru jamačno bi pridonijeli pravdi i miru.

U Izjavi predsjednika COMECE-a i FABC-a podsjeća se na Panamske dokumente (eng. Panama paper) i podatke o utajama poreza, upozorava se na iskorištavanje jeftine radne snage od strane modnih brendova u siromašnim zemljama svijeta kako bi smanjili proizvodnu cijenu odjeće. Sustav temeljen na pukom profitu i odbacivanja, pa i samih ljudi, mora se preispitati više no ikad prije sada kada je pandemija izazvana bolešću Covid-19 teško narušila sigurnost, poziva se u Izjavi. Bezobzirna i amoralna „kultura odbacivanja“ je marginalizirala velika mnoštva svjetskog stanovništva, lišila ih rada dostojnog čovjeka i ostavila ih „bez budućnosti, bez ikakvog izlaza“. „Nije riječ jednostavno o pojavi izrabljivanja i tlačenja, već o nečem sasvim novom: isključivanje pogađa, u svome samom korijenu, pripadnost društvu u kojem se živi, jer oni koji su isključeni ne postaju građani drugog reda, niži sloj, ljudi na periferiji, obespravljeni, oni više nisu ni njegov dio. Isključeni nisu samo »izrabljeni« već su otpaci, »viškovi«, kako navodi Papa u Evangelii gaudium (53).

Kardinali Jean-Claude Hollerich i Charles Maung Bo podsjećaju i kako se u istoj apostolskoj pobudnici pape Franje naglašava da „svaka se važnija odluka na ekonomskom planu, koja se donosi u nekom dijelu svijeta, odražava na sve; zato nijedna vlada ne može u svom djelovanju ne voditi računa o zajedničkoj odgovornosti. Ako želimo doista postići zdravu svjetsku ekonomiju u ovom je povijesnom trenutku potrebna djelotvornija interakcija koja će, uz očuvanje suverenosti svih država, osigurati ekonomsko blagostanje svih, a ne samo malobrojnih zemalja“. Nužan je razvoj nove ekonomije u kojoj će se pridavati veću pažnju etičkim načelima kao i nova regulacija financijske djelatnosti kojom bi se neutraliziralo njezine grabežljive i spekulativne tendencije i prepoznalo njezinu vrijednost služenja realnoj ekonomiji.

Ta se regulacija pokazuje još nužnijom kada se zna da se među glavne razloge posljednje gospodarske krize ubraja također nemoralno ponašanje predstavnika financijskog svijeta kao i na činjenicu da sada već nadnacionalna dimenzija ekonomskog sustava omogućuje lako zaobilaženje propisa koje su donijele pojedine zemlje. K tome, ekstremna volatilnost i pokretljivost kapitalnih ulaganja u financijskom svijetu omogućuju onima koji ih kontroliraju da djeluju s lakoćom neovisno o svakom pravilu koje nema za cilj neposrednu zaradu, često ucjenjujući s položaja moći također trenutne obnašatelje političke vlasti.

Trenutna kriza može biti „prilika za započinjanje pravedne tranzicije i izgradnju novog ekonomskog sustava koji u središtu ima ljude i planet“, a Europska unija je pozvana predvoditi takav proces jer joj je to moralna obaveza.

U Izjavi se upozorava i na mlaki odgovor katoličkih političara na razulareni kapitalizam konstatirajući kako se oni sjete pozivati na etiku svoje religije samo kad od toga imaju koristi, a ne kad to znači više pravde za katoličke vjernike u Europskoj uniji.