Kardinal Braz de Aviz u dopisu potaknuo je posvećene osobe da budu „svjedoci ljepote“, pobuđujući u drugima privlačnost prema onome što je lijepo i istinito, prije svega gledajući Božje lice.

Apostolska pobudnica „Vita consecrata“ objavljena je 25. ožujka 1996. kao plod rada IX. sjednice Sinode biskupa u listopadu 1994., „u vremenima velike nesigurnosti, u društvu velike promjenjivosti, nestabilnih identiteta i slabog osjećaja pripadnosti“. Posvećeni život je „ikona Krista preobraženoga“ koji „otkriva slavu i lice Očevo u sjajnom svjetlu Duha Svetoga“. To je originalan način prikaza posvećenog života koji obuhvaća „božansko i ljudsko, ukazujući na onu otajstvenu i sjajnu povezanost između uzdignuća i razvlašćivanja, između transcendentnih visina i kenotičkih uranjanja u periferije ljudskosti, između kontemplirajuće uzvišene ljepote i bolnog siromaštva kojemu se služi.“

Posljedice ovoga odnosa – spasenje koje dolazi preko života onih koji se daju za druge, svjedočanstvo bratstva koje radosno živi ono što propovijeda, svetost ne onih koji su savršeni samotnjaci već siromašni grešnici – čine da „posvećeni život danas izgleda kao da je siromašniji nego u prethodna vremena, ali živi – po milosti – puno više u odnosu sa Crkvom i svijetom, s vjernicima i nevjernicima, s patnicima i napuštenima.“.

Posvećena osoba je „pozvana biti svjedok ljepote“. Ako je Bog ljepota, a Gospodin Isus „najljepši od sinova ljudskih“, piše kardinal Braz de Aviz, „onda je lijepo biti Njemu posvećen“. To je via pulchritudinis koji „se čini jedinim načinom pronalaska istine, koji istinu čini privlačnom i vjerodostojnom“. Ljepotu treba sadržavati „svjedočanstvo i riječi koje se daju“. Ljepota treba biti u „bratstvu i ozračju koje se udiše u zajednici“. Lijepi trebaju biti „hram i liturgija, gdje su svi pozvani, jer je lijepo moliti i pjevati himne Svevišnjemu dopuštajući da nas prožima Božja riječ“. Ljepotu treba imati „djevičanstvo koje omogućuje ljubav cijelim srcem, siromaštvo koje govori da je Bog ljudsko bogatstvo, poslušnost Božjoj volji spasenja i također međusobna poslušnost kako bi tražili samo Njega“. Lijepo je „imati slobodno srce koje prihvaća patnike kako bi im navijestilo su-osjećajnost Svevišnjega“ i „lijepo mora biti čak i okruženje, u jednostavnosti i trezvenoj kreativnosti kako bi sve u samostanu (zajednici) odražavalo Božju prisutnost i usmjerenost na Boga“.