Prozori su dio arhitekture, staklena stijena, i zajedno s drugim arhitektonskim svojstvima određuju stil. Oni su izvori prirodnog svjetla. U ranim kulturama svjetlosni otvori su maleni. U ranokršćanskoj arhitekturi nastojalo se naglasiti sjaj i boju unutrašnjosti. Zato su jake drvene otvore, polukružnih oblika, ispunjavali staklom, alabastrom ili kalcitom, te prozirnim mramorom. Nadograđujući na elementima antike motivi su se produhovili bogatom simbolikom ranog kršćanstva čiji vrhunac dosiže u zlatnim i staklenim mozaicima.

Romaničko doba je poznato po dvojnim prozorima ili biforama sa stupom u sredini. Težeći prema vertikali, prozori su postajali vitkiji. Uske otvore natkrivali su nadvojni kamenovi s polukružnim lukovima koji zajedno s doprozornicima i potprozornicima oblikuju okvir u zidnom plaštu.

Gotičkim prozorima kameni dijelovi određuju funkciju okvira. Kameni križ s uskim profiliranim gredicama raščlanjuju veliki otvor poput kamenih čipki, oblikujući gotička mrežišta. Kvaliteta i kvantiteta materijala kao i raznovrsnost metoda obrade stakla služila su izvedbi tankih profila i što većem prodoru svjetla. Kvaliteta primjene rezultirala je bogatstvom simbolike koja je bila tumač transcendentalnosti.

Izvor svjetlosti i njegovo svagdanje izmjenjivanje daje dinamične efekte u prostoru. Šireći se iz svog izvora, svjetlost se filtrirajući preobražava u raznovrsne stupnjeve i nijanse. Ono spaja i čini kontraste od prozirnosti i neprozirnosti, od krutih zapreka za prolaz prirodnog svjetla i odsjaja, do žarišnih točaka i refleksije. Mistični intezitet boja i kristalna jasnoća dijaloški se izmjenjuju i posredstvom modernih serigrafskih tehnika usavršuje se umjetničko slikarstvo. Jedan od takvih slikara izjavljuje da je njemu materijal svjetlo, a ne staklo.

Najznačajniji protagonist slikanja sa staklom je benediktinski opat Suger von Denis (1081.-1151.). Benediktinci su tada bili glavni projektanti i graditelji sakralnih i drugih objekata. Njegova je mistika svjetla stvorila teološku osnovu za razumijevanje arhitekture. On uspoređuje otvor za svjetlo s membranom kroz koju ulazi Božansko u svijet.  Obojani komadići stakla učvršćuju se u olovna mrežišta kroz koja prodire svjetlost koja oživljuje motive oblikovane osnovnom mrežom.

Slikani prostor djeluje tako poput membrane između dva posve različita prostora: prostora gdje se nalazi izvor svjetlosti i zatvorenog prostora u koji reflektira zadane motive. To je zapravo prava slika transcendentalnosti. Prozirna slika postaje simbolom transcendencije. Svojom teorijom opat Suger je doveo do procvata umjetnosti slikanja sa staklom u gotičkom razdoblju, koje je zatim malim povlačenjem u baroknom dobu ponovno oživjelo u vrijeme historicizma i kasnije, posebice pojavom građevinskog stakla. Slikanje sa staklom kao i na staklu doživljava svoj procvat u sakralnim prostorima.

Slikani prozori u svetištu katedrale, njih pet, izrađeni su 1845.-1849. godine u Kraljevskom zavodu “Kralj Ludvig I.“ u Münchenu. Središnji trodjelni prozor (trifora) prikazuje titulara zagrebačke katedrale, Uznesenje BDM na nebo. Ponad prozora srcoliki otvori sa šesterolatičnom rozetom čine raskošno mrežište na način ribljeg mjehura.

Pokrajni prozori su dvodjelni (bifore) s likovima svetaca u donjem dijelu  te ponad svetaca po dva medaljona s prizorima iz Isusova i Marijina života. Lijevo od središnjeg prozora je lik sv. Stjepana Kralja, suzaštitnika zagrebačke katedrale. Ponad njegova lika u medaljonima su prizori: Zaruke BDM i  Navještenje. Do njega je prozor s likovima sv. Marka Evanđeliste i sv. Demetrija, zaštitnici Đakovačke i  Srijemske biskupije i Dalmacije. U medaljonima ponad tih likova Anđeo javlja pastirima Rođenje Isusovo zatim je uprizoreno Rođenje BDM. Desno od središnjeg prozora je lik sv. Ladislava Kralja, suzaštitnika katedrale i utemeljitelja Zagrebačke nad/biskupije.

Na medaljonima u gornjem dijelu prozora prikazano je Rođenje Isusovo i Prikazanje u hramu. Do njega je prozor s likovima sv. Kvirina, biskupa i mučenika sisačkog i bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa početkom 14. st. Ponad njihovih likova nalaze se medaljoni s prizorima Dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu i Marijino preminuće.

Na mjestu središnjeg prozora u svetištu na zidu je u doba biskupa J. Haulika visjela oltarna slika Uznesenja BDM, visoka 12 m, koju je dao naslikati biskup A. Alagović, 1832. godine. Biskup A. Alagović je dao maknuti glavni oltar iz 1632. godine, koji je bio visok do 20 m, a izrađen na mjestu izgorjelog, kojeg je dao izraditi biskup O. Thuz (1466.-1499.).  Tako je već u Thuzovo doba bio gotički prozor u svetištu zazidan, kao što je i ekspertiza arhitekta F. Schmidta 1878. godine dokazala da su i u pokrajnim lađama bili prozori zazidani do polovice zbog visokih baroknih oltara.Biskup J. Haulik je dao premjestiti oltarnu sliku Uznesenja BDM u župnu crkvu u Pregradu, a u svetištu je dao oslikati prozore s likovima zaštitnika zagrebačke katedrale i prizorima iz Isusova i Marijina života.  Uz prozore je dao izraditi kipove koji predtavljaju „Nebeski dvor“ (Curia Coelestis), predstavnike Starog i Novog Zavjeta. Također je dao izraditi i glavni oltar u gotičkom stilu, koji je u potresu 1880. godine bio posve uništen. Slikane prozore je potres samo oštetio i svi su onako u komadićima bili otpremljeni u München, gdje su bili obnovljeni i ponovno postavljeni na obnovljenom svetištu.

Zagrebački biskup J. Haulik je za svog boravka u Münchenu 1842. godine posjetio Kraljevski zavod za oslikavanje prozora „Kralj Ludwig I.“ (Glasmalereianstalt Konig Ludwigs I.), te je već 1843. godine izrazio želju da bi isti Zavod izradio prozore i za zagrebačku katedralu. Odmah su odabrane teme u suradnji s inspektorom Zavoda Maxom E. Ainmillerom. Predložak za središnji prozor u katedrali bila je slika u crkvi Marije Pomoćnice u tadašnjem predgrađu Münchena u Auu.

U istom Zavodu je od 1833. djelovao i slikar Joseph Ziegler, koji je bio naslikao i sliku Marijina Uznesenja po narudžbi biskupa A. Alagovića, čija se kompozicija očituje i na slikanom prozoru. Inspektor Zavoda se zatim bio dogovorio s umjetničkim voditeljem, slikarom Heinrichom Maria von Hesseom te je odgovoreno biskupu J. Hauliku da je Zavod sa zadovoljstvom spreman prihvatiti izvedbu predloženih radova. Određeno je zatim i vrijeme izvedbe tako da bi se prve godine izradili prozori s likovima kraljeva, druge godine središnji prozor s Marijinim likom i treće godine vanjski prozori.

Nymfenburška manufaktura porculana, kojoj je bio podređen spomenuti Zavod, nastavili su mjerenje na zagrebačkoj katedrali, a istovremeno su proširivali i svoju radionicu zbog čega nisu mogli odmah početi s izvođenjem.

U to vrijeme se izrađivao i glavni oltar u zagrebačkoj katedrali, kojeg je radio kipar Anselmo Sickinger. Godine 1846. se ponovno selila radionica u Münchenu zbog čega je bila odgođena izvedba središnjeg prozora, premda je u katedrali bilo sve spremno za njegov postav. Prozori u svetištu su bili dovršeni i postavljeni do 1849. godine.

Zagrebačka katedrala je simbol Hrvatskog naroda. Na njoj su se odrazili vjekovi i povijest čitavog Hrvatskog naroda jer je iz teških trenutaka izlazila sve ljepša poput feniksa iz pepela. Velikom obnovom 19./20. stoljeća na njoj su se odrazila sva pravila tadašnjeg stila kojim se polikromija isijava s poda, sa zidova, s prozora i krova u funkciji isticanja konstruktivnih dijelova arhitekture.