Vjera, nada i ljubav u ekumenskoj perspektivi

Uvodno biblijsko čitanje: “Zaklinjem vas, dakle, ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima” (Ef 4,1-6).

1. Vjera, ufanje i ljubav su kao tri zvijezde koje se pale na nebu našega duhovnog života da nas vode prema Bogu. One su, u pravom smislu riječi, “teološke” kreposti koje nas dovode u vezu s Bogom i k njemu nas vode. One čine triptih koji ima svoj vrhunac u ljubavi, agape, koju je Pavao izvrsno opjevao u Prvoj poslanici Korinćanima. Ona je potvrđena sljedećom izjavom: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (13,13). U mjeri u kojoj prožimaju Kristove učenike, tri teološke kreposti ih potiču na jedinstvo, prema uputi pavlovskih riječi koje smo čuli na početku: “Jedno tijelo… jedna nada!… jedna vjera… jedan Bog i Otac” (Ef 4,4-6).
Nastavljajući razmišljati o ekumenskoj perspektivi s kojom smo se susreli u prošloj katehezi, danas želimo produbiti ulogu teoloških kreposti na putu koji vodi u puno zajedništvo s Trojstvenim Bogom i s braćom.
2. U spomenutom ulomku Poslanice Efežanima Apostol nadasve uzvisuje jedinstvo vjere. To jedinstvo ima svoj izvor u riječi Božjoj, koju sve Crkve i crkvene zajednice smatraju svjetiljkom vlastitih koraka u svom povijesnom hodu (usp. Ps 119, 105). Crkve i crkvene zajednice zajedno ispovijedaju vjeru u “jednoga Gospodina”, Isusa Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka i u “jednoga Boga i Oca sviju” (Ef 4,5.6). To temeljno jedinstvo, zajedno s onim koje čini jedno krštenje, izranja jasno iz mnogostrukih dokumenata ekumenskog dijaloga, također kad ustraju na ovom ili onom razlogu suzdržanosti. Tako se na primjer u dokumentu Ekumenskog vijeća Crkava čita: “Kršćani vjeruju da se je #!jedan pravi Bog#!, koji je dopustio da ga Izrael upozna, objavio na najuzvišeniji način u #!onome kojega je poslao, Isusu Kristu (Iv 17,3); da je Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio (2 Kor 5,19) i da, po svom Svetom Duhu, Bog donosi novi i vječni život svima koji se po Kristu u nj uzdaju” (CEC, Confesare una sola fede, 1992, br. 6). I Crkve i crkvene zajednice pozivaju se na drevne obrasce Vjerovanja i na definicije prvih ekumenskih koncila. Stoga ostaju određene doktrinarne razlike koje treba svladati da bi hod jedinstva vjere dosegao puninu pokazanu Kristovim obećanjem: “I glas će moj čuti, i postat će jedno stado, jedan pastir” (Iv 10,16).
3. Pavao, u tekstu Poslanice Efežanima, koji smo stavili kao znak našega susreta, govori i o jednoj nadi na koju smo pozvani (usp. 4,4). To je nada koja se izriče u zajedničkom zauzimanju, po molitvi i djelatnoj dosljednosti života, po dolasku Kraljevstva Božjega. Na cijelom tom prostranom obzorju, ekumenski pokret se je usmjerio prema temeljnim ciljevima koji se međusobno isprepleću, kao ciljevi jedne nade: jedinstva Crkve, evangelizacije svijeta, oslobođenja i mira u ljudskoj zajednici. Ekumenski hod crpe koristi također iz dijaloga sa zemaljskim i humanističkim nadama našega doba, čak s prikrivenom prividno poraženom nadom onih koji su “bez nade”. Pred tim mnogostrukim izrazima nade našega doba, kršćani, premda međusobno u napetosti i iskušani podjelom, poticani su otkriti i svjedočiti “zajednički razlog nade” (CEC, Commissione “Faith and Order” Sharing in One Hope, Bangalore 1978.), priznajući u Kristu njezin neuništiv temelj. Francuski je pjesnik napisao: “Nadati se najteže je; lako je očajavati, i to je velika napast” (Ch. Peguy, Trijem tajne druge kreposti, ed. Pleiade, str. 538). Ali za nas kršćane uvijek vrijedi poticaj svetoga Petra da obrazložimo nadu koja je u nama (usp. 1Pt 3,15).
4. Na vrhu triju teoloških kreposti je ljubav, koju Pavao uspoređuje gotovo sa zlatnim čvorom koji prima u savršeni sklad cijelu kršćansku zajednicu: “A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva” (Kol 3,14). Krist u svojoj svečanoj molitvi za jedinstvo učenika otkriva njezinu duboku teološku podlogu: “da ljubav kojom si ti (Oče) mene ljubio bude u njima – i ja u njima” (Iv 17,26). Upravo ta ljubav, prihvaćena i promicana usklađuje u jedno isto tijelo Crkve, kao što i Pavao ukazuje: “Nego, istinujući u ljubavi poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi” (Ef 4,15-16)
5. Crkveni pristup ljubavi, te istodobno njezinu neiscrpnu izvoru, jest Euharistija, zajedništvo s tijelom i krvlju Gospodinovom, predokus savršene bliskosti s Bogom. Na žalost, kako sam podsjetio u prethodnoj katehezi, u odnosima među podijeljenim kršćanima, “zbog razlika koje se odnose na vjeru još nije moguće zajednički slaviti euharistiju. Ipak mi imamo žarku želju zajednički slaviti jednu Gospodnju euharistiju i ta želja već postaje zajedničkom hvalom, isti vapaj. Zajedno se obraćamo Ocu i to činimo sve više #!jednim srcem#!” (Ut unum sint,45). Koncil nas je podsjetio kako “ovaj sveti cilj: izmirenje svih kršćana u jedinstvu jedne jedincate Crkve Kristove, nadilazi ljudske snage i sposobnosti”. Stoga moramo svu svoju nadu staviti “u Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama, u silu Duha Svetoga” (UR, 24).
2