Vjera se ljubavlju ostvaruje

Draga braćo i sestre!
1. Prilike u kojima žive iseljenici i bolne nedaće mnogih izbjeglica, koje javno mnijenje često zanemaruje, ne mogu ne izazivati vjerničko zanimanje i suosjećanje. Ovom porukom za Svjetski dan selilaca i izbjeglica ne iskazujem samo svoju trajnu pozornost prema često dramatskim prilikama onih koji napuštaju vlastitu domovinu, nego želim također pozvati biskupe, župnike, zavjetovane osobe, župne zajednice, crkvene udruge i dragovoljce da budu sve svjesniji te pojave. Predstojeći Svjetski iseljenički dan pružit će priliku za razmišljanje o uvjetima u kojima žive selioci i izbjeglice, potičući na utvrđivanje zahtjeva koji imaju prednost i pripremanje odgovora koji će biti viče u skladu s poštivanjem dostojanstva ljudske osobe i dužnošću pružanja utočišta.
Pojava selilaštva u nače se doba javlja kao pokretanje mnoštva, što većinom pogađa siromašne i potrebne koji napuštaju svoju zemlju zbog oružanih sukoba, teških ekonomskih uvjeta, političkih, etničkih i socijalnih nemira i prirodnih katastrofa. Ali, mnogi također napuštaju zavičajnu zemlju iz drugih pobuda. Razvoj prijevoznih sredstava, brzina širenja informacija, mnogostrukost socijalnih odnosa, povećanje blagostanja, veća raspoloživost slobodnog vremena, sve viče zanimanja za kulturu – zbog svega toga ljudske selidbe poprimaju velike razmjere koje je često nemoguće kontrolirati, donoseći u gotovo sve velike gradove uljudbenu višestrukost, izazivajući nova društveno-ekonomska uređenja. Selidbe su tako, sučeljavajući u svagdašnjem suživotu osobe različitih religija, učinile od religijskih pripadnosti jednu od oznaka društvenoga razlikovanja. Zemlje koje su na tom području iskusile osjetljivije promjene zacijelo su one zapadne, s kršćanskom većinom. U nekima od njih religijska različitost nije samo proširena, nego i ukorjenjena, jer ih je već davno zahvatio val selilaštva. Čvršće povezanim vjerskim zajednicama neke su vlade već dale položaj priznate religije s pogodnostima koje to donosi glede zaštite, ovlasti slobode djelovanja i ekonomsku potporu za uljudbene i socijalne pothvate.
Priznajući slobodu vjere svakom ljudskom biću, Crkva je sklona takvu zakonodavstvu. Dapače, gajeći poštovanje i uvažavanje prema pripadnicima različitih religija, ona želi s njima uspostaviti djelotvornu suradnju, te, u ozračju povjerenja i dijaloga, nastoji surađivati u rješavanju iseljeničkih pitanja u suvremenom dručtvu.
2. Zadaća naviještanja riječi Božje, koju je Krist Crkvi povjerio, od početka je prožela povijest kršćanskih selidbi. U enciklici Redemptoris missio podsjetio sam kako se je “u prvim stoljećima kršćanstvo širilo osobito tako što su kršćani, putujući i nastanjujući se u krajevima gdje Krist još ne bijaše naviješten, hrabro svjedočili svoju vjeru i utemeljivali prve zajednice” (br. 37).
To se je potvrdilo i u novo doba. Pisao sam godine 1989: “Na početku danas cvatućih kršćanskih zajednica često nalazimo male nastambe selilaca, koje su se pod vodstvom svećenika okupljale u skromnim crkvama slušati riječ Božju i tražeći od Njega hrabrost za sučeljavanje s kušnjama i žrtvama njihova teškog življenja” (Poruka za Dan selilaca i izbjeglica, br.2, Insegnamenti XII, 2, str. 491). Mnogi su narodi upoznali Krista posredovanjem selilaca koji su došli iz zemalja u kojima je Evanđelje davno naviješteno.
U novo se je doba smjer selilačkih kretanja preokrenuo. Sve viče nekršćana dolazi u zemlje kršćanske baštine, tražeći posla i bolje životne uvjete, a to često čine kao izbjeglice i potajno. To izaziva složene i teško rješive probleme. Crkva je sa svoje strane svjesna dužnosti da poput dobrog Samaritanca stane uz potajnog doseljenika i izbjeglicu koji je suvremena slika onog putnika opljačkanoga pretučenog i ostavljenog uz rub jerihonske ceste (usp. Lk 10,30). Ide mu ususret, zalijevajući njegove rane uljem utjehe i vinom nade” (usp. Rimski misal, Opće predslovlje VII), osjećajući se pozvanom biti živi znak onoga Krista koji je došao da svi imaju život u izobilju (usp. Iv 10,10).
Na taj način Crkva djeluje u Kristovu duhu i slijedi njegove korake, povezujući navještanje Evanđelja i solidarnost prema bližnjemu, dvije sastojnice koje su tijesno sjedinjene u crkvenom djelovanju.
3. Hitna potreba pomagati selioce u teškim prilikama u kojima često žive, ipak ne smije zakočiti naviještanje najviših stvarnosti na kojima počiva kršćanska nada. Naviještati Evanćelje znači svima obrazložiti nadu koja je u nama (usp.1 Pt 3,15).
Suvremeni svijet, često označen nepravdama i sebičnošću, ipak pokazuje začuđujuće zanimanje za obranu slabih i siromašnih. Meću kršćanima se posljednjih godina bilježi čežnja za solidarnošću, koja potiče na djelotvornije svjedočenje Evanđelja ljubavi. Ljubav i služenje siromasima ne smiju ipak dovesti do potcijenjivanja nužnosti vjere, proizvodeći umjetnu podjelu u jedinstvenoj Gospodnjoj zapovijedi, koja istovremeno poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Crkveno zauzimanje za selioce i izbjeglice ne smije se svesti na puko organiziranje ustanova za prihvaćanje i za solidarnost. Takav bi stav umrtvio bogatstva crkvenoga poziva, a Crkva je ponajprije pozvana prenositi vjeru, koja se “darivanjem osnažuje” (Redemptoris missio, br. 2). Na kraju života bit ćemo suđeni po ljubavi, po djelima ljubavi koje smo činili “najmanjoj” braći (usp. Mt 25,31-45), ali također po hrabrosti i vjernosti kojima smo znali svjedočiti za Krista. On u Evanđelju reče: “Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).
Za kršćanina svako djelovanje ima svoj početak i ispunjenje u Kristu: krštenik djeluje potaknut ljubavlju prema Njemu i zna da od pripadnosti Njemu proizlazi uspješnost njegova djelovanja: “Bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15,5). Nasljedujući Isusa i Apostole, koji su propovijedanje Kraljevstva popraćali konkretnim znakovima njegova ostvarenja (usp. Dj 1,1; Mk 6,30), kršćanin naviješta Evanđelje riječju i djelom a jedno i drugo su plod vjere u Krista. Djela su zapravo njegova “djelatna vjera”, dok su riječi njegova “rječita vjera”. Kao što nema evangelizacije bez popratne dobrotvornosti, tako nema istinske dobrotvornosti bez evanđeoskog duha: to je dvoje najtješnje povezano.
4. “Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Pravi pastir, i onda kad je zapljusnut rješavanjem mnogih problema, nikada ne zaboravlja da selioci imaju potrebu za Bogom i da Ga mnogi iskrena srca traže. Kao učenici u Emausu, ni oni ga često ne mogu prepoznati (usp. Lk 24,16). I njima ipak treba ponuditi dar koji će, prateći ih i slušajući, učiniti da u njima odjekne riječ Božja, da im u srcima zatitra nada i koji će ih povesti ususret Uskrslome. Eto puta crkvenoga misionarenja: ljudima svake rase, jezika i narodnosti ići ususret sa simpatijom i ljubavlju, sudjelujući u njihovim sudbinama s evanđeoskim duhom, lomeći im kruh Istine i Ljubavi.
Taj apostolski postupak zrači iz misionarskog iskustva prve kršćanske zajednice, u prikazu Filipova propovijedanja ministru etiopske kraljice Kandake, (usp. Dj. 8,27-40) i u prizoru sna apostola Pavla (usp. ondje, 18, 9-11). Pavla je, dok je djelovao u gradu Korintu gdje je pučanstvo ponajviše bilo sastavljeno od doseljenika lučkih radnika, Gospodin potaknuo neka se ne boji, neka nastavi govoriti a ne šutjeti, i uzdati se u spasenjsku moć mudrosti Križa (usp. 1 Kor. 1,26-27).
Doživljaji apostola Pavla o kojima govore Djela apostolska svjedoče da je on, vođen čvrstim uvjerenjem da je samo u Kristu spasenje, koristio svaku priliku da navijesti Mesiju. Živio je taj zadatak kao dužnost: “Jer što navješćujem Evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je” (1 Kor 9,16). Bio je, dakle, svjestan da slušatelji imaju pravo primiti spasenjski navještaj. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi kaže: “Složenost problema nije za Crkvu poziv da čuti u navještanju Krista pred nevjernicima. Naprotiv, ona misli da ovo mnoštvo ima pravo upoznati bogatstvo Kristova misterija, u kojem, kako mi vjerujemo, cijelo čovječanstvo može naći što tražeći sluti o Bogu, o čovjeku i njegovoj sudbini, o životu i smrti, o istini” (br. 53).

5. Ivanovo Evanđelje ističe da je smrt Kristova namijenjena, da “raspršenu djecu Božju skupi u jedno” (Iv 11,52). Isto Evanđelje govori da su se o blagdanu Pashe približili Filipu neki Grci i pitali ga da li mogu vidjeti Isusa (usp. Iv 12,21). Filip je, posavjetovavši se s Andrijom, rekao to Gospodinu, koji odvrati: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi život svoj izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi netko hoće služiti, neka ide za mnom…” (Iv 12, 23-26).
Bili su to Grci, što u ono doba znači pogani, koji htjedoše susresti Spasitelja, a odgovor na prvi pogled kao da nema veze s pitanjem. Ali, u svjetlu onoga što će se dogoditi na Golgoti, shvaćamo da je uzdignuće na križ uvjet za Kristovu proslavu pred Ocem i pred ljudima, te samo dinamizam pashalnog misterija potpuno utažuje ljudsku čežnju da Ga vide i da s Njime saobraćaju. Crkva je pozvana uspostaviti intenzivni dijalog s ljudima, ne samo da bi im prenijela prave vrijednosti, nego nadasve da bi im otkrila otajstvo Kristovo, jer samo u Njemu osoba doseže svoje prave razmjere. “Ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući sebi” (Iv 12,32). Ta “privlačnost” uklapa se u zajedništvo ljubavi, i čineći nas sposobnima za opraštanje i uzajamnu ljubav, ostvaruje autentični ljudski rast. Svjesna da je ona prostor gdje ljudi trebaju moći “vidjeti Isusa” i iskusiti ljubav, Crkva vrši svoje poslanje, nastojeći logikom Križa dati sve uvjerljivije svjedočanstvo besplatne i neograničene Otkupiteljeve ljubavi, “da bismo svi stigli do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4,13).
Godina 1997. bit će prva godina trogodišnje priprave za Veliki jubilej 2000, u kojoj će kršćani biti pozivani uprijeti svoj pogled posebno na osobu Isusa Krista. Ponovno pozivam svakoga da pojača svoje zajedništvo s Isusom i da svoju vjeru u Njega po ljubavi viče odjelotvori (usp. Gal 5,6), s posebnom otvorenošću duha prema onome tko je u potrebi i teškoćama. Tako će navještaj Evanđelja biti rječitiji, poruka nade i ljubavi uvijek živa, za sve ljude svih vremena.
S tim željama od srca podjeljujem posebni apostolski blagoslov seliocima i izbjeglicama, kao i svima onima koji ljubavlju sudjeluju u njihovim teškim životnim uvjetima.

Castel Gandolfo, 21. kolovoza 1996.

Ivan Pavao II.