Vjerna suradnica sinu

1.Nakon što smo u Isusu prepoznali “Svjetlost na prosvjetljenje naroda” (Lk 2,32), Šimun naviješta Mariji veliku kušnju na koju je pozvan Mesija te joj otkriva sudjelovanje u toj bolnoj sudbini.
U povezivanju Otkupiteljeve žrtve, koja je u navještenju izostala, omogućuje u Šimunovu proročanstvu gotovo vidjeti “drugi navještaj” (Redemptoris Mater, 16), koji će uvesti Djevicu u dublje shvaćanje otajstva njezina Sina.
Šimun koji je do tog trenutka bio okrenut svima prisutnima, blagoslivljući osobito Josipa i Mariju, sada predskazuje samo Djevici kako će sudjelovati u sudbini svoga Sina. Nadahnut Duhom Svetim, naviješta joj: “Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca” (Lk 2,34-35).
2. Te riječi predskazuju Mesijinu patničku budućnost. On je, doista, “znak osporavan”, kojemu je suđeno naići na kruto protivljenje svojih sunarodnjaka. Ali Šimun dodaje Kristovoj patnji predskazanje Marijine mačem probodene duše, združujući tako Majku s bolnom sudbinom Sina.
Tako sveti starac, dok osvjetljuje sve veće neprijateljstvo kojemu Mesija ide ususret, ističe njegov odraz na Majčino srce. Ta će majčinska patnja dostići vrhunac u muci kad će se pridružiti Sinu u otkupiteljskoj žrtvi.
Došavši nakon podsjećanja na prve pjesme o Sluzi Jahvinom (usp. Iz 42,6; 49,6), Šimunove riječi nam daju misliti na proroštvo o Sluzi patniku (Iz 52,13 – 53,12), koji, “proboden da okaje naše grijehe” (Iz 53,5), “žrtvuje život svoj za naknadnicu” (Iz 53,10), po osobnoj i duhovnoj žrtvi koja daleko nadvisuje drevne obredne žrtve.
Možemo opaziti kako Šimunovo proroštvo dopušta naslutiti u budućoj Marijinoj patnji jedinstvenu sličnost s bolnom budućnošću “Sluge”.
3. Marija i Josip su nemalo začuđeni kada Šimun proglašava Isusa “Svjetlošću na prosvjetljenje naroda i slavom puka izraelskoga” (Lk 2,32). Marija, međutim, u vezi s proroštvom o maču koji će joj probosti dušu, ne kaže ništa. Prihvaća u šutnji, zajedno s Josipom, te tajanstvene riječi koje daju predvidjeti vrlo bolnu kušnju i koje sadrže u svom najdubljem značenju prikazanje Isusovo u Hramu.
Doista, prema Božjemu naumu, žrtva koja je tada prikazana – “dvije grlice ili dva golubića, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem” (Lk 2,24), bijaše uvod u žrtvu Isusa “blaga i ponizna srca” (Mt 11,29); u njemu se dogodilo pravo “prikazanje” (usp. Lk 2,22) koje je mogla vidjeti Majka pridružena Sinu u djelu Otkupljenja.
4. Na Šimunovo proročanstvo nadovezuje se susret s proročicom Anom. “Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o Djetetu” (Lk 2,38). Proročka vjera i mudrost starice koja “služeći Bogu danju i noću” (Lk 2,37), živeći u postovima i molitvi očekujući Mesiju, pružaju svetoj Obitelji daljnji poticaj da stavi svoju nadu u Boga Izraelova. U tako osobitom trenutku, Anina zadaća učinit će se Mariji i Josipu kao znak Gospodnji. Poruka prosvijetljena vjerom i ustrajnim služenjem.
Počevši od Šimunova proročanstva, Marija osobito tijesno i tajanstveno sjedinjuje svoj život s Kristovim bolnim poslanjem: ona će postati vjerna suradnica Sinu za spasenje ljudskoga roda.