Vjerovati i nadati se protiv svake nade!

Draga braćo svećenici i redovnici, časne sestre redovnice, draga braćo i sestre, vjernici Krčke biskupije!

Dok opisuje Isusovu smrt, njegovo skidanje s križa i polaganje u grob, sveti Luka u svom evanđelju bilježi da je bio dan Priprave i da je već svitala subota (usp. Lk 23,54). Dakle, već su se nazirala svjetla jednoga novog dana. Usred same činjenice Isusove smrti, uz križ, bol i žalost, već sviću nova svjetla.

Što su mogle učiniti žene koje su stajale kod križa i plakale, a potom stajale dalje od groba i motrile, gledale kako njegovo tijelo polažu u grob? Ljudski govoreći, nisu mogle učiniti ništa. Isus je bio mrtav. Pred mrtvim čovjekom, pred sigurnom činjenicom smrti čemu se može nadati, u što vjerovati? No, u srcima tih žena ipak je tinjala vjera, nada, ljubav. Te su žene nalikovale onim ženama-majkama diljem svijeta koje traže, mole, nadaju se i onda kad izgleda da su njihova djeca dokončala život u nasilju i neuspjehu. Ljudima izgleda da je to bezuspješna molitva. Ali je Isus čitav svoj život učio da treba vjerovati, da se treba nadati. Govorio je i učio kako treba i pred samom smrću vjerovati da je Bog velik i milosrdan i da on neće dopustiti da njegov Sin završi pod grobnim kamenom. Isusovo je uskrsnuće dalo pravo ženama koje su se nadale, vjerovale i nisu klonule od žalosti.

Crkva uprisutnjuje Isusovo spasiteljsko djelo u svakom, pa i u našem, vremenu i prostoru. Isus je sa svojom Crkvom, s nama, u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,30). On je to sam ustvrdio i zajamčio. Zato se i događa da Crkva proživljava sve faze Isusova života. Isus je u isto vrijeme i uskrsli pobjednik i onaj koji se nalazi u agoniji, te će na svoj način biti u agoniji do konca svijeta.

Uistinu strašni su bili oni dani od Velikog četvrtka do nedjeljnog uskrsnog jutra. Isusova osuda pokopala je sve nade i uništila sve izglede. Nepravda je potpuno pobijedila. Čovjek koji računa samo sa svojim zdravim razumom nije se imao čemu više nadati. Zato su apostoli pobjegli, izbezumljeni i puni straha; a neki i razočarani i s osjećajem da su prevareni, kao ona dvojica učenika na putu u selo Emaus u uskrsno poslijepodne (usp. Lk 24,13-35). No, u ženama koje su došle na grob i u Isusovoj majci Mariji nada nije umrla ni pokopana, vjera je ostala živa. Zato su one i bile vrijedne da prve dožive radosnu vijest Isusova uskrsnuća!

To je snažna poruka onima koji su u opasnosti da izgube vjeru i nadu u teškim vremenima. Poruka je i onima koji se kršćanskoj nadi izruguju, vrijeđaju i gaze kršćanske vrijednosti te laž prikazuju kao istinu, a istini se podsmjehuju i prikazuju je kao laž. Takvima uskrsni dan poručuje da je i elita židovskog društva Isusa smatrala zavodnikom i lažljivcem. Rugali su mu se i ismijavali ga neposredno prije smrti, a njegovoj su se osudi radovali kao velikom uspjehu. Evanđelisti bilježe da su oni koji su prolazili uz Golgotu podrugljivo mahali glavama i dobacivali: Druge je spasio, a sebe ne može spasiti (usp. Mt 27,39-42; Mk 15,29-32). Danas nam je međutim jasno da takvi nisu ništa razumjeli. Židovskoj eliti činjenice nisu dale za pravo, a narod koji im je povjerovao poveli su u veliku tragediju.

Onima koji vjeruju Uskrs je razlog nepokolebljive nade koja ne vara. Uskrs je ujedno i poziv da ne malakšemo i ne svrstamo se olako uz one koji površno razmišljaju, te mašu glavama prema Bogu i njegovu narodu, prema nama vjernicima. Isus Krist, naša Glava, Spasitelj i Bog, ustao je kao pobjednik i postavljen je Gospodarom svega stvorenoga. U njemu je naša sigurnost. Budite i ostanite čvrsti, braćo i sestre, u toj sigurnosti vazmene pobjede Boga Isusa Krista. Bio vam svima blagoslovljen Uskrs!

U Krku, na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 2006.

Vaš biskup
+ Valter