„Vaša župa, okupljena na slavlju dana Gospodnjega, danas živi ozračje molitve, vjerničke jednostavnosti i svečanosti, jer danas uvodimo u službu župnika vlč. gosp. Bornu Puškarića. U susljednosti župničke službe izražava se pastoralna narav Crkve, u kojoj Krist živi i djeluje po onima kojima Crkva po biskupu povjerava jedan dio zajednice vjernika“, kazao je biskup Šaško u uvodu euharistijskoga slavlja, pozdravivši župnu zajednicu te zahvalivši dobrome Bogu za župničko i svećeničko služenje mons. Zlatka Korena, dosadašnjega župnika.

„Dragi Borna, ovo je sada tvoja župa, tebi povjerena vjernička obitelj.“

Svečanost uvođenja u službu imala je nekoliko dijelova. Prvo je vlč. Katanec pročitao dekret zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića kojim se vlč. Puškarić razrješuje dužnosti pročelnika Tiskovnoga ureda Nadbiskupije, a imenuje župnikom moderatorom u Župi sv. Blaža u Zagrebu. Zatim je biskup Šaško predstavio novoga župnika, pročitavši nekoliko važnih podataka iz njegova životopisa. Pritom je naglasio kako svi ti podaci, koji uvijek djeluju i pomalo šturo, ne mogu dati punu sliku životnosti koju će župna zajednica otkrivati, dijeliti i s njom međusobno rasti jer, kako je rekao „sada u životopis vlč. Borne ulazite vi, baš kao što i on postaje novim pratiteljem i dionikom vaših životnih koraka. Jedni drugima postajemo nove stranice životne knjige koju u ruci drži naš Gospodin“.

Objasnivši što, prema crkvenome pravu, podrazumijeva služba župnika moderatora koji, „gdje to traže okolnosti“ i gdje djeluje više svećenika, osim redovite župničke službe, upravlja zajedničkome djelatnošću i za nju pred biskupom odgovara, biskup Šaško zahvalio je vlč. Borni za otvorenost novim poticajima i ugrađenost u život Nadbiskupije, poručivši: „Dragi Borna, ovo je sada tvoja župa, tebi povjerena vjernička obitelj. U njoj živi svoj svećenički poziv nesebično služeći vjernicima i svima koji traže Gospodina i žele živjeti njegovu milost u susretu s Crkvom.“

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16, 24)

U homiliji pomoćni biskup zagrebački mons. Šaško, osvrnuvši se na evanđeoski navještaj Dvadeset i druge nedjelje kroz godinu (Mt 16, 21-27), govorio je o Isusovome pozivu na nasljedovanje sažetom u jednoj od glasovitih, poznatijih i navođenijih evanđeoskih rečenica „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ te o značaju župa u današnjemu vremenu i stvarnosti izvanjskih ograničenja koja čovjeka ne prestaju podsjećati na krhkost i na darove, vrijednost bližnjih te prepoznavanje bitnoga.

Rastumačivši da se evanđeoski navještaj tiče onoga vremena u kojemu su za apostole završili dani učenja, slobodnoga i radosnoga hoda selima i gradovima Palestine, te započinje govor o muci, smrti i uskrsnuću kada Isus počinje otvoreno govoriti da treba trpjeti i biti ubijen, biskup Šaško je istaknuo da se u licu raspetoga Bogočovjeka nazire središte cijele ljudske povijesti. „To je najava sablazni kršćanstva. Prihvatiti Isusa kao Mesiju djeluje ugodno i poželjno, ali Mesija koji treba skončati užasnom smrću nije prihvatljiv“, kazao je biskup Šaško, pojasnivši pritom i Isusove riječi „Odlazi od mene, Sotono!“ upućene Petru, koji ga je, iz čovjekove perspektive zemaljskih vrijednosti, htio odvratiti od njegove muke i križa.

„Da bi čovjek bio sretan!“

Budući da Isus poziva „Hoće li tko za mnom …“, biskup Šaško na najjednostavniji je, kako je rekao, premda neprecizan, pomalo površan i preopćenit, ali točan i uvjerljiv, sažeo razlog zašto bi netko išao za Isusom, slijedio njega i njegove riječi, ideje i ponašanja: „Da bi čovjek bio sretan.“ U nastavku homilije opisao je, stoga, preduvjete koje, u tu svrhu, Isus spominje. Prvi je: odreći se samoga sebe, a drugi: Uzmi svoj križ i pođi za mnom.

„Ako se pogrješno shvate, te riječi mogu biti razorne. Isus zacijelo kao svoje sljedbenike ne želi ‘frustrirane’ ljude, nego ljude radosna srca, ispunjenih života. Odreći se sebe, zanijekati sebe, očito ne znači umrtviti svoju osobnost, odbaciti darove i povjerena sredstva, nego znači da se svijet ne okreće oko mene, da trebam izaći iz sebeljublja i biti svjestan obzora onkraj svojih granica. Odreći se sebe donosi slobodu; ne zarobljenost i umiranje, nego slobodu.“ razjasnio je biskup Šaško prvi Isusov uvjet.

Razmišljajući o drugome preduvjetu, pomoćni biskup zagrebački naglasio je njegovo krivo tumačenje kao poticaja na pomirenost te strpljivoga prihvaćanja trpljenja i podnošenja neizbježnih životnih križeva. „Isus ne kaže: Podnosi, nego: Uzmi. Isusovim učenicima nije upućen zahtjev za ‘pasivnim podnošenjem’, nego za ‚aktivnim uzimanjem‘. Jer, što je križ? Križ je sažetak cijeloga Isusova života. Uzmi križ stoga znači: Uzmi na sebe život koji je nalik njegovu životu. Kršćanski poziv je živjeti na zemlji, živjeti prolaznost i proći svijetom kao Božje stvorenje koje odražava Krista; koje zna da je voljeno i koje voli. Križ je u Evanđelju stvarnost Božje ‚ludosti ljubavi‘.“

„Hoće li tko za mnom, neka na sebe stavi jaram ljubavi i neka me slijedi.“

Slikovito ilustriravši da, prema onomu što je Bog u Kristu objavio, njegov plan i volja nije nepregledno mnoštvo, beskrajna procesija ljudi, starih i mladih, s križem na njihovim leđima, na trajnome križnom putu, već neizmjerno mnoštvo u hodu prema ‚više života‘ i njegovoj punini, biskup Šaško apostrofirao je kako je križ zapravo istoznačnica ljubavi. „Jer, što je drugo križ nego uzvišena potvrda da Bog voli čovjeka do spremnosti prinošenja najdražega? Križ je predzadnja točka u kojoj se sve ukrižuje: putovi neba, zemlje i srca. Nećemo iskriviti ili pogrješno tumačiti Isusove riječi, ako riječ ‚križ‘ zamijenimo riječju ‚ljubav‘: Hoće li tko za mnom, neka na sebe stavi jaram ljubavi i neka me slijedi. Svatko s ljubavlju na ramenima, u svome srcu, što ima i svoju cijenu: Ondje gdje ostaviš svoje srce, ondje ćeš naći i svoje trnje i svoje rane“, poručio je biskup Šaško.

Podsjetivši da je središnja riječ Radosne vijesti tko izgubi svoj život naći će ga, biskup Šaško konstatirao je kako je pronađeni život; ono što traže svi ljudi, na svim mjestima i u svim vremenima, u okolnostima gubljenja da bi se pronašlo, zakonitost ljubavi koju očituje otajstvo oltara i euharistije. „Ako daješ, obogaćuješ se; ako zadržavaš za sebe, osiromašuješ. Bogati smo samo po vrijednosti koju smo darovali. Izaberi jaram ljubavi. Sjeti se da istinska drama čovjeka nije u gubljenju života, nego u tome da čovjek ne sretne nikoga tko bi bio vrjedniji od vlastita života; drama je ne imati nikoga za koga vrijedi darovati život. Braćo i sestre, svi se bojimo boli i trpljenja, svojih ili tuđih, ali znamo da ih ne možemo nadvladati sami. Zato molimo Gospodina da nam udijeli milost da se ne bojimo ljubiti; da ne budemo ukočeni pod snagom boli“, poručio je biskup Šaško.

U nastavku homilije biskup Šaško referirao se na riječi proroka Jeremije: „Ti me, Gospodine, zavede, dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me.“ Objasnio je kako se riječ ‚zavesti‘ kada je Bog u pitanju odnosi na njegovu čežnju i ljubav prema ljudima. Tom „zaljubljenome Bogu“ čovjek se teško može oduprijeti, njegovu pozivu, ponudi i planu. No, baš takav On i dalje traži njegovu slobodu i pristanak koji u sebi nosi nerazumijevanje, samoću, a nerijetko i gorčinu. „Gospodin koji zavodi i razočarava; osvaja, a zatim ostavlja u izgubljenosti? Da, jer želi da ostavimo svoje predodžbe; da mislimo njegovim mislima, slijedimo njegove tragove; jer mijenja staro, okamenjeno srce novim. Tim putem prolazi svaki Kristov učenik i učenica, osobito ljudi koji su se odazvali u svećeništvo i redovništvo. Ako se na obzoru pojavi križ; ako se osjetimo prevarenima, pomaže nam Jeremijina riječ: ‚Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.‘ Bez toga ognja, bez Božje čežnje za mene, ostajem istinski izgubljen, premda u nekome trenutku izgleda da imam priliku zadobiti puno“, kazao je biskup Šaško.

„Župa je duhovni, stvarni dom među obiteljskim domovima, među obitavalištima ljudi.“

U posljednjemu dijelu homilije biskup Šaško progovorio je o vrijednosti župe koju ne može zamijeniti ni jedna društvena stvarnost, niti jedan oblik druženja ili okupljanja.

„Župa je – prije svega drugoga – zajednica okupljena oko stola Riječi i euharistije. Župa je u Crkvi, od samih početaka, temeljna zajednica za život kršćana, a razvija se iz malenih jezgri, iz mrvica domova, ‘kućnih Crkava’, koje su građene po uzoru na obitelj i obiteljske odnose, imajući u sebi posebnost: vjeru u Krista i dublje razloge od obiteljskih. Od njezine pojave, župa je odgovor na izazove svakoga vremena, jer nosi i živi Radosnu vijest, prije svega naviještanjem nebeskoga kraljevstva i slavljenjem sakramenata. Župa je duhovni, stvarni dom među obiteljskim domovima, među obitavalištima ljudi. Bog se utjelovio u Isusu Kristu, da bi bio bliz čovjeku u svakoj životnoj okolnosti. (…) Župa je organizirana zajednica koja traži suradnju i službe, a u svakoj od njih nosivu snagu ima ljubav i služenje, ne radi neke materijalne dobiti, nego radi Božjega kraljevstva, radi radosti u srcima ljudi koji susreću Krista kao smisao svoga postojanja. Taj smisao nije zatvoren u prolazno, već prolaznomu daje okus i puninu“, istaknuo je biskup Šaško.

Kako u životu župne zajednice, čiji je rast i životnost nezamisliv bez župljana, župnik ima svoje iznimno važno i odgovorno mjesto, brinući se za proširivanje prostora navještaju Radosne vijesti, za prepoznavanje djelovanja Duha Svetoga, za organiziranje pastorala, a osobito sakramentalnoga života, kao osoba koja je na čelu suradnje pastoralnoga i ekonomskoga vijeća i koja brine za ostala djela koja promiču evanđeoski duh, biskup Šaško pozvao je vjernike da svome novom župniku Borni od prvih dana pomažu te da ga, s ljubavlju i poštovanjem, prihvate.

„Nemojte se stidljivo držati postrance, nego se aktivno sa svojim darovima i nadahnućima nastavite uključivati i zalagati u životu župe. I dalje nastojte razvijati što više župnih djelatnosti u punome rasponu i ljepoti župne obitelji. Uz svoga župnika možete, a na to smo pozvani, graditi katoličku kulturu koja toliko nedostaje našemu hrvatskom društvu. A primjer i zagovornika imate – svetoga Blaža, svjedoka koji je svojom predanošću i brigom za bližnje očitovao što Gospodin čini svojom milošću i koji su plodovi nesebičnosti. – poručio je biskup Šaško. Skrenuvši pozornost da je župa u suvremenome hrvatskom ozračju predstavlja i mogućnost novih oduševljenja, ali i dar za novi način življenja, ponašanja, djelovanja; počevši od stava zahvalnosti, odgajanja djece i mladih, do solidarnosti i govora vječnosti, osvijestio je da, i na početku i na kraju – molitva jednih za druge, molitva za odaziv na Isusov poziv; molitva za svoga župnika i župljane, molitva za Crkvu, za našu Nadbiskupiju.“

„Budimo ljudi autentične ljubavi, a naša Župa jedan pravi svjetionik!“

Po završetku homilije, novi je župnik moderator vlč. Puškarić, u skladu s crkvenim propisima, ispovjedio vjeru te polaganjem desne ruke na Evanđelje dao zakletvu da će savjesno i revno obavljati svoju dužnost te odano čuvati župnu imovinu.

Prije završnoga blagoslova dobrodošlicu novoimenovanome župniku moderatoru, u ime čitave župne zajednice i kao predstavnici svih njezinih aktivnosti, izrekli su ponaosob župljani Katarina i Matko, poručivši: „Neka Vas Gospodin vodi svojim Svetim Duhom; mudrosti i razumom, znanjem i pobožnosti, duhom savjeta i jakosti da biste u duhu straha Božjega mogli zaslužiti vijenac slave; u življenju Kristova nasljedovanja i svjedočenju autentične ljubavi.“

Zahvalivši biskupu Šašku, vlč. Puškarić također se je obratio župnoj zajednici. Referiravši se na rečenicu svetoga Blaža: „Kako može oko, koje je ugledalo svjetlo, opet uzljubiti taminu“, koju je svetac uputio Agrikolastu, rimskome upravniku u Sebastu, kada ga je on tražio da se odrekne kršćanske vjere, vjerničkoj zajednici vlč. Borna je poručio: „Budimo mjesto u kojem se može susresti i doživjeti Svjetlo. Naučimo svijetliti i čuvati Istinsko Svjetlo kao najveći dar koji u životu posjedujemo. I svjedočimo Svjetlo. U našemu gradu i domovini Hrvatskoj. Budimo ljudi autentične ljubavi, a naša Župa jedan pravi svjetionik.“

Koncelebrirali su vlč. Anđelko Katanec, župnik in solidum te povjerenik za pastoral migranata i turista Nadbiskupije, i vlč. Jakov Rađa, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Životopis novoga župnika moderatora vlč. Borne Puškarića

Vlč. Borna Puškarić rođen je 20. rujna 1983. u Trstu (Italija), kao treći od petorice sinova majke Dorotheje r. Murković, povratnice iz hrvatske emigracije (Argentina, Italija) i oca Zvonimira iz Zagreba. Odrastajući u Zagrebu, pohađao je Osnovnu školu Josipa Jurja Strossmayera i Tina Ujevića, a župnu katehezu kod sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici, ministrirajući od djetinjstva u crkvi sv. Vinka. Nakon završene mature u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati i odluke za svećenički poziv, svećeničku formaciju započeo je 2001. u Nadbiskupskome bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu te je upisao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije. Nakon druge godine, upućen u Rim na nastavak studija teologije i pripreme za svećeništvo, teologiju je diplomirao na Papinskome lateranskom sveučilištu.

Stekavši licencijat (magisterij) iz područja dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana s tezom „Teologija Trojstva u Sumi Teologije Sv. Tome Akvinskog“, zaređen je za đakona 3. listopada 2007. u Papinskoj lateranskoj bazilici po rukama vikara za grad Rim kardinala Camilla Ruinija. Sveti red prezbiterata primio je 21. lipnja 2008. u zagrebačkoj katedrali po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, a sljedeći dan proslavio je svoju mladu misu u Župnoj crkvi sv. Marka Evanđeliste na Gornjem gradu.

Prvu godinu svećeništva (2008. – 2009.) vlč. Puškarić bio je župni vikar na dvjema župama – u Župi Navještenja Gospodinova u Vrbanima i u Župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkome naselju Voltino. Od kolovoza 2009. do kolovoza 2012. bio je župni vikar u Župi sv. Nikole Tavelića – Kustošija u Zagrebu. U školskoj godini 2011./2012. obavljao je i službu duhovnika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Upisavši studij Institucionalnih komunikacija na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu 2012., licencijat iz područja komunikologije s tezom „Uloga glasnogovornika biskupije u vrijeme krize“ postigao je 2015. Akademsku godinu 2014./2015. proveo je u Kanadi na Ryerson University School of Media, pastoralno pomažući u torontskoj katedrali sv. Mihaela i hrvatskim katoličkim misijama. Po povratku sa studija iz Rima, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić imenovao ga je pročelnikom Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije i tu je službu obnašao od kolovoza 2016. do ovoga ljeta.

Od studenog 2016. do ljeta 2020., nedjeljom i blagdanima djelovao je kao pastoralni pomoćnik u Župi bl. Alojzija Stepinca, Bestovje-Novaki-Rakitje, u kojoj je kao kateheta sa suradnicima vodio iskustvo vjerske formacije „10 Božjih zapovijedi“. Od svibnja prošle godine do ovoga je ljeta upravitelj crkve Krista Kralja na Mirogoju, a povjerena mu je i pastoralna briga za vjernike s područja Zagrebačke nadbiskupije koji svetu misu slave po Tradicionalnome obredu rimske liturgije iz 1962. U srpnju 2020. kardinal Bozanić povjerio mu je službu župnika moderatora Župe sv. Blaža u koju ga je 30. kolovoza uveo zagrebački pomoćni biskup i generalni vikar Ivan Šaško. Vlč. Borna Puškarić član je Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije i predsjednik Odbora za odnose s javnošću Sinode.