Vlč. Hrvoje Zovko postao magistar liturgijskih znanosti

Ispitno povjerenstvo činili su mentor dr. sc. Jeronimo Pereira Silva, OSB, i cenzor dr. sc. Ruberval Monteiro da Silva, OSB.

Magistarski rad pod naslovom „Sacrum quoque silentium suo tempore servetur“ (SC 30). Il silenzio nella celebrazione eucaristica come partecipazione attiva. Approfondimento storico.liturgico-pastorale podijeljen je u tri poglavlja. Autor prikazuje važnost šutnje u euharistijskom slavlju u kontekstu aktivne participacije vjernika, temeljeći svoje istraživanje na broju 30 Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium Drugoga vatikanskog koncila.

Prvo poglavlje naslovljeno Šutnja između antropologije i Biblije podijeljeno je u dva dijela. Prvi dio sadrži antropološko-psihološki studij šutnje nastojeći prikazati njezinu generirajuću dimenziju kao preduvjeta ostvarenja bilo koje relacije. Drugi dio referira se na biblijsku dimenziju šutnje želeći apostrofirati šutnju kao zajednički nazivnik tri biblijska stupa: stvaranje, novo stvaranje-inkarnacija te otkupiteljska smrt i uskrsnuće. Riječ koja je tijelom postala inicijativu je učinila u šutnji i može biti prihvaćena jedino u istom ambijentu koji se pokazao vratima relacije s Bogom.

Drugo poglavlje uključuje tri područja sastavljena od izabranih liturgijskih izvora (Sacramentarium Veronense, Sacramentarium Gelasianum, Ordines Romani, Rationale divinorum officiorum di Guglielmo Durando, De sacrosancto altaris mysterio di Innocenzo III), crkvenih otaca i postkoncilske bazirane na Sacrosanctum Concilium 30. Cilj drugog poglavlja jest verificirati je li šutnja, trajno prisutna u povijesti kršćanstva, bila smatrana i življena u kontekstu aktivne participacije, ili je ona plod Koncila i postkoncilske reforme.

Treće poglavlje prezentira aktualni misal analizirajući razvoj editio typica iz 1969, 1975 i 2002. Zaustavljajući se na editio typica tertia iz 2002. studij nastoji odrediti svrhu i značenje indiciranih elemenata šutnje prikazujući ju ne samo kao preduvjet za aktivnu participaciju, nego kao jedan od načina participacije (Il silenzio della chiesa e della preparazione, Il silenzio dei peccatori,  Il silenzio che genera la preghiera, Le preghiere dette sottovoce come un momento del silenzio; Il silenzio dell’ascolto, Il silenzio meditativo, Il silenzio dopo l’omelia; Il silenzio dell’offerta; Il silenzio di intercessione durante la Preghiera eucaristica; Il silenzio di preghiera e di lode dopo la comunione). Zadnji dio poglavlja daje smjernice u kontekstu ars celebrandi apostrofirajući šutnju kao jedan od njezinih konstitutivnih elemenata.