Predavanje „Ranjeni čovjek. Postoji li lijek za ljudsku ranjivost?“ održao je vlč. dr. sc. Ivan Benaković, bibličar na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, svećenik i povjerenik Đakovačko-osječke nadbiskupije za biblijski pastoral.

Predavač i bibličar svoje je izlaganje započeo egzegezom pjesme koja opisuje život u Slavoniji i njezinog glavnog protagonistu Andriju Čordaša pojasnivši paradoks u kojem uspoređuje svjetovno stvaralaštvo s duhovnim. Naime, cijela pjesma prožeta je motivima ljudske ranjenosti: protkana ranama, emotivnošću, srcem, trpljenjem. Uza sve to nazire se lik čovjeka rođenog i napuštenog usred bijede Drugoga svjetskog rata, ali koji ne napušta određene moralne vrednote tijekom svog života, odnosno nastoji dobrim i plemenitim životom nadvladati sve one rane koje su ga u životu snašle. Nakon smrti, kako kaže pjesma, Andrija je ostao upamćen kao sasvim prosječan čovjek svoje životne sredine i sudbine, ništa posebno u ljudskim očima. Ipak, vlč. Benaković postavlja pitanje može li takav jedan čovjek proći tako lako, a da ne zamijetimo njegovu veličinu koja nas poučava da vjerom i pouzdanjem u Boga naše patnje nisu vječne i trajne, prolazne su. Da činiti razne poroke ili postati rob materijalizma nije odgovor na rane, jer sve ih to ne može izliječiti, samo produbiti.

Tu je pjesmu vlč. Benaković povezao s Matejevim Evanđeljem (Mt 14, 13-21), odnosno s onom perikopom koja prikazuje prizor gdje Isus hrani mnoštvo od pet tisuća ljudi. No, što je poveznica (link) između pjesme o Slavoniji i njegovom čovjeku nastale prije 15 godina i Evanđelja nastalog prije 2000 godina? U tom evanđeoskom odlomku, kako je protumačio vlč. Benaković, apostoli su prikazani kao katastrofisti, pitaju se i sumnjaju kako će uspjeti s pet kruhova i dvije ribe nahraniti ono silno mnoštvo. Sumnjaju, zdvajaju, a s Kristom su. Slika kruhova i ribe je slika onoga što mi imamo, nosimo u svom životu, koji je nerijetko obilježen borbama, sumnjama, ranama. Ako i u takvim situacijama uspijemo, naravno s Kristom, ono što imamo dobroga umnožiti, podijeliti s drugima, ostati uspravni pozitivni, a ne se nad svojim problemima samo sažalijevati (a često to činimo nad neznatnim preprekama!), onda smo uspjeli u životu i ispunili ga. Rane tijekom života ne nestaju, uvijek ih ima, ali takvim pogledom i radom one postaju manje, manje bole i krvare, liječe se, a mogu i nestati.

Zaključno, Andrija Čordaš nije pesimist, makar ga život nije štedio ni malo. On svojih „pet kruhova i dvije ribe“ nije skrivao ili čuvao s nekim grčem, nego dijelio s drugima. Čordaš nije ljudima stalno pokazivao rane, svoja ograničenja, pokazivao je ono dobro, plemenito, što je bilo cjelovito i zdravo u njegovu životu, a to bez duboke ukorijenjenosti u Boga i njegovu svemoć ne možemo.

Nakon završetka predavanja, uslijedila su pitanja slušatelja. Uz svoje predavanje, prof. Benaković je sažeto predstavio i svoju knjigu „Ranjeni čovjek. Biblijsko-teološka promišljanja nad stvarnošću ljudske ranjenosti“, gdje na 125 stranica, u osam tematskih poglavlja, progovara o obiteljskim sukobima, opraštanju, egu, ozdravljenju duše i istini koja oslobađa, a u središte promišljanja stavlja Božju riječ kao izvor ozdravljenja čovjeka.

Organizatori tribina su Dominikanski samostan bl. Augustina Kažotića i Institut sv. Tome Akvinskog u Zagrebu.