Polazeći od iskustva gubitka kroz koji prolaze sve osobe dr. sc. Dučkić Sertić započela je svoje predavanje, objašnjavajući pri tome kako osobe mogu imati različite oblike gubitka, od onog najtežeg, odnosno smrti, do raznih drugih gubitaka kao što je to npr. rastava od bračnog druga, sve do gubitaka materijalnih stvari. Pojedini gubici su očekivani dok druge gubitke ne možemo previdjeti niti očekivati. Smrt je nenadoknadiv gubitak. Različite su reakcije na gubitak. Niti jedna reakcija nije nenormalna. Odrasli reagiraju na svoj način, dok djeca na svoj način.

Dr. Dučkić Sertić je govorila o emocionalnim (tuga, ljutnja, bespomoćnost, osjećaj krivnje, olakšanje, itd.), misaonim (šok i nevjerica, zbunjenost, gubitak kontrole, priviđanje umrlog, traženje smisla, itd.), tjelesnim reakcijama (mišićna slabost, suha usta, glavobolja, pospanost, umor, osjetljivost na zvukove, itd.) i ponašajnim reakcijama (teškoće sa spavanjem, promjena u apetitu, povlačenje od ljudi, odlazak na mjesta koja podsjećaju na umrlog, itd.) na gubitak.

Ovisno o dobi djeca na svoj način doživljavaju gubitak. Djeca od 1. – 3. godine nemaju pojam vremena, pa tako ni budućnosti. Isto tako nemaju jezik i rječnik za imenovanje osjećaja, itd. Djeca od 3 – 7 godina ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna, postavljaju pitanja, mogu imati poteškoće sa spavanjem, itd. Djeca od 7. godine do adolescencije pokazuju emocije, povlače se od odraslih, javlja se gubitak samopoštovanja, mogu se javiti poremećaji spavanja, pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu. Adolescenti pak potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti, izražavaju emocija ali često usamljeno, zadržavaju kontakt s umrlim, gube samopoštovanje, često preuzimaju ulogu odrasle osobe.

Postoje neke dječje reakcije na gubitak koje su sasvim uobičajene, a odraslima su često teške ili nerazumljive (na ponašajnoj razini „kao da se ništa nije dogodilo, zatim možda žele ispuniti očekivanja odraslih koji ih okružuju, imaju separacijske poteškoće, itd.). Najčešće predrasude koje odrasli imaju vezano za gubitak u dječjoj dobi su sljedeće: dijete nije svjesno gubitka, bolje ne pričati o tome, ako ne govori ili ne plače vjerojatno ne osjeća gubitak, najbolje je da zaboravi, itd.

Tugovanje je normalna i prirodna reakcija

Tugovanje samo po sebi predstavlja normalnu i prirodnu reakciju koja pomaže pri oporavku od gubitka, traži period prilagodbe; tugovanje je period suočavanja s patnjom i boli; to je vrijeme prilagodbe na novu situaciju; različiti su intenziteti doživljavanja boli i gubitka; tugovanje ovisi i o načinu smrti; na proces tugovanja mogu utjecati osobi, društveni i vanjski čimbenici.

Gošća webinara dr. Dučkić Sertić je govorila i o fazama tugovanja: šok, osvještavanje gubitka, povlačenje, zacjeljivanje, obnavljanje. I djeca i mladi imaju različite potrebe tijekom tugovanja. Tako mladi trebaju osjećaj slobode za izađu iz tugujuće obitelji i da se u nju vraćaju, imaju potrebu učiniti nešto za druge koji tuguju, itd. Tugovanja je bolan proces koji kod svakog djeteta traje različito.

Da je dijete završilo proces tugovanja prepoznaje se po tome da dijete se prilagođava novoj situaciji i nastavlja s uobičajenim aktivnostima i načinom funkcioniranja.

Odrasli mogu pomoći djeci tako da daju podršku djeci. Važno je ne požurivati dijete s proradom gubitka, dati svakom mogućnost da prođe kroz proces tugovanja. Nikako ne govoriti: „tata je zauvijek zaspao”, „baka se razboljela i umrla”, „ljudi koji umru idu na dugo putovanje”, „Bog je uzeo tvog djeda”, „otišao je u bolnicu i umro”, „nemoj plakati”, „već je prošlo nekoliko dana, mislila sam da više nisi tako tužna”, itd.

Što je potrebno govoriti: „Znam koliko ti je teško, u redu je da plačeš. I ja sam tužna”. „Dopusti mi da te tražim”. „Znam da ti je teško kao i svima nama”. „S tobom sam”.

Ako dijete pita hoćeš li i ti umrijeti predavačica dr. sc. Dučkić Sertić je rekla kako je potrebno reći: „Ja sam dobro i s tobom sam”. „Nadam se da ćemo ti i ja dugo živjeti; većina ljudi dugo živi i ostare zajedno”. „Nadam se da ću i ja ostarjeti i dugo živjeti, nadam se da ćeš i ti”. „Većina bolesti nije opasna, bit ću dobro za nekoliko dana”, itd.

Ako se pak dijete osjeća krivim treba ga pitati kako to da se osjeća krivim. Gubitak predstavlja bolno i teško iskustvo koje izaziva i nesigurnost, i patnju, i bol i važno je u procesu prilagodbe dati podršku kako djeci tako i odraslima. Nakon prihvaćanja gubitka pomoći osobi vratiti se redovitim aktivnostima. Vrlo je važno preuzeti ponovno kontrolu nad svojim životom. Patnja i bol mogu biti doživotni, ali se napose roditelji nauče nositi sa životnim okolnostima, otkrivajući pri tome i neke nove afinitete i sklonosti, zanimanja koja do tada i nisu imali.

Nakon predavanja uslijedila je diskusija u kojoj su sudionici webinara bili zainteresirani koliko traju pojedine faze tugovanja, da li voditi djecu na pogrebe, kako govoriti o smrti te su istaknuli potrebu učestalijeg govora o smrti u javnosti, s perspektivom vječnosti. U svemu je predavačica dr. sc. Dučkić Sertić istaknula važnost integriranja duhovnosti i odnosa prema Bogu u proživljavanju smrti, gubitka, tugovanja i oporavka.

Webinar je održan u organizaciji Bračnih i obiteljskih savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije, Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ i Povjerenstva za brak i obitelj osječkih dekanata.

Video predavanja moguće je pogledati ovdje: