"Začet po Duhu Svetom"

Uvodno biblijsko čitanje: “Nato će Marija anđelu: #!Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?#! Anđeo joj odgovori: #!Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji” (Lk 1, 34-35)

1. Isus je povezan s Duhom Svetim već od prvog trenutka svoga života u vremenu, kako spominje nicejsko-carigradsko Vjerovanje: “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine.” Vjera Crkve o tom otajstvu temelji se na Božjoj riječi: “Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji” (Lk 1,35). A Josipu je rečeno: “Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1,20).
Zahvaljujući izravnom zahvatu Duha Svetoga, u Utjelovljenju se ostvaruje najviša milost, “milost sjedinjenja” ljudske naravi s osobom Riječi. To je sjedinjenje izvor svake druge milosti, kako tumači sveti Toma (S. Th., III, q.2, a.10-12; q.6, a.6; q.7, a.13).
2. Da bi se produbilo ulogu Duha Svetoga u događaju Utjelovljenja, važno je vratiti se na podatke koje nam pruža riječ Božja.
Sveti Luka tvrdi da Duh Sveti silazi kao sila odozgo na Mariju, koja će tom silom biti osjenjena. Iz Staroga zavjeta znamo da svaki put kada Bog odluči probuditi život, on djeluje “silom” svoga stvarateljskog daha: “Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova” (Ps 33,6). To vrijedi za svako živo biće do te mjere da kad bi Bog “dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi, vratio, sva bića (to jest svako ljudsko biće) bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek” (Job 34,14-15). Bog po svom Duhu djeluje nadasve u trenucima u kojima Izrael spoznaje da je nemoćan ponovno se uzdignuti samo svojim silama. Na to upućuje prorok Ezekiel u potresnom viđenju doline pune ljudskih kostura: “I duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge” (Ez 37,10).
Djevičansko Isusovo začeće “vrhunsko je djelo što ga je Duh Sveti izveo u povijesti spasenja (Gospodina i životvorca, 50). U tom milosnom događaju, djevica je začela, žena koja je otkupljena od časa svoga začeća, rađa Otkupitelja. Tako se pripravlja novo stvaranje i započinje novi i vječni savez: započinje živjeti čovjek koji je Sin Božji. Nikada prije toga događaja nije zabilježeno da bi Duh Sveti izravno sišao na ženu da je učini majkom. Kad se u izraelskoj povijesti obistinjuju čudesna rođenja, božanski zahvat, kad je o njemu riječ, odnosi se na novorođenče, a ne na majku.
3. Upitamo li se zbog čega je Duh Sveti izvršio događaj Utjelovljenja, riječ Božja nam sažeto odgovara u drugoj Petrovoj poslanici da se to dogodilo kako bismo postali “zajedničari božanske naravi” (2 Pt 1,4). “Doista – tumači sveti Irenej Lionski – “to je razlog zašto je Riječ tijelom postala i Sin Božji Sinom čovječjim: da čovjek ušavši u zajedništvo s Riječju i primivši tako Božje posinaštvo, postane djetetom Božjim” (Adv. Haer. 3,19,1). Na istu se crtu stavlja sveti Atanazije: “Kad se Riječ zaustavila na svetoj Djevici Mariji, Duh je zajedno s Riječju ušao u nju; u Duhu je Riječ oblikovala tijelo i sebi ga prilagodila, htijući po samome sebi sjediniti i dovesti Ocu sve stvorenje” (Ad Serap. 1,31). Te tvrdnje preuzeo je sveti Toma: “Jedinorođeni Sin Božji, htijući da budemo sudionici njegova božanstva, uzeo je našu ljudsku narav da bi postavši čovjekom načinio ljude bogovima” (Opusc. 57 in festo Corp. Christi, 1), to jest sudionicima po milosti božanske naravi.
Otajstvo Utjelovljenja otkriva čudesnu Božju ljubav, koje je Duh Sveti najuzvišenije uosobljenje, budući da je uosobljena Ljubav Božja, Osoba-Ljubav: “U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu” (1 Iv 4,9). U Utjelovljenju, više negoli u kojem drugom djelu, otkriva se slava Božja.
S pravom u Slava Bogu na visini pjevamo: “Slavimo te, blagoslivljamo te… zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje”. Taj se izričaj može osobito primijeniti na djelovanje Duha Svetoga, koji se u Prvoj Petrovoj poslanici naziva “Duh slave” (1 Pt 4,14). Riječ je o slavi koja je besplatni dar: ne sastoji se u uzimanju ili u primanju nego samo u davanju. Dajući nam svoga Duha, koji je izvor života, Otac očituje svoju slavu, učinivši je vidljivom u našem životu. U tom smislu sveti Irenej tvrdi da je: “slava Božja živi čovjek” (Adv. Haer. IV,20,7).
4. Ako sada nastojimo izbližega vidjeti što nam događaj Utjelovljenja otkriva o tajni Duha, možemo reći da nam taj događaj ponajprije očituje da je on dobrohotna sila Božja koja rađa život.
Sila koja “osjenjuje” Mariju doziva u pamet oblak Gospodnji koji prekriva šator u pustinji (usp. Izl 40,34) ili koji ispunja Hram (usp. 1 Kr 8,10). Stoga je to prijateljska nazočnost, spasiteljska bliskost Boga koji dolazi sklopiti savez ljubavi sa svojom djecom. To je sila u službi ljubavi, koja se izražava u znaku poniznosti: ne samo da nadahnjuje poniznost Marije, službenice Gospodnje, nego se gotovo sakriva iza nj, tako da nitko u Nazaretu ne uspijeva naslutiti da je “ono što je u njoj začeto, doista od Duha Svetoga” (Mt 1,20). Sveti Ignacije Antiohijski na čudnovat način izražava tu neobičnu tajnu: “Knezu ovoga svijeta ostalo je sakriveno Marijino djevičanstvo, također njezin porođaj, a tako isto i smrt Gospodinova. To su tri glasne tajne, koje su se ispunile u mirnoj šutnji Božjoj” (Ad Eph. 19,1).
5. Otajstvo Utjelovljenja, iz perspektive Duha Svetoga koji ga je izveo, baca svjetlo i na otajstvo čovjeka.
Ako Duh Sveti doista djeluje na jedinstven način u Utjelovljenju, on je nazočan i na počeku svakog ljudskog bića. Naše biće je “primljeno biće”, stvarnost promišljena, ljubljena i darovana. Nije dovoljna evolucija da se objasni podrijetlo ljudskoga roda, kao što nije dovoljna roditeljska biološka uzročnost da se samo po sebi objasni rođenje djeteta. Ipak u transcendenciji svoga djelovanja, koje uvijek poštuje “drugotne uzroke”, Bog stvara duhovnu dušu novoga ljudskoga bića, priopćujući mu dah života (usp. Post 2,7) po svome Duhu koji je “darovatelj života”. Svako je dijete stoga promatrano i primljeno kao dar Duha Svetoga.
I bezbračna i djevičanska krepost jedinstveni je odraz te ljubavi “razlivene u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5). Duh Sveti koji je Djevicu Mariju učinio sudionicom božanske plodnosti, jamči također svima koji su izabrali djevičanstvo radi Kraljevstva nebeskog brojno potomstvo u granicama duhovne obitelji, koju tvore svi oni koji “su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževe nego – od Boga” (Iv 1,13).