Izlagači su govorili o temama: Josip Radojica Pinčić: Biografske crtice iz djetinjstva, mladosti i župnička služba Ivana Prenđe; Zdenko Dundović: Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, 1990. – 2010.; Srećko Petrov: Uloga zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe u poslijeratnoj obnovi Zadarske nadbiskupije; mons. Milan Zgrablić: Neki naglasci u pastoralu duhovnih zvanja u svećeničkoj i biskupskoj službi mons. Ivana Prenđe; Mladen Fuzul: Poruke nadbiskupa Prenđe Hrvatskoj vojsci; Marinko Duvnjak: Nova evangelizacija, crkveni pokreti i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji.

Mons. Prenđa je bio 68. zadarski nadbiskup i 112. pastir Zadarske Crkve kojega su u narodu zvali „biskup s osmijehom“. „Mons. Prenđa ostavio je Zadarskoj nadbiskupiji i Crkvi u Hrvata velike darove i tragove u duhovnoj i materijalnoj baštini. Javno je izricao i samokritički stav pred svećenstvom i pukom. Bio je svjestan da se unutar Crkve javlja kritički glas nekih poteza klera. Njegovi stavovi aktualni su i u današnjem trenutku“, rekao je Pinčić.

Mons. Prenđa je upozoravao „kako i neki vjernici misle da su svećenici i biskupi u Hrvatskoj, postigavši materijalnu sigurnost, prestali biti osjetljivi za ugrožene skupine te ne umiju čitati znakove vremena. Bio je svjestan da svako biće, grupa i narod prolaze kroz razdoblja sumnje, obeshrabrenja, klonuća. Govorio je, tko se može pohvaliti da uvijek istim intenzitetom živi Radosnu vijest i sigurnost u Božjoj blizini“, rekao je Pinčić.

Mons. Prenđa je govorio kako „treba naučiti prepoznavati pozitivne stvarnosti među nama da nas ne bi mimoišle. To je pozitivan zamah preko kojega djeluje Duh Sveti. Kao propovjednik nije bio distanciran od čovjeka, slušatelja, nikakvo rutinsko ili automatsko ponavljanje tumačenja Božje riječi. Uvijek je govorio novo, aktualno, s osjećajem za situaciju i trenutak. Ulazio je, prilazio i ponirao u svakodnevnicu osobe, okolnosti i vremena.

Bio je darovan krepošću susretljivosti, uvijek je ulazio u srž i srce čovjeka. Govorio je: ‘Samo radite, stvarajte, sredstva neće biti problem’“, poručio je Pinčić, istaknuvši da je mons. Prenđa kao životvorni kršćanski optimist bio bez površnosti, uporan, nije isprazno tješio. Mons. Prenđa je 24 godine bio rektor sjemeništa Zmajević. Pohađao je domove i poznavao obitelji sjemeništaraca od trenutka kad su izrazili želju za ulazak u sjemenište te svećenike u župama.

„Nadbiskup Prenđa je do kraja svoga života, svojim duhom, zapravo bio rektor sjemeništa. Bio je iznimno mudar čovjek, izrazito svjestan okolnosti u kojima živi. Svakodnevno je pratio što se događa, na razini opće i mjesne Crkve i u pastirskoj brizi za svećenstvo i narod. Narod je doista volio, domovinu je neizmjerno volio“, rekao je Dundović.

Pozivao je svećenike da ne rade samo za svoju korist, nego iz ljubavi prema ljudima koje im je Bog povjerio. „Može se činiti da je to uobičajen govor, ali ljudi osjete govorite li nešto iz ljubavi i uvjerenja. Doista je vidljiva njegova briga pastira u ljubavi prema Crkvi, domovini, svećenstvu i narodu“, istaknuo je Dundović.

„Komunikativnost je mons. Prenđi bila svojstvena: u odnosu prema medijima, svećenicima i najjednostavnijim ljudima, bez osporavanja njihove vrijednosti. Znao je prepoznati u čovjeku njegove karakteristike. Mislim da je to jedna od važnih osobina vođa, prepoznati čovjekove osobine i vidjeti ih kao prednost u radu, suradnji, timskom zalaganju, gledajući u svetost života kao cilj svega“, naglasio je Dundović, istaknuvši Prenđin poticaj: „Nemojmo dopustiti, svećenici i laici, da nam vjera postane dežurstvo“.

Mons. Prenđa preuzeo je Nadbiskupiju u teškim posljedicama Domovinskog rata, s tisućama prognanika, porušenim župama i više od stotinu srušenih i oštećenih crkvenih objekata. Bili su raketirani katedrala sv. Stošije, sjemenište, Nadbiskupski dom i Svećenički dom.

„Unatoč tim teškim ranama, ne želim prenaglašavati strahote koje smo proživljavali. Više želim biti čovjek i vjernik nade“, citirao je Petrov mons. Prenđu, koji je na pitanje kako će sve uspjeti obnoviti, govorio: „Sinko, sve će biti u redu“. Novac nikad nije smatrao problemom, i osobno je išao u svijet pitati dobročinitelje sredstva za obnovu.

Mons. Prenđa je obnovio više od stotinu porušenih i oštećenih crkvenih zdanja. Petrov je istaknuo veliku ljubav mons. Prenđe za katedralu za koju je rekao: „Nikada više katedrala neće biti zatvorena. Može se raditi, ali će uvijek u njoj biti misa“. Uveo je u nju novo ozvučenje, novu rasvjetu, nove crkvene klupe, uređena je kapela sv. Stošije, izgrađena grobnica zadarskih nadbiskupa, uredili su se kameni portali, izgrađena nova sakristija, vjeronaučna dvorana i velebne orgulje. Mons. Prenđa je kupio novu zgradu Ordinarijata za urede, izgradio novu zgradu Klasične gimnazije, temeljito obnovio nadbiskupsku palaču, puno oltara, slika, kipova i više od 73 nova zvona.

„Živimo od onoga što je nadbiskup Prenđa radio“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je pastoral duhovnih zvanja trajno nosio život mons.  Prenđe kao svećenika i biskupa. U nastupnoj propovijedi kao ordinarij rekao je da mu je prioritet prezbiterij: „kvalitetan, duhovan, kompetentan, učen, dostatan, složan“.

Dugogodišnja služba rektora i odgovornosti u animiranju zvanja odrazila se i na njegovo djelovanje u za to nadležnim tijelima HBK. Promicao je koncilski lik svećenika koji izvire iz ekleziologije Drugog vatikanskog sabora, u čijem je temelju Božja ljubav koja se „očitovala prema svijetu u stvaranju, prema Izraelu u odabranju, a prema svakome u pozivu i odabranju. Svećeničko zvanje nije ljudska inicijativa, nego odgovor na Božju riječ. Ta ljubav stvara novo, a to novo u čovjeku je poziv na služenje“, rekao je mons. Zgrablić o Prenđinom razmatranju poziva. Istaknuo je i njegovo isticanje općeg svećeništva vjernika, da su krštenici izabrani narod, sveti puk koji pripada Bogu.

Mons. Prenđa je govorio da „biti svećenik znači biti s drugim i za druge. Zajedništvo s biskupom je temeljeno na sakramentu Svetog Reda, obilježeno povjerenjem, suradnjom i poslušnošću, što je jamac apostolskog pogleda. Pastoral zvanja dotiče evangelizaciju, jer bez poziva Crkva riskira ostati bez navjestitelja i služitelja otajstva spasenja“, prenio je nadbiskup Zgrablić Prenđine poruke.

„Mons. Prenđa nije svodio zvanje na pojedinačne akcije, administrativne mjere ili pragmatične strategije za povećanje broja kandidata, jer bi takav pristup zanemario bît duhovnog poziva“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je mons. Prenđa smatrao da pastoral zvanja započinje obraćenjem i obnovom vjere samih pastira, jer „bez unutarnje promjene onih koji su već pozvani nije moguće očekivati rađanje novih poziva. On tvrdi da pastoral zvanja počinje najprije od svakog svećenika, čime odgovornost za stanje zvanja ne prebacuje na apstraktne društvene ugodnosti ili na zlo vrijeme, nego ga vraća u središte mjesne Crkve. Crkva, prema njegovim riječima, najprije poziva onim što živi, a potom onim što govori, jer način života pastira i zajednice postaje prvi navještaj poziva“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Fuzul je podsjetio kako je mons. Prenđa „uvijek imao dobrodušan osmijeh. Koliko god bila teška situacija, s ljudskim zagrljajem stvorio bi ugodnu atmosferu. Stao je uz Hrvatsku vojsku pružajući moralnu i duhovnu potporu braniteljima što je bilo važno hrvatskom vojniku. Uvijek je pogodio bît stvari“, istaknuo je Fuzul. Rekao je da vojsku i mons. Prenđa povezuju njegovo geslo ‘Ljubiti Crkvu’ i neslužbeno vojničko geslo ‘Ljubiti domovinu’.

„Ljubeći Crkvu Hrvati su kroz povijest uspjeli sačuvati svoj identitet. To je više od gesla, to je viša razina razumijevanja ljudi među sobom. Pred akciju ‘Maslenica’ časnicima je održao izlaganje o etici u ratu. Dao je moralno jamstvo za generala Antu Gotovinu u prilog njegove nevinosti dok je bio u Haagu. Kao čovjek istine nije šutio kad se obezvrjeđivala žrtva za domovinu. Isticao je vrijednosti i značaj Hrvatske vojske, obilazio vojarnu u Zemuniku, primao najviše razine vojske i puno podržavao branitelje“, rekao je Fuzul, istaknuvši Prenđine riječi da branitelji ne smiju biti samo spomen, nego naša moralna obveza.

Duvnjak je kao srednjoškolac upoznao mons. Prenđu na seminaru za evangelizaciju Tomislava Ivančića na kojem je i nadbiskup sudjelovao. „Imao je osjećaj za mlade koji su tražili Boga i vodio ih je u svoje župe u Bukovicu, nama je to bilo zanimljivo. Bio je duboko ukorijenjen u stvarnost“, rekao je Duvnjak.

Mons. Prenđa je djelovanje crkvenih pokreta promicao u duhu Drugog vatikanskog sabora koji je isticao da se Crkva treba stalno obnavljati. „Pratio je sve što se događa na razini univerzalne Crkve, u promijenjenim okolnostima koje je on duboko osjećao kao čovjek koji je temeljno bio na terenu. Bio je u gradu i na periferiji, na otocima“, rekao je Duvnjak. Mons. Prenđa je i osobno bio spreman zamijeniti nekog svećenika da služi misu, ako je župnik negdje trebao ići.

„Bio je blizak i vidio je da se događaju epohalne promjene na koje Crkva odgovara Koncilom. Nadbiskup je bio u tijeku svih događanja. Često je obilazio kongregacije. U susretu s biskupima u svijetu, u kongregacijama  se raspitivao za njihova iskustva sa zajednicama. On je sve to pratio“, istaknuo je Duvnjak.

Mons. Prenđa je shvaćao da je institucija i hijerarhija Crkve povezana s karizmom, s pozivom, a da proroci nisu vezani uz neki stalež. „Imao je sveti nemir da treba navijestiti svim ljudima evanđelje i osjećao se odgovornim za to. Sudjelovao je osobno na susretima pokreta i želio je odgojiti vjernike laike da mogu porasti u vjeri i izvršiti svoje poslanje“, rekao je Duvnjak.

„Mons. Prenđa je bio vrlo dobro upoznat što dokumenti Crkve, Pape govore ne samo teoretski, nego je to proživljavao na vrlo životnoj razini. Bio je svjetski čovjek. Nije bio zatvoren u svoju biskupiju, nego je doživljavao širinu koju Crkva ima i htio je da se sve to odrazi i u Zadarskoj nadbiskupiji koju je vodio“, rekao je Duvnjak, govoreći o djelovanju crkvenih pokreta koji su upravo za vrijeme mons. Prenđe, zbog njegovog osobnog zalaganja i podrške zajednicama, doživjeli svoj najveći procvat i uzlet.

FOTO Zadar: Izlaganja prvog dijela skupa o djelovanju nadbiskupa Ivana Prenđe