Dr. Višić radi na Odjelu za demencije, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Taj Odjel će u lipnju ove godine obilježiti deset godina djelovanja, a godišnje isprati između 30 i 50 ljudi. Ove, 2024. godine je deset godina od implementacije palijativne skrbi u službenu medicinsku struku u Hrvatskoj. U Istri je palijativna skrb razvijena već dvadeset godina. U Poljskoj djeluje 600 hospicija, a Crkva provodi cijelu mrežu palijativne skrbi u hospicijskom dijelu koja je uključena u zdravstvenu skrb države. To je posljedica poticaja sv. Ivana Pavla II. koji je rekao da bi bilo dobro da svaka biskupija ima svoj hospicij.

„Čovjek je multidimenzionalno biće. Kad se čovjeka gleda kroz sve njegove prizme, dođe se do koncepta koji se u palijativnoj medicini naziva koncept ‘totalne boli’. To nije samo tjelesna bol, to je i socijalna bol, duhovna i duševna bol. Psihijatrija je bliska konceptu totalne boli. Mi pacijenta i osobe koje su nam dane na skrb gledamo holistički. Osobito psihijatar ne može ostati imun na osjećaj patnje“, rekao je dr. Višić, psihijatar i palijativac, pojašnjavajući zašto su ideju palijativne skrbi u Hrvatskoj iznijeli psihijatri, dr. Marijana Braš, dr. Veljko Đorđević i drugi.

Dr. Višić pokazao je motiv s relikvijara iz zbirke zagrebačke prvostolnice, plašt sv. kralja Ladislava koji je ustanovio Zagrebačku nadbiskupiju. „Palijativno dolazi od riječi pallium ili plašt. Plašt bi trebao zaogrnuti osobu kad joj je najviše potrebno, na najprimjereniji način na koji to osoba u tom trenutku treba, sa svim njenim dimenzijama. Palijativna medicina ne znači samo kraj života čovjeka. Ona je puno više i šire, počinje od trenutka davanja dijagnoze koja je kronična i neizlječiva. Ljudi umiru na različite načine, ovisno o vrsti oboljenja“, rekao je dr. Višić. Postoji osnovna, opća i specijalistička razina palijativne skrbi. Palijativna skrb je sveobuhvatna, interdisciplinarna i afirmira život. Ima dimenziju života koja, uz medicinski, integrira duhovni i psihološki aspekt skrbi bolesnika, jer je duhovnost bitna, rekao je predavač o modelu integrirane skrbi za palijativnog pacijenta.

Dr. Višić je predstavio Povelju za prava osobe koja umire. Pravo te osobe je da joj se na pitanje iskreno odgovori, da pokraj sebe ima osobu koja je brižna, osjetljiva, obrazovana, kojoj neće biti problem razumijeti njene potrebe i koja će pomoći kod suočavanja sa smrti. Pravo osobe je da zna istinu i da njenoj obitelji netko pomogne da prihvati smrt bližnjega. Pravo osobe je da raspravlja i širi svoju duhovnost i vjersko iskustvo, da umre mirno i dostojanstveno, da ne umire sama i da očekuje da će se nakon smrti te osobe poštivati svetost njenog ljudskog tijela.

„Palijativna skrb osigurava smanjenje bolova i stresne simptome. Zagovara život te umiranje prikazuje kao normalan proces. Nema namjeru ubrzati ni odgoditi smrt. Nudi sustav potpore kako bi pacijenti živjeli što aktivnije, a obitelj se lakše nosila s bolešću. Poboljšava kvalitetu života i primjenjuje se rano tijekom bolesti, u kombiniranju s drugim terapijama u produženju života“, rekao je dr. Višić.

Važna zadaća liječnika je da bolesniku pomaže prepoznavati, razvijati i primjeniti strategije za suočavanje s neizlječivom bolešću. Psihološka podrška temelji se na fizičkoj pomoći i dobroj komunikaciji, rekao je dr. Višić, istaknuvši veliku važnost i značaj komunikacije u palijativnoj skrbi.

„Od iznimne je važnosti da su sudionici sustava educirani o komunikacijskim vještinama kako bi mogli pružiti kvalitetnu palijativnu skrb, uspostaviti s bolesnikom i njegovom obitelji dobru suradnju, odnos povjerenja i empatije. Kontakt treba biti prijateljski otvoren, spontan, topao, susretljiv, blag i profesionalan. Prvi razgovor trebao bi proteći bez žurbe i nervoze. Poželjno je stvoriti prijateljsku, otvorenu i podržavajuću atmosferu, da se osoba osjeća slobodno i sigurno. Potrebno je govoriti jezikom koji osoba razumije, voditi računa o njenom stupnju obrazovanja, ako je potrebno, upotrijebiti i stručne izraze, uz dodatna pojašnjenja. Ako se zbog teškog stanja od pacijenta ne može dobiti odgovor, treba se obratiti pratnji“, potaknuo je dr. Višić, istaknuvši da je način komunikacije s bolesnikom vještina koja se uči.

„Treba biti autentičan u odnosu s osobom. Moramo biti direktni, ne govoriti zaobilazno, dvosmisleno, nego točno i empatično. Treba biti fleksibilan, prilagoditi se trenutku i otvoren“, potaknuo je dr. Višić. U komunikaciji osoba mora biti svjesna sebe. Držanje tijela mora biti podudarno sa sadržajem onoga što osoba izriče. U komunikaciji je 70 % neverbalno, oko 20 % paraverbalno (ton glasa i brzina), a 10 % je ono što osoba kaže. Komunikacija treba biti dvosmjerna, osoba treba dopustiti sebi da joj drugi nešto kaže i da je se ispravi.

Treba znati i koje su potrebe bolesne ili umiruće osobe. Važno je identificirati potrebe koje su fiziološke, psihološke i duhovne naravi. To su potreba za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, poštovanjem te samoaktualizacija osobe u spontanosti, kreativnosti. „Rješavanje problema u zadovoljavanju osnovnih potreba temelj je zadovoljstva pacijenta. Pri utvrđivanju potreba služimo se različitim izvorima informacija (pacijent, obitelj, medicinska dokumentacija) i različitim pristupima (intervju, promatranje, mjerenje, analiza podataka). Prikupljanje podataka za anamnezu je složeni proces kojeg treba osmisliti, isplanirati i izvesti organizirano i sistematizirano“, rekao je dr. Višić.

Predavač je govorio i o načinu kako priopćiti loše vijesti koje ugrožavaju nadu, uznemiruju te prijete mentalnoj i tjelesnoj dobrobiti osobe. I tu treba govoriti s empatijom i uspostaviti strategiju za podršku. Hipokrat je savjetovao sakrivanje većine stvari od pacijenta dok ga se njeguje. Upute neka mu se daju s vedrinom, ne otkrivajući buduće stanje. Mnogim pacijentima krenulo je nagore prognozom što će biti. Prvi kodeks medicinske etike Američke medicinske asocijacije još 1847. g. kaže: ‘“Život bolesne osobe može se skratiti ne samo djelima, nego i riječima ili ponašanjem liječnika. Stoga je sveta dužnost da izbjegava sve stvari koje obeshrabruju pacijenta i deprimiraju njegov duh.“

Dr. Višić je govorio i o pet stadija žalovanja, teoriji Elisabeth Kübler Ross koju je predstavila u knjizi „O smrti i umiranju“, nadahnutoj njenim radom s terminalnim bolesnicima. Smatrajući da nedostaju sadržaji o smrti i umiranju na medicinskim fakultetima, kad je postala asistent na Medicinskom fakultetu u Chicagu, Ross je počela program o smrti. Njen rad promijenio je način kojim se medicina odnosila prema terminalnim bolesnicima i tih pet stadija žalovanja je opće prihvaćeno.

U prvoj fazi negiranja osoba misli „Ma dobro mi je. To se ne događa meni“. To je mehanizam obrane, neprihvaćanje realnosti situacije. Drugi stadij je ljutnja, uz pitanja „Zašto ja? Nije pošteno! Kako se to meni moglo dogoditi?“. Ljudi mogu biti ljuti na sebe i druge, najbliže. Važno je ne shvaćati osobno ljutnju osobe. U trećoj fazi pogodbe, pregovaranja, osoba misli da može odgoditi smrt, da barem dobije više vremena. U fazi depresije čovjek počinje shvaćati sigurnost smrti, zbog toga se povuče, žaluje, osjeća tugu i strah. Ljude u toj fazi ne treba razveseljavati jer je važno da se osjećaji procesuiraju. Čovjek je počeo prihvaćati situaciju. U petom stadiju, prihvaćanju, čovjek se pomiri sa situacijom, svojom smrtnošću ili onom bližnjega.

„Ne zaboravimo na svoje reakcije u doticaju sa smrtnošću! Budimo svjesni sebe i svoje reakcije! Dopustimo drugima da nas upozore kada nismo dobro ili kada loše reagiramo“, potaknuo je dr. Višić.

U Hrvatskoj postoje tri hospicija: u Rijeci, Splitu i u pripremi je hospicij u Puli. Centar za palijativnu skrb s hospicijem gradi se u predjelu Babindub u Zadru. Potrebni su mobilni palijativni timovi. U Zadarskoj županiji je pedeset osoba završilo osnovnu edukaciju za palijativnu skrb: 7 doktora medicine, 24 medicinske sestre, 4 profesora psihijatrije, 8 socijalnih radnika, 1 svećenik, don Boris Pedić i 6 profesora drugih specijalnosti. „Budimo timski igrači. Aktivizam palijativne skrbi je neujednačen i nije dobro podržan. Izvori financiranja često ovise o donatorima i mali je broj usluga palijativne skrbi u odnosu na broj stanovnika“, rekao je dr. Višić, poželjevši da liječnici nikad ne iznevjere povjerenje pacijenata i njihovih obitelji.

Na skupu je upozoreno kako se smrt dehumanizirala, struktura obitelji više nije kao prije da kući netko može čuvati stare. Nakon završenog liječenja u bolnici čovjeka se otpušta kući i prepušta brizi, a često je prepušten sam sebi. Istaknuta je potreba da naši voljeni umru pokraj svojih bližnjih, da se radi timski, da oni koji skrbe o starijima nisu sami, nego povezani i koordinirani.

Taj dvodnevni stručni skup (9. i 10. veljače) sagledao je rad s bolesnima i starima iz medicinsko zdravstvene, socijalne i duhovne perspektive, potaknuvši na zajedništvo, razmjenu iskustava i sagledavanje problema u praksi. Dr. Alžbeta Grgić, članica nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral koja je usmjerila izbor tema i predavača, poželjela je da sudionici odu s toga skupa bogatiji i otvorenijeg srca, poručivši: „Otvorite uši, oči i srca, jer svijet mijenja ljubav“.

Don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup, zahvalio je svim sudionicima rekavši da su to profesionalci na visini svoga poziva i zadatka koji taj poziv i profesiju obavljaju stručno, u duhu vjere i ljubavi.

„Cilj skupa je da okupimo ljude koji su životom, pozivom i okolnostima upućeni na brigu o starima, bolesnima ili su sami potrebni brige u patnji i boli. Ulazimo u zajedništvo s osobom kad joj prilazimo, a to možemo ostvariti samo u ljubavi. Bît ljubavi je zajedništvo osoba. Bog je zajedništvo tri božanske osobe u ljubavi. A mi smo pozvani na pobožanstvenjenje, na udioništvo života u Bogu i trebamo živjeti kako Bog živi u sebi, zajedništvo u ljubavi“, potaknuo je don Valter.

Nataša Petrušić, ravnateljica Doma za odrasle osobe u Zemuniku, zahvalila je za poziv na sudjelovanje na skupu. Pohvalila je njegovo održavanje, rekavši da se takvi skupovi i tribine trebaju češće održavati, poručivši: „Edukacija je jako bitna, trebamo suosjećati s drugima. Nadbiskup Zgrablić kao dugogodišnji župnik ima itekako dobro iskustvo u posjetima starih i bolesnih i jako razumije tu tematiku“, rekla je Petrušić.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić istaknuo je veliku važnost pastorala bolesnih i starih osoba. Smatra ga ‘privilegiranim pastoralom’ koji omogućuje doživjeti majčinski element u djelovanju Crkve, kad se ljudima na osobiti način može biti blizu. Čovjek najviše misli na Boga i na svoju dušu kad mu je najteže, u bolesti, nemoći i starosti. Kad se čovjeku ispravno pristupi u takvoj situaciji, puno se čini za njegovo zemaljsko i vječno dobro.

Iz svoje dugogodišnje župničke službe, nadbiskup Zgrablić ističe da ljudi u bolnicama i domovima željno čekaju da dođe svećenik i primaju ga s ljubavlju. „Moramo pristupati tim ljudima s ljubavlju i pažnjom. Oni u nama gledaju nadu koju im možemo pružiti. Pozvani smo uzdići dostojanstvo starijih i bolesnih osoba. Svećenici u takvim susretima i sâmi primaju puno milosti. Bog snažno djeluje po sakramentima i važno ih je podjeljivati, ali jako su važne i ljudske geste posjećivanja, pomoći u svakodnevici i iskazivanja pažnje u osobnim susretima s tim osobama. Ne zaboravimo ljudski element u ophođenju sa starima i bolesnima. Ljudska dimenzija je jako važna. Važan je ljudski pristup osobama“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Izražavajući zadovoljstvo tim skupom i u zahvalnosti vrsnim predavačima, nadbiskup je istaknuo da se suradnjom stručnjaka, vjernika laika i svećenika, zajedničkim snagama još snažnije mogu zacjeljivati i liječiti duše i tijela ljudi potrebnih pažnje, suosjećanja, utjehe i pomoći, naviještati vječni život i učiniti puno dobra za narod, baš u situacijama kad vjera ljudi može biti u kušnji i kad se čovjek može zapitati o smislu trpljenja i života, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.