Zadarski nadbiskup Želimir Puljić: Neka nam Sveti Josip kao izvrstan Božji suradnik bude uzor

„Prvi petak prvoga svibnja u Uskrsnom vremenu je i simboličan jer je zadnji petak kad se slavi bogoslužje bez sudjelovanja vjernika. To je i prvi dan svibnja, Gospinog mjeseca. Osim toga, to je i spomendan sv. Josipa Radnika. U jednodnevnoj duhovnoj obnovi ćemo razmišljati o susretu Uskrslog Krista s učenicima i učiti kako se evanđeoskom istinom boriti protiv tuge u nama. Neka nam ova duhovna obnova bude poticaj da se pripremimo za susret s Kristom kojega od subote, 2. svibnja, možemo redovito susretati u crkvama“, rekao je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova. Zahvalio je nadbiskupu Puljiću na dolasku kao znaku blizine s vjernicima koji su pratili to misno slavlje putem Facebook streaminga uživo.

Služba sv. Josipa bila je čuvati Svetu obitelj, a služba biskupa je čuvati Božji narod

„Crkva zna iščitavati tragove prisutnosti u povijesti i mi to činimo posljednji dan mjera kada se misa slavi bez sudjelovanja vjernika. Na blagdan sv. Josipa donijete su odredbe o slavlju mise bez naroda koje su za sve nas bile bolne, a od spomendana sv. Josipa Radnika donesene su odredbe koje nam opet omogućuju slavlja slaviti s Božjim narodom. Služba sv. Josipa bila je čuvati svetu obitelj, a služba biskupa je čuvati svetu obitelj Božjeg naroda”, rekao je fra Bojan, podsjetivši da se tijekom posta od euharistije na drugačiji način uranjalo u zajedništvo svećenika s narodom.

„Hvala Bogu za ljepotu zajedništva, zahvalimo Gospodinu za darovanu ljubav. Neka nam da mudrosti da živimo odgovorno u svijetu i objavljujemo njegovu ljubav“, poželio je fra Bojan. Župnik Rizvan je prije mise predvodio pobožnost Srcu Isusovom i pjevanjem litanija. Potom je fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima održao nagovor počevši od misli blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine koji je rekao: „Bog ima srce“.

Biti kršćanin znači blagovati euharistiju

„Božje srce je sva dobrota, sva ljubav koja je pokazana u Isusu Kristu. Božje srce je sve milosrđe koje je pokazano prema grešnicima. Božje srce je sva Božja bol koja je pokazana na križu. Božje srce je Božja ljubav. To je Božja bit. Zato se radujem što štujemo Srce Isusovo i njegujemo tu pobožnost. Srce Isusa je i euharistijsko srce. Euharistija je plod Isusova srca. Isus je domislio način kako s nama ostati, s nama biti, kako nas hraniti“, istaknuo je fra Andrija, podsjetivši da Ivanovo evanđelje navještavano ovih dana govori o Isusu kao kruhu života.

„Biti kršćanin znači blagovati euharistiju. Znači po sakramentima sjedinjavati se s Bogom, posebno po euharistiji koju puk najviše slavi nedjeljom. Nedjelja je dan stvaranja, dan Uskrsa, dan novoga stvaranja. Nedjelja je dan našega dostvaranja, našega usavršavanja. Nedjelja je dan ne samo Isusova, nego i našega uskrsa. Jedino Isusovo tijelo i krv mogu biti naš spas“, rekao je fra Andrija, istaknuvši da je to tvrda riječ – da nemamo života u sebi ako ne jedemo Isusovo tijelo i ne pijemo njegovu krv. Isus je rekao da po tome ostajemo u Bogu.

Bog hoće da budemo njegovi i da on pripada nama

„Kad je Isus izgovarao taj govor, mnogi su ga počeli napuštati, jer to čovjekova pamet ne može probaviti. Jesti tijelo i piti krv doista je zbunjujuće. No Isus je istinska hrana i piće. Njegovo milosrdno božansko srce domislilo se na koji će način biti hrana, piće. Ostavio nam je svetu misu. U tom daru želio je ostati s nama, želio je obogatiti nas sobom, svojim božanskim bićem, obogatiti nas Bogom. Premda ljudi odlaze, Isus se ne povlači od toga što je rekao. Treba nam puno poniznosti i vjere da bismo usvojili taj nevjerojatni dar“, poručio je fra Andrija. Naglasio je da čovjek ima potrebu drugoga nositi u sebi, nekome pripadati i da mu netko pripada. Na taj način puni se srce čovjeka.

„Naše srce može se puniti sadržajem srca Božjega, samim Bogom. Tada ono nalazi sebe. Čovjek se boji nekome do kraja pripadati, boji se nekoga pripustiti do kraja u svoj život, jer se čini da čovjek više ne može raditi što želi, kao da nije više svoj. A tada je svoj, kada nekome pripada, kada je nečiji. Najpogubnije je kada smo ničiji. Bog hoće da budemo njegovi i da on pripada nama. Bog nama nudi svoje biće, a mi njemu nudimo svoje biće“, rekao je fra Andrija.

Bog se želi u nama nastaniti

Istaknuo je da čovjek nema život po sebi, nego nam život dolazi od drugoga, izvana. Snagu za život dobivamo iz hrane, sunca, zraka. „Ali sve to ne može nas oživjeti dok u naš život ne dođe drugi, Bog. Kad od njega živimo, onda možemo uistinu živjeti. Bog se želi udomiti u nama i želi da se svaki od nas udomi u njemu, da budemo jedno s njim. Postajemo tada živa pokaznica Boga u svijetu“, rekao je fra Andrija. Upozorio je da „jesti Isusovo tijelo nije magičan događaj“.

„Svaki sakrament pretpostavlja vjeru. Čovjeku je nemoguće razumjeti Boga žrtve, ljubavi, patnje, Boga Isusa Krista koji daje svoj život za nas. Teško je razumjeti taj dar koji poziva da budemo kao on. Bog se želi u nama nastaniti. Naše srce je nebo, svetište. I naše zajednice su Božje svetište, gdje su ljudi povezani jednim duhom. Da bismo to živjeli, potrebni su nam sakramenti, posebno euharistija“, poručio je provincijal Bilokapić, istaknuvši da je misa izvor i vrhunac našeg života.

„Pričešćivanje čini da postajemo ono što primamo, da budemo s onim s kojim smo suuskrsli. Našu suuskrslost euharistija u nama hrani i daje da raste. Svetom pričešću Gospodin nam daje udio u svom božanstvu, postajemo Bogonositelji u svijetu“, rekao je fra Andrija poručivši da je kršćanstvo u znaku križa: „Vertikala je naš odnos s Bogom, naše pobožanstvenjenje, a horizontala je naše zajedništvo. Odnos prema Bogu nosi naše međuljudske odnose, odnose prema ljudima“.

Nakon na govora porovincijala Bilokapića, misno slavlje predvodio je nadbiskup Puljić. Istaknuo je da nas otajstvo euharistije preoblikuje.

Sveti Josip je na svaki Božji poticaj odgovorio sa: Hoću, evo me!

„Čini nas boljima te postajemo dio svetoga tijela Isusova. Što je Isus najavio u Kafarnaumu, a ostvario na Posljednjoj večeri, njegovu euharistijsku žrtvu mi slavimo na nekrvan način“, rekao je mons. Puljić. U propovijedi je govorio o sv. Josipu i apostolu Pavlu. „Sv. Josip, poglavar Svete obitelji zaštitnik je i hrvatskog naroda. Spomendan je sv. Josipa Radnika, pa želimo njegovoj brizi prepustiti sve očeve, poglavare obitelji, sve radnike koji u sv. Josipu mogu naći uzor i poticaj. Sv. Josip je bio izvrstan radnik koji je svojim rukama zarađivao kruh i hranio obitelj. Nadasve je bio izvrstan Božji suradnik i ostvarivao je sve Božje planove koje mu je Bog povjerio”, naglasio je nadbiskup, pohvalivši kako je sv. Josip na svaki Božji poticaj odgovorio sa Hoću, evo me! Kada je čuo Božji poticaj Josipe, ne boj se uzeti Mariju za ženu; Josipe, uzmi obitelj i idi u Egipat jer Herod i Isusa želi ubiti među drugom djecom.

„Dok se spominjemo sv. Josipa Radnika, molimo za sve naše radnike i očeve. Preporučujemo ih zagovoru sv. Josipa kako bi bili izvrsni radnici i dobri Božji suradnici. Jer Bog im je povjerio suprugu, djecu, obitelj, neka to izvrše na dostojanstven i Božji način, kako je Bog naumio“, potaknuo je mons. Puljić.

Zahvaljujući svetom Pavlu, Crkva je postala opća, katolička

Tragom navještaja iz Djela apostolskih koji govori o počecima Crkve, nadbiskup je rekao da su se apostoli nakon što je Isus uzašao na nebo, razišli prema Isusovoj zapovijedi: Pođite i propovijedajte.

„Ta misijska aktivnost izazvala je puno buke, neprijatelja, među njima je bio i Pavao koji je kasnije postao apostol. Čuo je da oko Damaska postoji skupina onih koji su na Isusovom putu. Mislio je da ih treba eliminirati, zabraniti i pošao je s tom nakanom. Ali Bog je imao drugi plan. Savle, zašto me progoniš bio je susret kod Damaska koji Pavao neće nikad zaboraviti. Toga trenutka kad je pao i oslijepio, Pavao je zapravo progledao. Pavao je shvatio, prihvatio i pošao do Ananije koji je položio ruke na njega. Poslije je od toga progonitelja i neprijatelja Kristovog puta, Bog dobio izvrsnog apostola, jako aktivnog, koji je na svoja tri misionarska putovanja pridobio ljude ne za sebe, nego za Krista, za Boga”.

“Neumorno je hodao govoreći o Isusu, o onome koji je njega obratio, njemu otvorio oči. Bogu zahvaljujemo za veliki dar apostola Pavla, kojega da nema, Bog zna kako bi Crkva krenula. Zahvaljujući Pavlu, Crkva je postala opća, katolička. Spominjemo toga velikog apostola i preporučujemo mu svećenike, biskupe, redovnike, sve koje je Gospodin pozvao da njegovu riječ navješćuju, svjedoče, da budu djelitelji njegovih tajni. Neka po uzoru velikoga apostola i oni izgaraju od želje i volje širiti njegovo evanđelje i svjedočiti u ovom svijetu koji bježi od Boga, kako je govorio Ivan Pavao II.”, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je taj Papa zato, noseći ime apostola Pavla, „sve vrijeme svog apostolskog djelovanja išao svijetom svjedočiti za Krista i govoriti o njemu koji je naš Spasitelj i Otkupitelj. Neka nam Pavao pomogne da u ovim izazovnim vremenima možemo i mi svjedočiti Krista uskrsloga“.

Nadbiskup Puljić čestitao je župniku Rizvanu što su kao redovnička zajednica u župi proteklog vremena bili povezani s narodom redovito prenoseći misna slavlja putem Facebooka koja su bila dobro praćena.