Program je započeo euharistijskim slavljem za sve žrtve Domovinskoga rata, koje je predvodio župnik fra Ivan Marija Lotar, a koncelebrirali su glavni urednik „Veritasa“ fra Vladimir Vidović i svećenik Misijske družbe Duha Svetoga Jude Okoroji.

Predslavitelj se, povezujući naviješteno Evanđelje (Iv 11, 19 – 27) s Domovinskim ratom, između ostaloga zapitao gdje je bio Bog u tim teškim vremenima te je dao odgovor: „Na križu.“

Nakon mise, uslijedilo je predstavljanje knjige, koje se započelo pjesmom „Vukovar“ u izvedbi obitelji Linde. Fra Vladimir Vidović je na početku kazao kako su program zamislili „s vrlo malo govora, a neka govore slike, neka govore sjećanja“. Poručio je da neće mnogo govoriti o autoru knjige jer se on ne želi medijski eksponirati. Knjigu su predstavili profesorica sociologije na Hrvatskom katoličkom Sveučilištu u Zagrebu Miriam Mary Brgles i glavni urednik „Veritasa“ fra Vladimir.

Profesorica Brgles je, predstavljajući knjigu, rekla da neće govoriti o samom sadržaju jer želi da ju ljudi pročitaju. Govorila je o povezanosti Vukovara i Splita, koja se vidi u samoj knjizi. Kazala je da je autor pisao knjigu „kroz dane“, a započinje osmim danom. Pitajući se o značenju osmoga dana, ustvrdila je da je to dan prelaska s ovoga svijeta u vječnost. „Taj dan spoznajemo da zvono zaista nama zvoni“, rekla je.

Predstavljačica je govorila o svom iskustvu rada i istraživanja s hrvatskim braniteljima. Navela je tri istraživanja. U prvome je do izražaja došla važnost slobode. U drugom je naglasak bio na oprostu. Kroz intervju s jednim od branitelja, zaključila je da je on oprostio, ali još uvijek to ne može izgovoriti. Treće istraživanje pokazalo je visoku razinu ponosa. Naime, profesorica Brgles je sa svojim suradnicima došla do zaključka da se o braniteljima u medijima uglavnom govori pozitivno.

Na temelju navedenih istraživanja, predstavljačica je prisutnima dala ključ za čitanje knjige „Zvona Vukovara“, a to je: sloboda, oprost i ponos.

Glavni urednik „Veritasa“ rekao je da je proživio rat kao dijete te je pročitao riječi sjećanja na te dane. „Svaki zločin tražit će svoju pravdu i možda je neće naći ovdje na zemlji, u našim ljudskim zakonicima koji pod parolama ideologija ozakonjuju ono što se protivi naturalnom zakonu. Tražit će se božansku pravdu, na onom sudu pred koji svatko od nas mora jednom stati.“

Rekao je da je hrvatska povijest ispunjena radošću zbog nastanka Domovine, ali i tugom jer su mnogi, želeći se boriti za „krst časni i slobodu zlatnu“, morali reći zbogom ovome svijetu. Govoreći o knjizi, rekao je da ju piše mladić iz Srednje Bosne, rođen nakon Domovinskog rata, kao najveći zaljubljenik u čovjeka koji je spreman sve žrtvovati za ljubav.

Predstavljač je kazao da Ivan Martić, ne želeći da se zaboravi prošlost i ono što se događalo od Splita do Vukovara, opisuje u svojoj knjizi događanja toga vremena na sebi svojstven način. „Jer je ljubav pokretač svega i njega na pisanje knjige motivira ljubav. Ljubav koja to možda i nije, jer se rodila u jednom danu i jer ju je neprijatelj prekinuo, a da se nikada nije ostvarila. Bolje rečeno nije se ostvarila dodirom ili poljupcem, ali se ostvarila traganjem za osobom s kojom bi jedino to podijelio. ‚Splićo‘ dolazi u Vukovar potražiti svoju Maru, a zapravo se odazvao zovu Domovine. Njemu je Mara Domovina i Domovina Mara. A Mara živi u Vukovaru. Dakle, i Vukovar je Domovina“, ustvrdio je.

Fra Vladimir je poručio da se autor pita može li se u ratu „zginuti uzalud“? „A zar je uzalud zginuti za nekoga tko te u četiri sata ujutro čeka u hladnoj noći okovanoj snijegom? ‚Tada znaš da je to djevojka s kojom možeš ostarjeti‘“, kazao je.

Rekao je kako se nekoliko opisanih dana u knjizi mogu svesti na samo jednu rečenicu: „I kamen bi zaplakao, pa kako ne bih i ja?“ „I doista se mora plakati čitajući ovu knjigu jer ona opisuje kako čovjek uspije srušiti, uništiti i spaliti sve ono što najjače nevrijeme ne bi uspjelo u tri dana. A uništena je ljubav“, poručio je.

Nadalje je rekao da su jedni „tu iz ljubavi i zbog ljubavi, drugi su tu iz mržnje. Žalosno je da je mržnja bila jača i da je našega junaka Antu odvela do dvorišta franjevačke crkve, kako bi samo imaginarno i nikada više stvarno vidio svoju Maru. Zvona Vukovara zazvonila su, ali ne da označe početak sakramenta ženidbe i svadbenog vjenčanja Ante i Mare, već da pozovu na misu zadušnicu.“

Glavni urednik „Veritasa“ kazao je da ostaje na svima koji će čitati knjigu da vrate vjeru u ljubav i spremnost da se za nju, ako treba i zgine. „Istina, ne uzalud, jer ‚navik živi ki zgine pošteno‘“, poručio je. Kao i prof. Brgles, osvrnuo se na broj poglavlja knjige. „To je ona eshatološka kršćanska punina značenja i dubina našeg smisla koje se ostvaruje u vječnosti. To je vrijeme bez vremena. Vječnost kojoj se radujemo i koju željno iščekujemo“, ustvrdio je.

Potom je iznio svjedočanstvo kako je došao do knjige. Rekao je da ju je otkrio prošle godine te ju je počeo čitati i nije izašao iz ureda dok ju nije pročitao. „Ja nisam u tom trenutku znao da je knjigu napisao čovjek koji nikada u životu nije bio u Vukovaru“, kazao je. Fra Vladimir dodao je da je vrijednost toga romana upravo u slikama koje autor donosi u knjizi, a sve govoreći o ljubavi.

Glavni urednik „Veritasa“ fra Vladimir Vidović zaključio je predstavljanje riječima autora Ivana Martića: „Tebi ostavljam neispisane zadnje retke ove knjige. Ispiši ih kada budeš u tišini slušao ponoćna zvona svoga grada, svoga mjesta u kojem živiš. Nemoj nestrpljivo čekati da njihov odjek nestane negdje u dalekom beskraju i zaboravu. Zaustavi se i osluhni što ti ona žele reći. Možda ti upravo šapuću zaboravljenu priču o nezaboravljenoj ljubavi, priču o ‚Mari i Anti‘ iz tvoga kraja…“