Zahvalna riječ mons. Ivana Ćurića na imenovanju za pomoćnog biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije

Dragi i poštovani nadbiskupe Đuro, dragi nadbiskupe Marine,

poštovani mons. Blachowiak, draga braćo svećenici i đakoni, redovnici i redovnice,

poštovani medijski djelatnici, sva draga braćo i sestre!

Kad se u kršćanskim zajednicama nekoga izabire i postavlja u novu službu, osobito prigodom ređenja, znakovito se i u samome obredu postavi i pitanje: Je li prikladan i pripravan? Kršćanski istok u tim zgodama uzima riječ „axios“ (dostojan). Kad danas stojim pred vama, u ovoj prigodi imenovanja na službu đakovačko-osječkoga pomoćnoga biskupa, dolaze mi u srce riječi 139. psalma: „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ. Znani su ti svi moji putovi.“ (usp. Ps 139,1.3). Osjećam svoje nedostatnosti! Hoću li znati „krijepiti umorne“, blizinom podizati „srca slomljena“? Ipak, sjetim se kako u euharistiji svakodnevno molimo: „Gospodine, nisam dostojan!“ S tim stavom ‘poniznoga pričesnika’, što ga svakoga dana obnavljamo, stojim i danas pred novom službom u Crkvi koja mi se povjerava.

„Božji su svećenici radost Božjega naroda!“ Drago mi je što je današnji dan bremenit i vrijednim spomenima. Na današnji je dan 2002. godine preminuo sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Ove se godine  spominjemo 100. obljetnice njegova rođenja, kako i iste obljetnice rođenja našeg biskupa Ćirila Kosa. Kad je naše Bogoslovno sjemenište u Đakovu proslavljalo svoju 175. obljetnicu, javio se svojim posebnim pismom kardinal Franjo. U kratkom poticajnom razlaganju o svećeništvu stajala je i rečenica: „Božji su svećenici radost Božjega naroda!“ Uvijek sam osjećao da je u tome izrečena ona najdublja relacija našeg identiteta, istodobno otajstvena i sasvim konkretna.

Spominjem se danas i dana svog prvoga ređenja, kad sam  prije 30 godina (11. ožujka 1989.) u crkvi Imena Isusova (Il Gesù) u Rimu primio đakonski red. Još je jedan spomen upisan u današnji dan, i to na životnom putu pape Franje, koji je na današnji dan 1958. godine započeo svoj redovnički novicijat i ušao u red Družbe Isusove. Njemu danas izražavam svoju duboku zahvalnost i poštovanje, te obećavam zajedništvo u službi naviještanja i svjedočenja „radosti Božje ljubavi, tog bogatstva koje svijet sâm sebi ne može podariti“ (Papa Franjo, Nagovor biskupima, Rim, 18. rujna 2014.). Srdačnu zahvalnost izražavam i njegovu predstavniku u našoj domovini, apostolskom nunciju nadbiskupu Giuseppeu Pintu te tajniku Nuncijature mons. Januszu Blachowiaku.

Dragi nadbiskupe Đuro, i moja nova služba bit će oslonjena na Tvoju službu pastira naše nadbiskupije. Zahvaljujem na povjerenju s kojim si kao nadbiskup prihvatio ovo imenovanje i na ohrabrenju koje si mi odmah pružio. Od sada ću trebati još jasnije i snažnije biti na pomoć u vodstvu i usmjeravanju pastoralnoga djelovanja naše nadbiskupije, koja suradnjom svećenika i vjernika laika nastavlja raznovrsna djela evangelizacije i apostolata, stojeći danas i pred novim, nimalo lakim izazovima. S jednakim osjećajem pristupam i Vama, dragi nadbiskupe Marine, zahvalan za Vaš očinski primjer i podršku.

Draga subraćo svećenici! Upravo me pogled na vas ispunja strahopoštovanjem prema službi koja mi se povjerava. Među vama, mlađima i starijima, toliko je vrijednih darova i dijela zbog kojih, mogu reći, na različitim područjima sjaji i ime naše nadbiskupije, bilo da je riječ o pastoralnom radu, svećeničkoj požrtvovnosti i ustrajnosti, organizacijskoj okretnosti, teološkom studiju, duhovnosti ili umjetnosti. Jesam i želio bih uvijek ostati jedan od vas!

Kad smo se kao Đakovačka i Srijemska biskupija o Velikom jubileju 2000. godine bili okupili na euharistijskome kongresu u Osijeku, u poklonu Presvetomu Sakramentu izrekli su molitvu i predanje predstavnici svih članova Božjega naroda – dijete, mladić i djevojka, supružnici, starac i starica, redovnik i redovnica, prezbiter i biskup, zapravo sva zajednica Crkve. A nekoliko godina kasnije, 7. lipnja 2003. dočekali smo u našoj biskupiji papu sv. Ivana Pavla II., i to s geslom „U zajedništvu Kristova poslanja“. Da! U tom živom i radosnom, zahtjevnom i požrtvovnom poslanju sa svim članovima Crkve želim ponizna srca sudjelovati i svojom novom službom.

Od srca se preporučujem u vaše molitve, u molitve svih naših župa, redovničkih zajednica i svih vjernika, posebno bolesnika. Nadbiskupa Đuru molim da me blagoslovi, a vas, draga braćo, pozivam da se radosno okrijepite, jednim malim dijelom i meni na diku. Hvala vam i živjeli!