"Zašto me progoniš?" (Dj 9,4)

Propovijed kardinala Franje Kuharića na Stepinčevo, 10. veljače 1996. u zagrebačkoj katedrali

“ZAŠTO ME PROGONIŠ?” (Dj 9,4)

Preečsni Oci biskupi, poštovani Oci
Provincijali, braćo svećenici, redovnici
i redovnice, sestre i braćo u Isusu Kristu!

“Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20)

1. Kod prikazanja Djeteta Isusa u hramu, starac Šimun uzima Dijete iz ruku njegove Majke i postaje prorok držeći na rukama Isusa: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuća mnogima u Izraelu i znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu…” (Lk 2,34).
Pedeset dana nakon Isusova uskrsnuća dogodio se dolazak Duha Svetoga na apostolsku zajednicu u Jeruzalemu. Bio je to rođendan Crkve “iz vode i Duha” (usp. Iv 3,5).
Tako je u povijesti počela živjeti Crkva, nova zajednica Kristovih učenika i učenica; sabrana u jedinstvu vjere, povezana ljubavlju Duha Svetoga, pozvana i poslana da svjedoči u narodima, u svim vremenima do svršetka svijeta, djela Božja, događaje spasenja: utjelovljenje vječne Riječi, Sina Božjega, njegov život, djela i nauk – Evanđelja, njegovu smrt na križu i uskrsnuće.
2. Poslanje Crkve je jasno i posve određeno izrečeno od samoga Isusa Krista: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio” (Mt 28,19-20).
Prije Uzašašća reče Isus apstolima: “… Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Bit ćete, dakle, navjestitelji i svjedoci Evanđelja za vječno otkupljenje ljudi. “Propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). Tako je Crkva usađena u svijet i u povijest kao vidljiva zajednica. Njezino je porijeklo od samoga Boga jer joj je utemeljitelj Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! Njezino je poslanje božansko: naviještati ljudima Evanđelje; posvećivati ih sakramentima; prenositi ih iz tama grešnosti u svjetlo Božjeg života; odgajati savjest za svaku pravednost, dobrotu i ljubav. Božanski je i cilj Crkve. Ona je Crkva putnica – hodočasnica kroz vrijeme u vječni život! To je njezin život i smisao.
3. Međutim, put Crkve kroz povijest bit će trnovit, često put križa. Isus joj je to navijestio: “Budući da niste od svijeta, zato vas svijet mrzi” (Iv 15,19).
Kažu da je papa sv. Pijo X. u razgovoru sa studentima teologije pitao koje su oznake Kristove crkve. Oni su odgovorili četiri: jedna, sveta, katolička i apostolska. Ali Papa reče: postoji i peta oznaka. Koja? – Progonjena!
Kao što je Crkva povijesna stvarnost, tako je progon Crkve povijesna očitost. Tako je od početka do danas i bit će tako do kraja vremena dok Gospodin ne dođe završiti tu dramatičnu, često tragičnu i tajnovitu ljudsku povijest Posljednjim sudom. Ono što je proživio Isus Krist na zemlji, to proživljava i njegova Crkva.
4. U grad Damask putovala je jedna skupina ljudi na konjima. Imaju izvršiti poseban zadatak. Imaju punomoć od poglavara u Jeruzalemu “da sve koje nađu od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovedu u Jeruzalem” (Dj 9,2). Vodi ih Savao iz Tarza, “sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim” (Dj 9,1).
Kad se Savao sa svojom pratnjom približio Damasku, “iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: “Savle, Savle, zašto me progoniš?”
On upita: “Tko si ti, Gospodine?” A Isus mu reče: “ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego, ustani, uđi u grad, i reći će ti se što ti je činiti” (Dj 9,3-6).
Iz Isusovih je riječi jasno: Tko progoni Crkvu, progoni njega. Tko mrzi Isusa, mrzi i Crkvu, i obratno. Čuli smo Isusa danas u Evanđelju: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas!” (Iv 15,18).
5. Tu se nameće trajno pitanje: Zašto? “Zašto me progoniš? Zašto su Najnevinijega mrzili tako strašnom mržnjom da su ga raspeli? Zašto mrze i progone njegove vjernike sve do smrti, počevši od Jeruzalema pa do kraja zemlje? I bit će tako do svršetka svijeta. Crkva je progonjena sad otvoreno i krvavo, sad podmuklo i prikriveno, sad iznutra i izvana.
Naviještanje Evanđelja izazvalo je takva protivljenja da su gotovo svi misijski počeci bili zalijevani krvlju mučenika. Mržnja želi uništenje!
6. U broju za siječanj 1991. misijskog lista “Radosna vijest” pročitali smo sljedeću vijest iz Kine. Kandidat za Partiju morao je proći kroz šestomjesečni kurs i nakon toga polaže sljedeću prisegu: “Zaklinjem se da ne postoji nikakvo više biće iznad nas. Ako bi ipak postojalo neko više biće iznad nas, trebamo, moramo ga mrziti i sve one koji vjeruju u to biće” (ib. str. 9).
U kineskom zatvoru bio je redovnik o. Matija Ruf. Koliki su biskupi, svećenici, vjernici prošli kroz tamnice u toj velikoj zemlji! Zatvorski odgojitelj kazao je o. Rufu 6. studenoga 1951: “592, (prozvan samo po logorskom broju) mrzim te, mrzim! Ti si najgori od svih sedamsto zatvorenika. Ti si najgori od svih. Mrzim te, mrzim te… cijelim svojim bićem, jer si do današnjeg dana ostao onako loš čovjek kakav si bio prvog dana svoga dolaska u ovu ustanovu” (ib. str. 9)
U čemu je bila ta strašna zloća redovnika Rufa da je izazvala takvu mržnju? Bila je to vjernost Isusu Kristu i Crkvi!
7. U “Glasu Koncila” od 4. veljače ove godine pročitali smo i ovo: “Vladimir Numov, tajnik povjerenstva ruske države za rehabilitaciju politički progonjenih, izjavio je da je u doba Staljinove strahovlade progonjeno i ubijeno 200.000 svećenika i vjerskih službenika. Veći dio njih je pripadao Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, ali i Katoličkoj Crkvi te drugim kršćanskim zajednicama. Taj broj doseže čak 500.000, ako se uzme u obzir cijelo razdoblje postojanja Sovjetskog Saveza i komunističke vladavine” (str. 4). Zašto? Što su svi ti ljudi bili krivi da su tako strašno mrženi i progonjeni bili?
8. U kontekstu tih činjenica možemo razmišljati i o mučeništvu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. I njegov progon i mučeništvo ulaze u misterij progonjenog Krista i progonjene Crkve.
Napunit će se skoro 50 godina tome što se dogodilo 18. rujna 1946. godine. “Bila je srijeda… Od ranog jutra su po svim gradskim ulicama krstarili milicioneri vojnici: svi su bili naoružani kao da se sprema kakva ratna operacija. Na Kaptolu je bio priličan broj naoružanih, koji se šetali amo i tamo.
9. “Oko 5,30 ujutro uđu milicioneri u nadbiskupski dvor te zaposjednu sve hodnike i stubišta. Potražili su nadbiskupa koji se upravo u svojoj privatnoj kapeli pripravljao za sv. misu. Na upit što traže, milicioner mu reče: – Imamo nalog da vas odvedemo. Nadbiskup pročita nalog i reče: “Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!” Još ih je upozorio: “Pazite što radite!” (A. Beniger: STEPINAC, II, Zagreb 1993, str. 520-521).
Mjesecima prije toga uhićenja propaganda je upravo bjesnila protiv Nadbiskupa!
10. A zašto? Razlog je mnogo dublji od same bezbožne ideologije. Uzroci svih tih progona Isusa Krista i Crkve izmiču svim tumačenjima i analizama sociologije i ljudske psihologije. To je trajno prisutan misterij duhovnog sukoba između dobra i zla. Ta je duhovna borba započela u iskonu stvaranja duhovnog svijeta.
Svemogući je Stvoritelj stvorio duhovna bića – anđele iz ljubavi za vječnu ljubav. Stvorio je čovjeka, sazdanog od duše i tijela, da čovjek sebe primi iz stvaralačke Božje ljubavi i sebe daruje toj ljubavi za vječnu sreću.
Misterij zla stoji baš u tome da su anđeli mnogi odbacili Boga: odbacili su istinu i ljubav; u samoumišljenoj oholosti odbacili su život u Bogu i s Bogom; iz svoga postojanja, zbog lažne samodostatnosti, isključili su Boga. Na tu laž Zli je zaveo i čovjeka. I čovjek postade protivnik Božji. To protivljenje Bogu odjekuje u svakom čovjeku. Lakše je silaziti širokim putem u propast, nego se strmim putem dobro uspinjati u Život!
U palim se duhovima začela mržnja na Boga kao i na sva stvorenja. Ta mržnja je njihov život. Ta ih vatra pali da žele sve uništiti što je Bog stvorio, osobito čovjeka.
11. Susrećemo se s tajnom zloće, a misterijem mržnje.
Zaista, no možemo razumjeti sve te mržnje u povijesti, svu tu borbu protiv istine, dobra, protiv ljubavi, ako bismo ih htjeli tumačiti samo ljudskom psihologijom, samo ljudskom zloćom. Ta mržnja ima dublji izvor; to je nevidljiva sila zloće: Sotona – Lucifer, pali anđeo koji se sa svojim zlodusima bori protiv Boga i razara povijest lažima, mržnjama, ubojstvima. Isus Krist jasno otkriva toga neprijatelja Božjeg i ljudskog, zove ga čovjekoubojicom ljudi od početka i ocem laži (usp. Iv 8,44).
12. Mržnja je saveznica laži i smrti.
Zloduh se približio i samom Isusu da bi ga učinio svojim poklonikom. Obećao mu je sve užitke svijeta i moć, ako mu se ničice pokloni (usp. Mt 4,9). I danas on ima svoje otvorene častitelje i suradnike. Pomažu razarati svijet svim vrstama nemorala. U svijetu, zaista, djeluje tajna zloće.
Na tu tajnu zloće i djelovanje Zloga misli Isus kad kaže: “Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi… A sve će to poduzimati protiv vas poradi Imena moga, jer ne poznaju onoga koji mene posla… Tko mene mrzi, mrzi Oca moga… Mrze me nizašto” (Iv 15,19; 21; 239 25).
Zlome je istina kriva što je istina; dobro je krivo što je dobro; pravednost je kriva što je pravednost; svetost je kriva što je svetost.
13. Iz te biblijske vizije povijesti, u toj povijesnoj stvarnosti duhovne borbe dobra i zla, smještamo progon i osudu zagrebačkog nadbiskupa – sada Sluge Božjega – Alojzija Stepinca. U taj kontekst smještamo i mučeništvo tolikih svećenika, redovnika, redovnica i mnogih vjernika u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini. Za našu Crkvu nije bio malen broj ubijenih nekoliko stotina svećenika i redovnika za vrijeme svjetskog rata i poslije rata. K tome pribrojimo i bezbroj drugih nedužnih žrtava.
14. Kad je Nadbiskup Stepinac bio odveden u zatvor, generalni vikar biskup Franjo Salis – Seewis uputio je vjernicima i javnosti poslanicu u kojoj, među ostalim, svjedoci:
“Ova naša zajednička bol posve je razumljiva, jer je preuzvišeni gospodin dr. Alojzije Stepinac najdivniji primjer uzornog i svetog pastira, požrtvovnog i nesebičnog rodoljuba, koji je uzvišena načela Božje pravde, Božjih zapovijedi i Kristova Evanđelja upravo do savršenstva provodio u djelo u svom životu i radu za Hrvatski narod.
Njegovo plemenito srce, njegovo milosrđe i ljubav, kojom ga je nadahnjivalo Kristovo Evanđelje, osjetili su osobito za vrijeme rata ne samo katolički vjernici, nego inovjerci, ne samo Hrvati, nego i članovi drugih narodnosti. Štoviše, on je u svojoj velikodušnosti zaštićivao mnoge iz redova onih, koji ga danas nazivaju narodnim neprijateljem”. (Stepinac: str. 522).
15. Za vrijeme suđenja za svjedoka obrane prijavili su se Uredu tužitelja i slavonski pravoslavni vladika Emilijan, kao i neki pravoslavni svećenici. Za svjedoke obrane prijavili su se i neki sveučilišni profesori i liječnici srpske nacionalnosti, ali svi su bili odbijeni (usp.ib.str. 545).
Sudila je neobjašnjiva mržnja protiv Nadbiskupa, a ne pravda! I Nadbiskup je iskusio Isusove riječi: “Mrze me nizašto!”
16. U zatvoru Nadbiskup je sucu istražitelju dao izjavu iz koje donosimo glavne misli: “Koliko razabirem, moj pritvor ima vam služiti, da u istraživanju pripravite materijal, po kojem bi me sudili, ne kao privatnu osobu, nego kao zagrebačkog nadbiskupa… Stoga vi hoćete naći političku bazu u obliku, kako ste ga formulirali u pitanjima.
“Po Božjem, naravnom i međunaravnom pravu nijedno sudište me ne može osuditi zbog toga, što vi meni pripisujete, ako se uzmu u obzir sve okolnosti, u kojima smo živjeli.
“Moja je krivnja u tome, što nisam pao na koljena pred komunizmom, koji jedini vlada u ovoj zemlji…” (ib. 527).
Završio je svoju izjavu pred sucem istražiteljem ovim riječima: “Znajte, Isus Krist jest ugaoni kamen svijeta. Tko na nj padne, razbit će se, a na koga on padne smrvit će ga!” (ib.528).
Sudac je na to srdito odgovorio: “Govorit ćete vi kad dođe narod!” – “Vidjet ćemo” – odgovori mirno Nadbiskup!
17. Nadbiskup Stepinac, blažene uspomene, bio je svjestan da je suđen kao predstavnik Crkve; da se u njemu hoće ušutkati Crkva; da je njegova krivnja vjernost Isusu Kristu i Crkvi. Krivnja mu je bila i njegovo kršćansko rodoljublje.
Stoga u svojoj završnoj riječi na sudu (govorio je 38 minuta), Nadbiskup ističe i glavne razloge sukoba između Crkve i bezbožne ideologije. Govorio je: “U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati…”
“Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i za katolike najsvetiji pojam.
“Po vašem shvaćanju, materijalizam je jedini naučeni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi!
“A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna” (ib.str.541-542).
18. Mučenici koji svjedoče za Istinu i koji imaju čistu savjest, pred svim sudištima stoje uspravno. Oni su slobodni, a ne njihovi suci. Makar bili osuđeni, makar i pogubljeni, oni su pobjednici; svijetle u povijesti kao neprolazne vrijednosti. Isus je kazao: “A tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga!” (Mt 10,39).
19. Čuli smo danas u poslanici apostola Petra: “Pa tko da vam naudi, ako revnujete za dobro? Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se! (1 Pt 3,13-14).
Mučenici su zbog svoje čiste savjesti hrabri ljudi. To je u njima snaga Duha Svetoga. Kršćanima je uvijek potrebna ta duhovska hrabrost za kršćansko svjedočenje u svijetu koji je protivan Bogu.
Apostol Pavao, nekoć i sam progonitelj, pisao je svom učeniku i biskupu Timoteju: “A svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu, bit će progonjeni” (2 Tim 3,12). Ali zato piše apostol Petar: “Ta uspješnije je trpjeti, ako je Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo” (1 Pt 3,17).
20. Progonstvo Krista i Crkve nikada ne prestaje. Ne mora to biti uvijek progon kroz zatvore, sudove, ubojstva. Borba protiv istine i dobra vodi se na mnoge načine. Ta se borba, s dramatičnim napetostima, događa u samoj Crkvi. Sve unutarnje pobune protiv jedinstva vjere, protiv zajedništva ljubavi, razdiru Tijelo Kristovo.
Sva neposlušnost onoj strukturi Crkve koju je sam Isus Krist ustanovio i odredio kao jamstvo da se Crkva sačuva u pravoj vjeri, koju tumači Učiteljstvo Crkve s Petrom na čelu, borba je protiv Isusa Krista. Lažni proroci progone Krista.
21. Ali progoni ne prestaju ni od strane svijeta koji mrzi Dobro. Crkvu se želi razoriti i Krista ubiti u dušama bezbožnim ideologijama, promicanjem svih načina nemorala u moćnim sredstvima priopćavanja.
U životu ljudi i naroda ima toliko dobrih, primjernih, poučnih i odgojnih sadržaja kojima bi se moglo podizati moralnu svijest u ljudima i odgajati savjest za ono što je plemenito, časno i čisto.
Međutim, kolike filmske produkcije prave filmove kojima ruju samo po dnu života; vide samo nasilja, ubojstva, preljube, horore i pornografije. Takvi sadržaji preplavljuju televizijske ekrane i njima se hrani svijet.
Ako se Crkva i ljudi dobre volje kritički osvrću na takve sadržaje koji razaraju moralnu svijest ljudi, osobito mladih, odmah se jave glasovi da je Crkva protiv slobode, protiv demokracije, čak protiv čovjeka.
Ako se izbriše razlika između dobra i zla, ostaje samo zlo. Progon Krista neće završiti do svršetka svijeta.
Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac očitovao je svoju pastirsku brigu za spasenje ljudi i moralno zdravlje hrvatskog naroda žigošući proročki poroke svoga vremena.
U svojoj velikosvećeničkoj molitvi u Posljednjoj večeri Isus je uputio svoju molitvu Ocu za svoju Crkvu:
“Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga… Posveti ih u istini: Tvoja je riječ istina” (Iv 17,15;17).
Sveci i mučenici su u svijetu prisutnost svjetla i nade, makar im se svijet protivio. Njihova je nada ukorijenjena u Božjem obećanju, kako reče Isus: “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se kličite: velika je plaća vaša na nebesima” (Mt 5,11). “Ali tko ustraje do kraja, taj će se spasiti” (Mt 10,22). Amen!