Zauzimanje za promicanje obitelji

1. Za prikladnu pripravu na Veliki jubilej u kršćanskoj zajednici ne smije nedostajati ozbiljno zauzimanje za otkrivanje vrijednosti obitelji i braka (usp. Tertio millennio adveniente, 51). To je toliko žurnije, koliko se o toj vrijednosti danas raspravlja u velikom dijelu civilizacije i društva. Ne samo da su u pitanje dovedeni neki modeli obiteljskog života, koji se mijenjaju pod pritiskom društvenih preobrazbi i novih radnih uvjeta, već i samo poimanje obitelji kao zajednice utemeljene na braku između muškarca i žene, uzeto je na nišan uime relativističke etike koja se probija na široke prostore javnoga mnijenja i samoga građanskog zakonodavstva.
Kriza obitelji postaje, sa svoje strane, uzrokom društvene krize. Nemalo patoloških pojava – od osamljenosti do nasilja, do droge – tumači se također time što su obiteljske jezgre izgubile svoju istobitnost i svoju zadaću. Gdje zataji obitelj, društvo gubi svoje vezivno tkivo, sa zlokobnim posljedicama koje pogađaju osobe, osobito najslabije: od djece do mladeži, do hendikepiranih, bolesnih, starih.
2. Treba stoga promicati razmišljanje koje će pomoći ne samo vjernicima nego svim ljudima dobre volje otkriti vrijednost braka i obitelji. U Katekizmu Katoličke crkve čitamo: “Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuje slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice” ( br. 2207).
Do ponovnog otkrivanja obitelji može doći sâm razum, slušajući moralni zakon upisan u čovjekovo srce. Zajednica “zasnovana i oživotvorena ljubavlju” (usp. pobudnicu Familiaris consortio, 18), obitelj crpe svoju snagu iz odlučnog saveza ljubavi po kojoj se muškarac i žena uzajamno daruju, postajući zajedno suradnici Božji u daru života.
Na temelju toga izvornog ljubavnog odnosa, također odnosi koji se utvrđuju s drugim članovima obitelji i među njima moraju se nadahnjivati na ljubavi i biti označeni osjećajnošću i uzajamnim pomaganjem. Daleko od toga da obitelj zatvori u nju samu, prava ljubav je otvara prema cijelome društvu, jer mala domaća obitelj i velika obitelj svih ljudskih bića nisu u suprotnosti, nego u dubokom i iskonskom odnosu. U korijenu svega toga je otajstvo samoga Boga, na koje obitelj na osobit način podsjeća. Kako sam napisao prije nekoliko godina u Pismu obiteljima, “u svjetlu Novoga zavjeta moguće je uvidjeti kako iskonski uzor obitelji treba tražiti u samome Bogu, u trojstvenom otajstvu njegova života. Božansko #!Mi#! vječni je uzorak ljudskoga #!mi#! što ga čine muškarac i žena, stvoreni na sliku i priliku Božju” (br. 6: Insegnamenti XVII/1, 1994., 332).
3. Božje je očinstvo transcendentni uzor svakoga drugog ljudskog očinstva i majčinstva. Promatrajući ga s ljubavlju, obvezni smo otkrivati to bogatstvo zajedništva, rađanja i života koje označuje brak i obitelj. U njoj se razvijaju međuosobni odnosi u kojima je svakome, premda bez oštrih propisa, povjerena osobita zadaća. Ne namjeravam se ovdje pozivati na one društvene i funkcionalne zadaće koje su izrazi osobitih povijesnih i uljudbenih sadržaja. Mislim nadasve na važnost koju primaju u uzajamnom bračnom odnosu i u zajedničkoj roditeljskoj zadaći lik muškarca i žene ukoliko su pozvani ostvariti svoje naravne osobine u okviru dubokog zajedništva, koje obogaćuje i vrijedno je poštovanja. “Tom jedinstvu njih dvoje Bog je povjerio ne samo djelo stvaranja novoga života i život u obitelji, nego i samu izgradnju povijesti” (Pismo ženama, 8: Insegnamenti XVIII/1, 1995., 1878).
4. Dijete se stoga treba osjećati kao vrhunski izraz zajedništva muškarca i žene, odnosno uzajamnog prihvaćanja/darivanja koje se ostvaruje i prenosi u “trećega”, upravo u dijete. Dijete je blagoslov Božji. Ono preobrazuje muškarca i ženu u oca i majku (usp. pobud. Familiaris consortio, 21). Oboje “izlaze iz sebe” i izražavaju se u osobi koja ih, premda je plod njihove ljubavi, nadilazi. Na obitelj se osobito primjenjuje ideal izražen u svećeničkoj molitvi u kojoj Isus moli da njegovo jedinstvo s Ocem obuhvati učenike (usp. Iv 17,11) i one koji će na njihovu riječ povjerovati (usp. Iv 17,20-21). Kršćanska obitelj, “domaća Crkva” (usp. Lumen gentium, 11), osobito je pozvana ostvarivati u svijetu taj ideal savršenog zajedništva.
5. Približavajući se završetku ove godine posvećene razmišljanju o Bogu Ocu, otkrijmo, dakle, iznova obitelj u svjetlu božanskoga očinstva. Iz promatranja Boga Oca možemo prije svega zaključiti kako žurno odgovorno prihvatiti izazove ovoga suvremenog povijesnog trenutka.
Promatrati Oca znači shvatiti obitelj kao mjesto prihvaćanja i promicanja života, radionicu bratstva gdje se, uz pomoć Kristova Duha, stvara među ljudima “novo bratstvo i solidarnost, pravi odjek otajstva uzajamnog darivanja i prihvaćanja, a što je slika i prilika Presvetoga Trojstva” (Evangelium vitae, 76).
Iz iskustva obnovljenih kršćanskih obitelji, sama će Crkva moći naučiti njegovati, među svim članovima zajednice više obiteljsko značenje