Misa je počela iznošenjem kipa Gospe od Zečeva i procesijom svećenika iz župne crkve Sv. Anselma do trga pokraj crkve gdje je slavljena misa. „Okupljeni smo u Ninu kako bismo posvjedočili svoju pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, Gospi od Zečeva i pronašli u njoj svjetlo i utjehu za svoj život. Molitve upućene njoj nisu uzaludne. Ona je spremno prihvatila poziv anđela i također odgovara na naše prošnje, sluša naše vapaje, čak i one koji ostaju zatvoreni u srcu, koji nemaju snage izaći, a koje Bog zna bolje od nas samih. Sluša ih kao Majka, kao i više od bilo koje dobre majke“, rekao je mons. Lenkić, poručivši: „Marija nas brani u opasnostima, brine o nama kad smo zaokupljeni brigama i kad skrenemo s pravoga puta te dovedemo u opasnost ne samo naše zdravlje, nego i naše spasenje. Marija je tu, moli za nas. Moli s nama. Zato što je Ona naša Majka“.

Tumačeći navješteni ulomak Lukinog evanđelja o susretu između Marije i Elizabete, mons. Lenkić je rekao da je to susret dviju žena, dviju majki koje pod svojim srcem nose život. „Sretne i radosne kliču, čak se nerođena djeca u njihovim utrobama raduju. Tako su se radovale svakom novom rođenju i velika većina naših majki u našoj tisućljetnoj povijesti. Nije im bilo uvijek lako, a ni zasluženo priznanje nisu uvijek dobivale. Ali najveće im je priznanje bila svijest da ispunjavaju Božju volju; najveća radost da rađaju novi život, ne samo svojoj obitelji nego i svima oko njih, Domovini i Crkvi; najveća plaća da su narodu sačuvale postojanje. Sve velike ljude koje smo imali, one su nam dale. Hvala vam, majke!“ poručio je generalni vikar.

Mons. Lenkić je u propovijedi govorio o vrijednosti novorođenog života i potrebi da se poštuje život od začeća. „Mnogi bračni parovi željno očekuju dijete, a ne uspijevaju. Mnogi parovi mogu, ali, nažalost, ne žele, nego viču: ‘Ja sam gospodar svoga tijela’. Rjeđe se javno govori o pravu začetog djeteta na život. Jer, to je već život, osoba, čovjek. Puno su glasniji oni koji zastupaju ‘pravo na pobačaj’. A dijete kao da još ne postoji. Dijete kao da nema nikakvu ulogu u tim ljudskim prigovorima i razgovorima“, upozorio je mons. Lenkić, poručivši: „Kako bi nam danas trebalo u našem narodu više poštovanja i ljubavi za tajnu života!? Možda je nama teško razumjeti sreću i radost Marije i Elizabete, jer nam danas istinski nedostaje prave radosti i sreće. Mi se danas više radujemo uspjehu, karijeri, novcu, društvenom statusu, nego životu. A u začetku svakoga života čudesno stoji sam Bog. To vidimo kod Marije i Elizabete“, istaknuo je mons. Lenkić, naglasivši da je „svaki novi život odaslan iz Božjega dlana i srca. Kad bi svako dijete bilo iščekivano i dočekano već u začeću s toliko radosti i pažnje, s toliko zahvaljivanja i kliktanja kao što je bilo kod Elizabete i Marije, bilo bi manje rastrojenih bića, manje izgubljenih slučajeva“.

Propovjednik je potaknuo na potrebu da, poput Elizabete i Marije, budemo radosni u našim susretima. „Supružnici će biti sretni i radosni u životu kada prihvatimo život, kada će djeca, od radosti što su prihvaćeni od svojih roditelja, igrati u utrobama svojih majki, kada im se budu radovali očevi i majke. Kada budemo svjesni da je svako dijete dar Božji, kada poput Elizabete, ljudi budu sretni što su Boga sreli preko svoga i tuđega djeteta. Kada svakoj trudnoj ženi zapjevamo: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje’ – jer novi život doista je blagoslov s neba, dar Božji. Odatle dolazi i duboko poštovanje prema tajni života i radost zbog novog života“, poručio je mons. Lenkić.

Opisujući susret između Marije i Elizabete, don Josip je rekao da je to pravi ljudski susret kod kojega njihova prethodna fizička udaljenost ne igra nikakvu ulogu. „Nema govora o naporu, iako se ide u gorje. U tom susretu nema negativnih riječi ni prigovora. Tu se zrcali samo radost i blagoslivljanje, klicanje i zahvaljivanje. Obje žene znaju za tajnu svoga poziva i susreću se kao vjernice, od Boga pozvane i jedna drugoj priopćuju iskustvo svoje vjere“, rekao je mons. Lenkić, istaknuvši da „s Marijinom pojavom u Elizabetinu kuću ulazi blagoslov i radost. Elizabeta, radosna jer k njoj dolazi ‘majka njezina Gospodina’ izriče riječi koje će se ponavljati do svršetka svijeta: ‘Blagoslovljena ti nad sve žene, blagoslovljen plod utrobe tvoje!’. Marija će odgovoriti na Elizabetine pohvale hvalospjevom, molitvom satkanom od najljepših zrnaca iz proročkih spisa: ‘Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju’. Marija slavi i veliča Boga jer ‘pogleda na neznatnost službenice svoje’. Ona zna da se ostvarilo ono što je sav narod iščekivao. Došla je ‘punina vremena. Bog se uprisutnio u njezinom krilu’”, rekao je generalni vikar.

Podsjetio je da su „ljudi nekada više živjeli za susrete jednih s drugima. Živjeli su od tih susreta, prepričavali ih. Fizička udaljenost i manjak sredstava komunikacije činili su te susrete istinski sretnim doživljajem. Danas je sasvim drugačija situacija. Ljudi se manje susreću, iako su fizički vrlo blizu jedni drugima, možda u istom stanu, ali ne susreću se“, rekao je mons. Lenkić, upozorivši: „Moguće je zajedno stanovati, a da se ljudi ne susretnu, jer ne dijele iskustva, jer se ne raduju što su zajedno, jer nemaju jedan drugome što reći. Danas ljudi sjede za istim stolom, a ne razgovaraju. Svaki za sebe gleda u moderna sredstva komunikacije. Pišu i čitaju poruke, ispijaju piće i ne pogledaju se. Ljudi, bliski prijatelji, idu ulicom zagledani svaki u svoj mobitel i ne vide se, ne pozdravljaju se. Rukopis je postao rijetkost. Šalju se masovne poruke, jednim klikom na stotine. Potrebno nam je da ponovno naučimo radovati se. Bilo bi divno kad bismo se naučili ispravno radovati, kad bismo znali jedni drugima nositi blagoslov, kao što je Marija donijela Elizabeti. Čisto i snažno, radost bez buke i sile”, poručio je mons. Lenkić.

Generalni vikar potaknuo je na molitvu „da i u našem narodu bude što više žena i muškaraca koji će pjevati: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje’. Onda će biti manje kukanja, a više života i radosti. Istom onom radošću kojom je Marija pohitala Elizabeti i mi idimo ususret Gospodinu koji nam dolazi, u euharistiji, s Marijom po kojoj je Isus k nama došao. Kristovo tijelo koje primamo je ‘pravo tijelo rođeno od Djevice Marije’. Neka nas ispuni radošću i neka nas osposobi da tu radost i blagoslov nosimo drugima”, potaknuo je mons. Lenkić.

Gospa od Zečeva časti se u Ninu pet stoljeća. Na tu svetkovinu ninsko svetište svake godine pohodi tisuće vjernika svih generacija iz cijele Zadarske nadbiskupije, moleći zagovor Gospe od Zečeva i zahvaljujući za uslišanja svojih molitava. Dirljiv bude prizor roditelja s djecom u naručju koji obilaze oko čudotvornog Gospinog kipa koji je na svetkovinu postavljen iznad glavnog oltara u prezbiteriju župne crkve.

U temelju Marijine svetkovine u Ninu je Prikazanje Gospe od Zečeva, blagdan koji je 1517. g. utemeljio ninski biskup Juraj Divnić (1440.-1530.), godinu dana nakon što se 1516. g. Majka Božja ukazala na otočiću Zečevo pastirici, udovici Jeleni Grubišić. Bilo je to vrijeme osmanlijskog pustošenja hrvatskih krajeva, a Marija je pozvala narod na molitvu, post i pokoru. Tadašnji ninski biskup Divnić to je Gospino ukazanje proglasio autentičnim.

Svetkovina Gospe od Zečeva u Ninu, jednom od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta, slavi se u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća Gospodinova. Ove godine zbog epidemioloških mjera nije održana procesija s Gospinim kipom kroz središte Nina. Misa koju je predvodio mons. Lenkić jedno je od pet misnih slavlja održanih na svetkovinu Gospe od Zečeva.