Program se svakog dana sastojao od misnog slavlja, euharistijskog klanjanja pred Presvetim i svjedočenja, izlaganja javnih osoba o djelovanju u komunističkom režimu i tijekom Domovinskog rata. Misno slavlje u subotu 16. veljače predvodio je mladomisnik iz župe Gospe Fatimske iz Splita don Danko Kovačević. Pozvao je nazočne da čeznu za Kristom i da se čuvaju modernog farizejstva, menadžerskog mentaliteta raspolaganja ljudima i vrijednostima koji dokida istinsko sebedarje. Nedjeljnu misu 17. veljače predvodio je župnik iz Generalskog Stola don Ivica Tolla. Istaknuo j važnost hrabrog izricanja svojih uvjerenja u društvu, rekavši da se pred tim izazovom svakodnevno nalazi svaki kršćanin. Pozvao je na molitvu da se Duh Sveti razlije „da mu se možemo klanjati u duhu i biti u istini, da nestane duh laži“. U nedjelju je svoje svjedočanstvo iznio načelnik Općine Klis Jakov Vetma. Kao vjernik političar govorio je kako ga Bog vodi u nastojanjima da unaprijedi svoj kraj. Kao vjernik sportaš, Goran Granić svjedočio je o snazi koju može dati jedino Isus, da se osoba na ispravan način nosi s porazom i pobjedom.

Bivši djelatnik UDBE u komunizmu Željko Kekić u snažnom svjedočanstvu u subotu 16. veljače o životu u istini u svom sadašnjem djelovanju, rekao je: „U jednom trenutku sam shvatio da je hrvatski narod zaslužio znati nešto o skrivenoj prošlosti, pogotovo nakon svih žrtava i ‘objekata obrade’, kako smo nazivali ljude koje smo pratili i uništavali im živote. Odlučio sam iskreno progovoriti o tome. Velikim dijelom na to je utjecalo i to da sam krenuo putem vjere, jer mislim da bez vjere ni nema priznanja prave istine. Kad je završio Domovinski rat, 1995. g. počeo sam s osnovnim informacijama, što su radile UDBA i bivše tajne službe, da bi generacije koje stasaju imale podlogu, znale što se događalo i koje su posljedice toga na njihov život“. Istaknuo je da „nekim političkim elitama nije u interesu da se zna istina, da se govori o tome kako su se dokopali vlasti, kapitala i kako vladaju narodom“. „Njihov korijen je u UDBI kao suradničkoj mreži koja je bila izuzetno moćna, a preuzela je novu ulogu u novom društvu. Ta suradnička mreža u preokretu je preuzela ulogu dijela političkih, gospodarskih i financijskih vladara u državi, a njihovi nasljednici su naslijedili ono što je njihovim precima omogućila bivša služba. Dok se to ne razbije, neće biti blagostanja. Ljudi su iskoristili financijsku i gospodarsku moć koju su imali. Iskoristili su svoje veliko predznanje, bili su u prednosti s informacijama“, rekao je Kekić. Istaknuo je kako je u prošlom režimu suradnik služio operativcu da bi mu donosio informacije, kako bi operativac mogao probijati sustave. U sadašnjem sustavu suradnik je postao gazda, a operativac je pomoćnik koji mu služi da mu stvara sigurno okružje u biznisu, da ga na vrijeme upozorava na ono što se događa. „Množi se kapital, to preuzimaju njihova djeca. Oni su uspjeli u jednoj fazi stvoriti i zakonsku podlogu, doveli su sebe u poziciju da im se zakonski ništa ne može. Mi jesmo dobili Domovinski rat, dobili smo državu, ali smo u jednom trenutku nažalost dopustili da određene postulate države vode ljudi koje smo mi pobijedili. Obavještajne službe imale su rendgenske snimke svih potencijalnih budućih političara u svakoj državi i kao profesionalni sustavi htjeli su sudjelovati u stvaranju novih tranzicijskih država“, rekao je Kekić.

Žao mu je što u Hrvatskoj još uvijek „postoji strah od javnih istupa, od govora, ljudi se stalno nečega boje, prisluškivanja“. „Koja bi normalna država koja je doživjela pobjedu i slobodu, već 25 godina dopustila da silovatelj žene u ratu ne bude suđen, a ona ga svaki dan pokazuje? I drugi ratni zločini koji nisu procesuirani. To govori da u pravosuđu postoje niti starog sustava koji je u ratu bio na drugoj strani, a sada je dovoljno moćan da to gura u ladicu, da žena pati, čeka se da ona biološki ode da bi se zločinac spasio“, rekao je Kekić.

Za svoje obraćenje Kekić je rekao da je put kojega nije očekivao. „Kad sam shvatio da Bog ne voli grijeh, ali voli grešnika, shvatio sam da sam ja spašen. Lijepo je dati ruku žrtvu, reći ja sam taj, a taj čovjek vas srdačno primi i postanete nakon toga prijatelji. To na neki način oslobađa. Preporučam to kolegama s kojima sam radio u UDBI, no kod njih je barijera. Ako gledamo kao vjernici, bolje je to odraditi na ovom svijetu, nego odrađivati na onom svijetu. Nas to čeka. Negdje se moramo sastati. Moramo izmiriti račune. Idealnije je to ovdje, dok je čovjek živ. S puno ljudi koje sam pratio susreo sam se i razgovarao, zbog budućih generacija, moje djece i djece ljudi koje sam pratio. Previše je u ovoj državi sukoba iz pozicije 1941., 1971., beskonačnih borbi Hrvat na Hrvata. To treba zaustaviti, da dalje možemo ići bez prepreka koje vučemo iz prošlosti“, rekao je Kekić. „Shvatite u jednom trenutku da vas netko vodi za ruku, susrećete se s takvim ljudima. To je isto Božji prst, Božja ruka koja vas dovodi u te situacije, da idemo po seminarima, obnovama. To je radost. Osjećate se oslobođeni i da radite dobro djelo, da mladim generacijama otkrivate dio zabranjene povijesti Hrvatske iz prošlog vremena i iz ovog vremena nove hrvatske države, koje neće moći čuti i pročitati u udžbeniku. Ja sam živi svjedok toga koji može dati kontinuitet jer sam u svemu tome sudjelovao“, rekao je Kekić.

Predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Marko Grubišić je 1983. g. u svojoj 24. godini života osuđen na četiri godine zatvora koje je robijao u Lepoglavi. Osuđen je zbog nacionalizma i raspirivanja vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Živio je pet godina u Studentskom domu na Lašćini u Zagrebu. Savez komunista procijenio je da se u domu oformila grupa nacionalista. „Iskoristili su jedan rođendan, da je tu pjevana pjesma ‘Marijane’ s inkriminiranim sadržajem, a to znači spominjanje Zrinskih i Frankopana, Srca Isusova i Dinama. Dom je opkolilo više od sto policajaca, uhitili su trideset kolega. Svjedočimo o režimu koji je bio tako brutalan“, rekao je Grubišić. Društvo je tada bilo poljuljano gospodarski, bila je nestašica derivata, namirnica, redukcije struje, pa su komunisti stvorili slučaj Lašćina kako bi javnost time zaokupila i preusmjerila pažnju. I zaista je to bilo odjeknulo da je pažnja fokusirana na politički slučaj Lašćina, da zaplaše i druge studente. „Ja nisam politički djelovao. Jedino ako se pod političkim djelovanjem ne smatra to što nisam skrivao da sam Hrvat, da idem u crkvu, na mise za Stepinca. Na sudu je 17 svjedoka reklo da se ne radi o nikakvim nacionalistima“, rekao je Grubišić. Nakon robije, do 1990. g. još su ga šest puta privodili, čineći od njega čovjeka od kojega se treba izolirati. God. 1989. opkolili su mu kuću kod Sinja, optuživši ga da je u Hrvacama stavio eksploziv pod spomenik NOB-a, da je stavio bombu u NAMU u Zagrebu. To je sve odbijeno, ali komunisti su se služili takvim podmetanjima. „Svima nama nacionalistima, kako su nas zvali, govorili su da smo teroristi. Kako uz tolike ‘teroriste’, kako znaju reći da su Hrvati bili, kako se nikad nijednom udbašu ništa nije dogodilo? Da je bilo toliko terorista, valjda bi se nekom nešto bilo dogodilo“, rekao je Grubišić, podsjetivši da su i hrvatske književnike, nakladnike zvali teroristima. „Nazivaju nas tako jer upravo onda im je dopušteno činiti mučeništvo nad nama. Upotrijebiti svu silu, jer s teroristima se treba obračunati na fizički način“, istaknuo je Grubišić. Žao mu je što su bivši politički zatvorenici eliminirani iz politike. „Na nemoralnom temelju ništa dobro ne može nastati, a posljedice tih ljudi osjećamo i danas. Zna se podatak po zadnjoj rekonstrukciji UDBE koja postoji od 1980. do 1990., plaću je profesionalno primao 851 udbaš. U novu hrvatsku službu prešlo ih je 754. Samo jedan se pokajao za ono što je činio, Željko Kekić. On se pokajao za svoje grijehe prvi put pred biskupom Vladom Košićem i puno puta tražio je i od nas bivših zatvorenika oprost koji je prihvaćen, da se srami onoga što je činio. To su bila dva svijeta, nije mu bilo lako to priznati. Mi smo mu oprostili grijehe. Prihvaćam ga kao da se ništa nije dogodilo, kao prijatelja“, rekao je Grubišić, upozorivši kako drugi udbaši ne smatraju da su činili nešto loše i to je ono što je loše. „Da je bilo više ljudi kao Kekić, ne bi se pričalo o lustraciji jer bi sve bilo jasno. Onda je to pomirba na bazi oprosta. Kekić je zatražio oprost. Nitko drugi nije zatražio oprost“, rekao je Grubišić. On je sada privatni poduzetnik, no to što je bio politički zatvorenik danas mu se uzima kao mana, njegovo dijete u natječajima ne napiše da mu je otac bivši politički zatvorenik. Nedavno je bio na sudu u svojstvu oštećenoga. Okrivljenik je priznao što je učinio, i svjedoci. Sutkinja je trebala donijeti odluku da ga se obešteti, no učinila je suprotno i osudila Grubišića. I sam okrivljenik se pitao kako je moguće da ga je oslobodila. „Onda sam shvatio da sutkinja na Općinskom sudu u Zagrebu mene poznaje. Ona je kćer suca koji mi je potvrdio kaznu na Vrhovnom sudu od četiri godine za Lepoglavu. Rekao sam joj: ‘Vi ste tendenciozni i sad me opet pokopavate, kao vaš otac, iako je sve evidentno’. Ona je rekla: ‘To je moja služba, to je moje pravo’. Ipak, njena presuda nije prihvaćena i slučaj je vraćen na ponovno suđenje“, rekao je Grubišić. Prošle godine također je došao kod jednog suca, da bi naknadno shvatio da je to isti sudac koji je 1983. g. rekao da nije bio prijavljen u domu na Lašćini, napisao je prekršajnu kaznu, odredio mu deset dana zatvora. Temeljem toga se podigla kaznena prijava i tako je počeo proces za Lepoglavu. „Zamislite živjeti u takvom društvu. Dođete na fakultet, tu predaje onaj tko vas je uhodio, u sudstvu rade oni koji su vam sudili, u obrazovanju, mnogi su ostali djelatni u ključnim sferama našeg društva. I takvi poučavaju našu djecu. Prije su Hrvati odlazili iz Jugoslavije. Žalosno je da danas ljudi odlaze iz naše Hrvatske. Emigrant Boris Maruna sanjao je povratak u Hrvatsku iz Argentine, a kada se vratio napisao je: ‘Bilo je ljepše voljeti te iz daljine“, rekao je Grubišić.

Župan Karlovačke županije Damir Jelić govorio je o potrebi djelovanja vjernika u političkom životu. „Sukreirati je bolje od kritizirati. Nema ljepšega nego služiti domovini. To je kreposno. Često razgovaram s ljudima koji su moralni i kritiziraju. Pridružite se. Ako se ne pridružite, ulazite li možda u grijeh propustom? Plačemo nad sudbinom Hrvatske, a ne želimo igrati. A tko će, ako mi ne? Pozivam mlade ljude, ne kukajte, nego igrajte. Ako ste vjernici, ne možete izgubiti, jer najveći gubitak koji nam se može dogoditi na zemlji je izgubiti život. A tko ovdje izgubi život, dobio ga je u vječnosti“, rekao je Jelić, istaknuvši da se politička povijest temelji na napetosti između vanjske i unutarnje politike. Istaknuo je da su izazovi za Crkvu osnivati odgojno-obrazovne ustanove, a za mlade da se uključe u civilne inicijative i udruge jer su prodorne. „Pozvani smo ući u taj prostor. Ako radiš za opću zajednicu, ako služiš društvu, hrvatskoj naciji, svim građanima, sudjeluješ u radu na općoj dobrobiti. Ključ je u toj riječi. Dobro je nešto što je materijalno, a bit je duhovni dio. Jedno s drugim se spaja i preklapa“, rekao je Jelić, istaknuvši kako mu je čast biti na tim susretima s ljudima koji su robijali za Hrvatsku i s generalima koji su je stvarali. „Motivira me da kažem ljudima budite aktivni. To krijepi čovjeka, rad s mladim ljudima. Hrvatska je nastala u krvi i zajedništvu. Odlike Duha Svetoga su tješitelj i branitelj, a domovinu su stvarali naši vojnici koje nazivamo branitelji“, rekao je Jelić. Istaknuo je da poznaje i slučajeve povratka naših ljudi iz inozemstva: „Veći problem slabog nataliteta je u Njemačkoj nego u Hrvatskoj, a ekonomski su daleko napredniji od nas. Najveća stopa samoubojstava je u razvijenoj Skandinaviji. Ne korespondira ekonomska snaga s osjećajem sreće. Jedno je materijalno, a drugo je dubina života“, pojasnio je Jelić.

Matija Ricov, voditelj zajednice ‘Nanovo rođeni’ kao suorganizator toga seminara, rekao je da govoriti o činjenicama stradanja naše domovine i molitve za narod znači „ulazak u duhovnu borbu koja uključuje i zamor. Dok je Mojsije zagovarao narod, i njemu su ruke znale klonuti. Posvijestimo da smo pred Bogom kao kirurzi koji ulaze u složenu operaciju koja otklanja zlo i donosi zacjeljenje rana, Božji blagoslov“. Navodeći stvarnost laži, krađa, otuđenja dobara naše zemlje, oštećenja radnika od strane poslodavaca, korupciju, lažna svjedočenja, montirane procese, masovna i pojedinačna ubojstva, sudionici su uime cijelog naroda zagovorno molili Gospodina za pokajanje, pomirenje i opraštanje, da se na Hrvatsku izliju darovi Duha Svetoga kako bi zemlja i narod bili plodni i po življenim krepostima Bogu vjerni.