Predavanja su se bavila temom „O nekim konkretnim pitanjima s obzirom na pandemiju i bolest općenito“. „Ozdraviteljska narav i ranjivo lice liturgije u doba posvudašnje ranjenosti“ bila je tema predavanja prof. dr. sc. Ante Crnčevića, u kojemu je govorio o vlastitostima liturgije, liturgije koja uspostavlja cjelovitost osobe, liturgije koja čovjeka čini dionikom dara spasenja, iz koje iščitavamo Božji cjelov ranjenom čovjeku, koja se predstavlja kao spasonosna i ozdraviteljska. Izlaganje je podijelio u tri dijela.

U prvom dijelu govorio je o isključenosti zajednice vjernika iz samog slavlja u okolnostima pandemije korona virusa te naglasio kako smo iz ovog vremena iščitali ranjenost liturgije: nema tijela, nema iskustva zajednice Crkve. Spomenuo je istraživanje provedeno u Italiji i SAD-u za vrijeme zatvorenih crkva, koje je pokazalo kako 30 % vjernika ne zamjećuje velike razlike slavljenja mise u zajednici i mise preko televizije, 30 % ih preferira praćenje preko televizije, dok nešto manje od 1/3 ne može doživjeti istinsko iskustvo preko TV-a.

„Gdje je zapravo problem? Što smo učinili da su slavlja preko televizije i uživo postala jednako vrijedna? Liturgija je svedena na praćenje, gledanje, slušanje, nema sudjelovanja. Naša liturgijska slavlja za mnoge su postala kao udobno sjedenje. Misa je postala televizijska puno ranije nego je došla na televiziju. Svrha televizijskog prenošenja mise ne nadomješta samo slavlje, nego omogućuje vjerniku da bude približen konkretnoj zajednici u kojoj se slavlje zbiva. Slavlja nema bez iskustva zajednice“, istaknuo je među ostalim predavač.

U drugom dijelu govorio je o odnosu tijela i slavlja, rekavši kako je tijelo nenadomjestivo u samom slavlju. Istaknuvši kako je suvremenom kršćaninu teško tijelom sudjelovati u liturgiji, zapitao se koliko je zapravo istina o utjelovljenju Krista uspjela prodahnuti kršćane, koliko su vjernici svjesni važnosti tijela u sakramentalnom slavlju. U tom  kontekstu progovorio je i o problemu duhovne pričesti, jer se u liturgiji sve više počelo govoriti o pobožnosti duše i duha nego tijela: duhovna pričest, duhovni način pristupanja samome slavlju, a zanemarivanje tjelesnog, realnog, sakramentalnog slavlja, uslijed čega su slavlja sve više virtualna, a ne realna.

U trećem dijelu govorio je o slavlju u zajedništvu Crkve, naglasivši kako vjernik treba osjećati pritjelovljenost Crkvi – ne privatan način slavlja, nego uvijek u zajednici. „Po samoj liturgiji postajemo zajednica… vjernički identitet ne može postojati bez zajednice vjernika, Crkva je ta koja živi u zajednici vjernika, koja se ostvaruje u liturgijskoj sakramentalnosti“, neke su od misli izlagača, koji je u zaključku istaknuo kako liturgija ne pripravlja na život, nego je ona izvor života.

Svoje je izlaganje na temu „Bioetički aspekt cijepljenja: što je razborita mjera između radikalnog zagovaranja i radikalnog odbacivanja“ prof. dr. sc. Tonči Matulić započeo konstatirajući da živimo u svijetu punom nesigurnosti i proturječja. Tvrdio je da tome svjedoči i činjenica da smo 2021. pozvani promišljati o bioetičkim aspektima cijepljenja i to konkretno i određeno u ozračju još uvijek proglašene globalne pandemije SARS-CoV-2. Nadalje je rekao da ako je općepoznata i dokazana činjenica da je najučinkovitija zaštita od smrtonosnih virusnih oboljenja, podjednako na planu sprječavanja infekcije i na planu podnošljivije kliničke slike, upravo cijepljenje, onda se pitanje u naslovu otkriva kao suvišna i krajnje nerazumna radikalizacija. Ona je, međutim, naša stvarnost, zaključio je Matulić.

Budući da radikalno zagovaranje cijepljenja predstavlja jedan, a radikalno odbacivanje cijepljenja drugi ekstrem, onda ispravnu mjeru i pravu sredinu treba istražiti između ova dva ekstremna stava. Naglasio je da pritom na prvome mjestu treba omogućiti prostor odgovorne slobode, odnosno mogućnost razboritog i slobodnog izbora te trezveno i neometano istraživanje ispravne mjere i prave sredine. Naglašava da je to moguće samo pomoću razboritosti koja jedina omogućava ispravnu prosudbu moralno ispravnog i prihvatljivog.

Problem ekstremnih pozicija u materiji cijepljenja pojavio se u povezanosti s rutinskim obveznim cijepljenjem male djece protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Budući da su uzročnici tih bolesti uglavnom iskorijenjeni, tvrdi se da je cijepljenje nepotrebno, a navodno da uzrokuje i neke neželjene nuspojave kod djece poput autizma. No, razboritost na temelju činjenice da se uvjeti života općenito i ljudskoga života posebno na planetu Zemlji nisu u bitnome promijenili, ipak, prosuđuje u korist cijepljenja, jer ne postoji drugi način učinkovite i prikladne zaštite ljudskoga života. Pritom naglašava da pravo na individualni izbor roditelja nije apsolutno, nego relativno, jer je sadašnja zdravstvena sigurnost relativna, a ne apsolutna činjenica.

Na ovo se spontano nadovezao problem cijepljenja protiv koronavirusa, činjenica koja se u javnosti predstavlja kao pitanje o vjeri i povjerenju u znanost i znanstvenike, u politiku i političare, a posrijedi je isključivo stvar zdravoga razuma i razboritosti, zaključio je Matulić.

Posljednje izlaganje ovoga seminara na temu „Suosjećanje i dobrobit svećenika u sklopu prikaza rezultata istraživanja o COVID-19 među svećenicima“ održao je doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, koji je predstavio rezultate istraživanja o covid-19 među svećenicima u šest zemalja. U razdoblju od studenog 2020. do ožujka 2021. provedeno je istraživanje među 1412 katoličkih svećenika (HR-BIH-Srbija – 316, Italija – 427, SAD – 330, Poljska – 339) da bismo vidjeli na koji se način svećenici suočavaju s pandemijom covid-19.

Istraživanje je obuhvaćalo pojedina pastoralna doživljavanja među svećenicima, psihološku dobrobit svećenika te konstrukte suosjećanja i samo-suosjećanja kao važne čimbenike u stresnijim životnim situacijama. Dodao je da je na koncu istraživanja svaki svećenik mogao ponuditi svoj komentar s obzirom na istraživanje i na covid-19 situaciju. Naglašava kako su uočene razlike među svećenicima različitih govornih područja s obzirom na njihovo doživljavanje psihološke dobrobiti, suosjećanja i samo-suosjećanja. Osim toga, uočena je razlika među svećenicima mlađe i starije dobi u doživljavanju psihološke dobrobiti, suosjećanja i samo-suosjećanja.

Jedna od glavnih odrednica psihološke dobrobiti jest pak samo-suosjećanje, što je važan pokazatelj za moguće daljnje korake u pružanju pomoći samima sebi kada se suočavam sa stresnim situacijama. U rezultatima istraživanja zanimljivo je primijetiti razlike u suosjećanju i samo-suosjećanju među svećenicima različitih govornih područja. Kada je u pitanju samo-suosjećanje, tada svećenici talijanskog govornog područja imaju najviše prosječne vrijednosti, a svećenici hrvatskoga govornog područja najniže. Kod suosjećanja također svećenici talijanskog govornog područja imaju najviše prosječne vrijednosti, dok svećenici poljskog govornog područja imaju najniže, zaključio je profesor Bošnjaković.

Teološko-pastoralni seminar zaključen je diskusijom na održana predavanja.