Šemper se na početku ukratko osvrnula na terminologiju vezanu uz osobe s invaliditetom naglasivši važnost korištenja pravih riječi. Potom je govorila o pojavi invaliditeta u obitelji navodeći različita pitanja i razmišljanja članova obitelji u toj situaciji.

Govoreći o pojavi invaliditeta koji nije urođen, rekla je da te osobe jako teško prihvaćaju svoju novu situaciju. Istaknula je da je u tim trenucima važno prihvaćanje od strane drugih kako bi i osoba s invaliditetom prihvatila svoje trenutno stanje.

Predsjednica Pododbora za osobe s invaliditetom potom je predstavila slike osoba s invaliditetom u očima drugih. „Zaista nema gorega nego kada vas gledaju kroz dijagnozu. To se osjeti i osjećate se vrlo loše“, poručila je.

Osvrćući se na vlastito iskustvo invaliditeta, naglasila je da Bog zna zašto ga dopušta.

Govoreći o ulozi vjere i Crkve, istaknula je da je čudo živjeti s invaliditetom, a ne na sve načine pokušati doći do „čuda izlječenja“. Poručila je da u Crkvi ne mora sve raditi svećenik, ali da u nekim situacijama ne može pomoći nijedan drugi čovjek, naročito u kriznim situacijama u kojima je potrebno razumijevanje i podrška.

Šemper je kazala da se prihvaćanje u Crkvi pokazuje prilagodbom sakralnih i pastoralnih prostora te je predstavila primjere iste. Na kraju je prikazala smjernice za daljnje djelovanje istaknuvši da nije potrebno čekati da svi budu poučeni i spremni pomoći osobama s invaliditetom. „Najbitnije je doći, susresti tu osobu, ne bojati se“, naglasila je te zaključila izlaganje svojom pjesmom.