Draga braćo i sestre,

suočen s oslobođenjem čovjeka, opsjednutim đavlom koji bijaše nijem, i koji je ponovno progovorio nakon susreta s Isusom, kako smo čuli u Evanđelju, mnoštvo je bilo zaprepašteno. Evanđelje u više navrata bilježi ovu reakciju mnoštva pred znamenjima koja je činio Krist: „ostali su zadivljeni“, „bili su zadivljeni“, „bili su puni čuđenja“. Sam pojam „čudo“ (tal. miracolo), dolazi od latinskog glagola „mirari“, a on u sebi sadrži značenje tog unutarnjeg stava čuđenja gledatelja koji promatra zadivljenim pogledom. Papa Franjo često nas poziva da ponovno otkrijemo taj osjećaj duše koji ukazuje, kako voli reći, na „znak mirisa Boga koji prolazi i na prisutnost Isusa u nama”.

Sveti Ivan Pavao II. u pismu Mulieris Dignitatem napisao je da je „usklik prvog čovjeka pri pogledu na stvorenu ženu usklik divljenja i očaranosti, koji se provlači kroz cijelu čovjekovu povijest na zemlji“ (br. 10), naravno, od čuđenja. U evanđelju je nekoliko žena zadivljeno Isusovim načinom na koji se odnosi prema njima. Sjetimo se Magdalene ili preljubnice, i onih žena koje su rano ujutro otišle na grob i koje su pobjegle preplašene i s velikim čuđenjem kad su se suočile s događajem uskrsnuća. U svim evanđeljima nalazimo rašireni osjećaj zahvalnosti i otvorenosti prema ženama. To je još značajnije poznajemo li društveni kontekst Isusovog vremena koje je na žene gledalo kao na opasnost zbog njihove tajanstvene moći nad muškarcima i snage njihova zavođenja.

Žene hrabro odgovaraju na ovu Isusovu otvorenost. Zapravo, žene su te koje ga dodiruju, sjetimo se samo žene koja boluje od krvarenja ili pomazanja u Betaniji. Žene slijede Učitelja u njegovoj misiji. U tom nasljedovanju, s jedne strane, na vlastitu inicijativu, daruju novac ili velika bogatstva, poput mirisnog ulja ili drugih dobara za pomoć apostolskoj zajednici, a s druge strane daruju sitne novčiće, poput one udovice u hramu ili žene s izgubljenom drahmom. Važne su u Isusovim očima. Ne možemo zaboraviti ni Martu i Mariju, Petrovu punicu… Žene su vjerne učenice! Također, Evanđelje ističe i osjećajno stanje žena koje sudjeluju u svim važnijim događajima Gospodinova života, a u tom smislu značajan je Marijin plač prigodom Lazarove smrti, ali i plač žena na putu do Kalvarije i za vrijeme raspeća.

Draga braćo i sestre, papa Benedikt XVI. rekao je da bi se „povijest kršćanstva posve drukčije razvijala da nije bilo velikodušna doprinosa mnogih žena, a unutar rane Crkve daleko od toga da bi prisutnost žena bila drugorazredna“. Naime, žene su imale značajne uloge još od Djela apostolskih, od događaja Pedesetnice, u kojemu su zajedno s učenicima u molitvi iščekivale Duha Svetoga.

Žene se pojavljuju i na Pavlovim putovanjima, poput Priscile, Akviline žene; Lidije, afirmirane, aktivne, prisebne, sklone uspostavljanju odnosa; kćeri đakona Filipa s kojima se Pavao zaustavio u Cezareji, a koje su bile proročice. Tko ovdje u Rimu ne zna imena Makrine, Marcele, Paule Rimske, Melanije, Olimpije o čijim su životima pisali ljudi Crkve kao što su Jeronim ili Grgur Veliki, Ivan Zlatousti ili Grgur iz Nise. S druge strane, Proba Petronia piše kako bi evangelizirala mlade aristokrate, dok Egeria piše dnevnik putovanja za svoje sestre. U prošlom stoljeću glas svetosti postigla je žena i majka Maria Beltrame Quattrocchi.

U svim razdobljima povijesti pojavljivale su se žene velike duhovne dubine, poput Marije Antonije od Svetoga Josipa (Mama Antula) i Brigite Švedske, koje su sa strašću, hrabrošću i predanošću bile protagonistice svoga vremena. Nekoliko ih je proglašeno crkvenim naučiteljicama, uključujući Katarinu Sijensku, Tereziju Avilsku, Tereziju od Djeteta Isusa, čiji su roditelji proglašeni svetima, ali i Hildegardu iz Bingena, koja je nedavno proglašena svetom. Također, mnoge žene osvijetlile su i naše vrijeme, poput mučenice Edith Stein, Majke Tereze iz Calcutte, koja nam je dala izvanredno svjedočanstvo milosrđa, Gianne Berette Molle, Chiare Luce Badano, Dulce Lopes Pontes iz Brazila, Armide Barelli, Bakite, a tu su i mnoge druge sa svih kontinenata.

Dakle, žene su tijekom povijesti, potaknute svojom vjerom u Krista, zračile svjetlom i snagom Uskrsa i uvijek smo zadivljeni jer su svojim svjedočanstvom, često skrivenim i prešutnim, izgrađivale Crkvu, imajući „nutarnji autoritet“ , kao što ga imaju duhovne majke u svakoj kršćanskoj generaciji. Nedavno je sinoda posvećena mladima podsjetila na tu ulogu žene u duhovnoj pratnji. Svojim djelovanjem i svojom unutarnjom osjetljivošću žene su se usredotočile na čovječanstvo kojem je potrebna njega, pažnja i rast, čineći tu stvarnost čovječnijom. Čak i danas moramo paziti da ne pomislimo da se žene promiču samo na takav način da im se dodjeljuju uloge moći, već smo ih pozvani vrednovati zbog njihove proročke snage. Svojim majčinstvom žene mogu imati potrebni autentični duhovni autoritet, pokazujući tako lice Crkve koje je majčinsko i nježno. Vjerujem da svi možemo prepoznati koliko nas je prisutnost žena, laikinja ili posvećenih žena, poduprla u kršćanskom životu, pokazujući nam samu Božju nježnost i potičući nas u razlučivanju, u izborima ili u određenim trenucima našega života. Doista, njihovo iskreno prijateljstvo čini život i samo poslanje čovječnijim, o čemu svjedoče odnosi između velikih svetaca Crkve. Rječito je ono što sveti Ivan Bosco piše o svojoj majci Margareti. Brojne su posvećene žene koje i danas s predanošću i požrtvovnošću provode odgojno-obrazovne, dobrotvorne i karitativne poslove, pokazujući također snagu i ljepotu zajedničkog života pred širenjem individualizma.

Žensko lice Crkve odražava ono Marijino lice, Majke Djevice, „Nove žene“, koja je u zadivljenosti navještenja rodila Riječ Božju i odgajala je, čuvajući u svom srcu sve događaje spasenja. Ona je ta koja unosi ženstvenost u okvire otkupljenja. Na planinama Judeje Marija pjeva svoj Magnificat s divljenjem: to je pjesma divljenja onome što je Bog učinio u njoj i Božjem djelu kroz nju. Zazivamo je sada da zajedno sa svetim ženama osvijetli rad našega Kongresa i da i mi doživimo susret s Isusom s jednakim čuđenjem kao Djevica, kako bi, kako je rekao sveti Pavao VI., „ljudska i kršćanska ženstvenost mogla rasti i tako održati Crkvu na životu“.