Život, dar i otajstvo

Od prve do posljednje stranice, od Eve do “Žene odjevene suncem” u Knjizi Otkrivanja, Biblija je puna žena. Također, u nekim slučajevima po ženama su nazvane i pojedine biblijske knjige, kao što su Ruta ili Estera. No, tu se posebno ističe još jedna žena. Iako bez imena, ostaje upečatljiva, mogli bi reći “više danas nego li jučer”, jer se ističe svojom veličinom i jasnoćom unatoč kratkoći svog pojavljivanja u biblijskom tekstu. Ona se krije u majci braće Makabejaca, u 7. poglavlju Druge knjige o Makabejcima koja je posvećena dramatičnoj pobuni Židova koja se dogodila u drugom stoljeću prije Krista, a koju su predvodili Makabejci protiv sirijskog kralja Antioha IV. Epifana, zagovornika helenizacije Judeje.

Ovaj nas događaj vraća u ratno stanje i progon te pokazuje tragični aspekt rata na koji je Papa više puta upozorio: lice rata nema samo muško lice, lice vojnikâ koji su prisiljeni marširati i trunuti na fronti, nego i žensko lice, lice žena, majki, sestara, supruga, kćeri koje gledaju svoje voljene kako umiru, daleko i bespomoćni.

Biblijski tekst je snažan, potresan: “Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. Govorila im je: ‘Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima'”.

Ova žena je nesvakidašnje “raskrižje života”; svojim stavom i riječima, “jezikom otaca”, uspijeva učiniti čudo spajanja točaka koje su udaljene, razdvojene i naizgled nepomirljive. Spaja žensku nježnost i mušku hrabrost, početak i kraj života, prošlost i budućnost, uzrok i sudbinu i tako daje nadu mučenoj i ubijenoj djeci; na kraju svojom “pronicljivošću” shvaća da u trenutku početka života svoju ulogu ima još jedan važan faktor, shvaća da se u tom trenutku božansko sjedinjuje s ljudskim.

Iako je bila majka sedmorice sinova, ova žena ima hrabrosti reći „ne znam“ u kontekstu nastanka novoga života; dvije su to vrlo snažne riječi koje je današnji čovjek izgubio i izbrisao zaslijepljen znanstvenom iluzijom kontrole.

Govoreći tako, prepoznajemo da je Bog na djelu svaki put kad žena stvara ljudski život te se tako na sintetičan i djelotvoran način predstavlja biblijska, a onda i kršćanska vizija života koji je dar i otajstvo i koji je zbog toga svet, nedodirljiv i nedostižan ljudima, čak i onda kada ruke moćnika čine pokolj.

U ovom trenutku ratova koji u svijetu svakodnevno odnose žrtve, riječi ove žene podsjećaju nas da i sa životom treba postupati kao sa svakim darom: potrebno ga je vratiti “u optjecaj” i staviti ga u službu drugih; ne da se njim manipulira, iskorištava, pljačka, zlostavlja.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.