Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnom (Grad Senj, Ličko-senjska županija), gdje je 1963. završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Rijeci i Pazinu te 1967. položio ispit zrelosti. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju i filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci (današnji Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci), a od 1970. do 1980. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu kao pitomac Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum. Ondje je 1974. diplomirao teologiju (gradus bakalaureata), a 1976. postignuo akademski stupanj licencijata (magistra) filozofije, nakon čega je upisao dvogodišnji ciklus za doktorat iz istoga područja. U međuvremenu je 1975. bio zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije. Dana 29. studenoga 1980. obranio je doktorsku tezu „Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten“ i stekao akademski gradus doktora filozofije.

Po povratku iz Rima počeo se intenzivno baviti znanstvenim i nastavničkim radom. Godine 1980. počeo je predavati filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Od 1980. do 1985. obnašao je službu vicerektora Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci (današnje Bogoslovsko sjemenište „Ivan Pavao II.“), a od 1985. do srpnja 2000. službu rektora i ekonoma Sjemeništa. Dana 17. srpnja 2000. bio je službeno potvrđen za predstojnika KBF-a Teologije u Rijeci, a službu je preuzeo početkom akademske godine 2000. Od 1995. je kao naslovni, a od 1997. kao sveučilišni docent na katedri za filozofiju predavao gotovo sve filozofske predmete. U srpnju 2000. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora filozofije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologije u Rijeci. Vodio je nekoliko seminara: O biću i suštini prema sv. Tomi Akvinskom, Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva, Problem Boga u antičkoj i srednjovjekovnoj filozofiji, Problem Boga u novovjekovnoj filozofiji, Bog u filozofiji racionalizma, Suvremeni etički problemi.

U znanstvenom radu bavio se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem Berdjajeve filozofije. Tako je na hrvatskomu jeziku objavio znanstvene radove: „Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva“, „Subjektivizam i individualizam Nikolaja A. Berdjajeva“, „Etička misao Nikolaja A. Berdjajeva“ i „Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva“. Uz to, bavio se istraživanjem ruske filozofske i religiozne misli općenito. Plod toga je znanstveni rad „Personalizam na ruski način. Shvaćanje osobe u ruskoj filozofiji“.

Proučavao je također fundamentalna pitanja etike, kao i pitanja društvene etike objavivši znanstvene i stručne radove: „Konstituiranje i osnivanje moralnih sudova. Uz problem odnosa između ontološkog i deontološkog reda”, „Društvena pravda, solidarnost i ljubav od enciklike ‚Rerum novarum‘ do ‚Centesimus annus‘“, „Društveno djelovanje Crkve i država«, »Etika društvenih medija“. Svojim je stručnim prilogom s područja etike sudjelovao i u izradi višenamjenskog priručnika „Etika – priručnik jedne discipline“ koju je objavila Školska knjiga, Zagreb, 1996.

Proučavao je također povijest senjskog i riječkog bogoslovskog sjemeništa i objavio članke: „Senjsko bogoslovsko učilište“, „Povijest sjemeništa u Rijeci“ i „Bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom u periodu komunizma (1947. – 1990.)“.

Na području filozofije, uz rečeno, bavio se proučavanjem pitanja o biti religije, spoznatljivosti Božje egzistencije, mogućnostima našega govora o Bogu, ateizmu, teodicejskome problemu, novoj religioznosti, odnosima među religijama i o međusobnom odnosu religije i filozofske antropologije. Rezultate tih znanstvenih proučavanja objavio je u člancima i raspravama: „Kritičke prosudbe filozofske spoznaje Boga“, „Tematiziranje Boga u suvremenoj filozofiji“, „Osoba kršćanski novum“, „Bit i istina religije“, „Moralni korijeni ateizma“, „Govor o Bogu između antropomorfizma i agnosticizma“, „Iskustvo patnje izvor očovječenja i stvaralaštva“, „Crkva pred izazovom praktičkog ateizma“, „Problem Boga kao polazište međureligijskog dijaloga“, „Nova religioznost i gnosticizam“.

Uz znanstveni i nastavnički rad, bavio se i novinarsko-uređivačkim radom. Od 1980. do 1996. bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. glavni urednik „Zvona“ – mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. obnašao je službu glavnog urednika „Riječkog teološkog časopisa“, u kojemu je od početka izlaženja bio i stalan član uredničkog vijeća. Bio je i član uredničkog vijeća „Senjskog zbornika“. Bio je i suradnik Općeg religijskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u kojemu je napisao oko 50 pojmova iz područja filozofije.

Objavio je knjige: „Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma“, Rijeka, 1995., „Pred Bogom blizim i dalekim. Filozofija o religiji“, Zagreb 1998., „Osmi dan stvaranja – Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva“, Zagreb, 1999., „Bog i filozofija“, Zagreb, 2003., „Širenje obzora nade“, Rijeka, 2005. i „Raspiruj milosni dar Božji“, Rijeka, 2010.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenog 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je posvećen 16. prosinca 2000. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi „Krist – naša nada“.

Kao riječki nadbiskup bio je domaćin sv. Ivanu Pavlu II. kada je 2003. u okviru svoga 100. apostolskog putovanja u Hrvatsku pet dana boravio u Rijeci.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je razne službe. Bio je član Stalnoga vijeća te predsjednik Odbora za sredstva društvene komunikacije, Odbora za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeća za laike, član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnoga vijeća Hrvatskog katoličkog radija i Informativne katoličke agencije, član Biskupske komisije HBK za odnose s državom te član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod svetoga Jeronima u Rimu.

Kao Predsjednik Odbora HBK za sredstva društvene komunikacije 20. rujna 2018. u Zagrebu službeno je pokrenuo novu mrežnu stranicu Informativne katoličke agencije.