Bono Zvonimir Šagi, sin  Stjepana Šagi i Ane r. Bunić, rođen je 11. prosinca 1932. u Brodarovcu, župa i općina Maruševec, Varaždinska županija. Osnovnu školu pohađao u Druškovcu 1940. – 1944. (1943. treći razred u Maruševcu, jer je škola u Druškovcu bila zbog ratnih okolnosti zatvorena).  Gimnaziju u Varaždinu: prvi razred 1944./45. u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, a kad je ta klasična gimnazija ukinuta, drugi razred 1945./46. na Realnoj gimnaziji u Varaždinu, a ostale razrede od 1946. – 1952. u Zagrebu na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.

U kapucinski red stupio 17. rujna 1950. u Varaždinu. Doživotne redovničke zavjete položio je u Zagrebu 4. listopada 1955. Za svećenika je zaređen 2. studenoga 1958. u Varaždinu, a mladu misu slavio je 9. studenoga 1958. u Maruševcu. Diplomirao je teologiju 1959. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Svećeničku službu započeo je kao vjeroučitelj u Župi sv. Mihaela u Zagrebu u Dubravi 1958. – 1961. Nakon što je ukinut vjeronauk u školi, prvi je u Zagrebu organizirao redovni tjedni vjeronauk u župi za srednjoškolce i studente.

U ožujku 1961. poslan je u Varaždin po želji nadbiskupa Franje Šepera da pripremi osnivanje župa sv. Vida u Varaždinu i sv. Mihaela u Sračincu. Župe su osnovane 8. listopada 1961. Od te godine do 2008. obnaša službu župnika Župe sv. Vida u Varaždinu uz suradnju ostale braće svećenika varaždinskog kapucinskog samostana, uz to je još od 1965. – 1971. upravljao i župom Sračinec. Službu župnika Župe sv. Vida obavljao je do svoje 75. godine, kada je prema propisima crkvenog prava dao ostavku na tu dužnost u srpnju 2008. U više mandata bio je i gvardijan Kapucinskog samostana u Varaždinu.

U pet trogodišnjih mandata bio je biran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića (1973. – 1982. i 1988. – 1992.) i u jednom mandatu (1976. – 1979.) za predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara (svih provincijala) u tadašnjoj Jugoslaviji (KVRPJ). Aktivno je sudjelovao na četiri generalna kapitula Reda u Rimu i svojim doprinosom sudjelovao u pokoncilskoj obnovi redovničkih pravila i kanonskih propisa glede redovnika.

Bavio se pretežito pastoralnom (kontekstualno-praktičnom) teologijom, suvremenom kršćanskom duhovnošću, praktičnom problematikom redovništva i socijalnim naukom Crkve. Iz tog je područja napisao više knjiga i više stotina, što stručnih i znanstvenih, što publicističkih članaka, odnosno eseja. Do sada ima 17 objavljenih knjiga.

Od 1988./89. do 2001./02. je vanjski predavač na Institutu za kršćansku duhovnost pri KBF-u u Zagrebu. Od 1984. – 2005. stalni je kolumnist u katoličkoj obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti KANA (kolumna U sadašnjem trenutku). Od 1987. – 1992. je glavni i odgovorni urednik AKSA-e (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti), a od 1993. – 2002. je glavni urednik revije za propovjednike Služba Riječi, koju izdaje također Kršćanska sadašnjost. U toj je reviji napisao devet godišta homilija za sve nedjelje i blagdane u godini. Objavljuje članke u raznim  časopisima: Svesci, Bogoslovska smotra i dr., te sudjeluje na teološkim i drugim simpozijima, javnim tribinama itd.

Za svoj rad dobio je mnoga priznanja i nagrade: od Hrvatskog novinarskog društva dobio je nagradu „Marija Jurić Zagorka“ za kolumnu 1996. godine. Dobitnik je Plakete Grada Varaždina 1996. Dobitnik je nagrade varaždinske županije za životno djelo godine 2002., a 2008. proglašen je počasnim počasnim građaninom općine Maruševec. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović dodijelio mu je 30. lipnja 2014. odlikovanje „Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“. Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku dodijelilo mu je Ekumensku povelju 25. listopada 2014. godine. Hrvatsko društvo katoličkih novinara 16. svibnja 2018. dodijelilo mu je nagradu za životno djelo.

O. Bono Zvonimir Šagi umro je u varaždinskoj bolnici u ponedjeljak 16. studenoga u 21:42.