„Došao sam ovdje ne slaviti, nego zahvaljivati Bogu za sve što mi je učinio i pratio me na putu svećeništva, rekao je vlč. Bubalo. Naime, vlč. Marko Bubalo 40 je godina bio župnik Župe Presvetog Trojstva u Tordincima, sve do zaslužene mirovine u kolovozu 2012. Posebno aktivan bio je tijekom sedam ratnih godina pomažući prognanim Hrvatima, prije svega svoje župe, u Hrvatskoj i Mađarskoj. Tražio im je stanove, najčešće u kućama gostoljubivih mađarskih Hrvata, spajao obitelji, plaćao telefonske razgovore u domovinu, rješavao pravne probleme, dovozio i odvozio ljude, angažirao prevoditelje, obilazio hrvatske ranjenike u vojnoj bolnici u Pečuhu i psihijatrijske pacijente evakuirane iz Bosne. Dakako, slavio je mise i ispovijedao.

„Nalazimo se u dobrosusjedskoj zemlji gdje je od 1991. do 1997. godine, boravilo oko 70 tisuća prognanika i izbjeglica. Hvala mađarskoj državi i mađarskome narodu što su bili uz nas, kad nam je bilo najteže i što su nam pomogli“, rekao je vlč. Bubalo. Podsjetio je kako je u selu Kašadu, uz samu granicu s Hrvatskom, odakle je preminuli vlč. Stjepan Zagoracz rodom, inače više od 50 godina župnik u Salanti-Nemetu, bilo više prognanika, nego stanovnika. „Ja sam tada, prvi puta u životu došao u Mađarsku, tražiti svoje župljane, koji su došli ovamo. To su moji prvi koraci u ovoj zemlji. Bili su teški, ali i blagoslovljeni. Ja tada nisam znao ni riječi mađarskoga jezika. Zahvaljujem i stanovnicima Kašada, i vlč. Ladislavu Ronti, koji je tada bio župnik u Berementu, i mnogo je pomogao hrvatskim izbjeglicama tada“, rekao je vlč. Bubalo. Inače, u Mađarsku je vlč. Bubalo došao po dekretu biskupa Ćirila Kosa.

U propovijedi je zlatomisnik poručio da je temelj vjerovanja u Isusa ako ga ljubiš, i sve ćeš za njega učiniti. „To će biti uporište i za moje naviještanje Krista raspetoga. Moj mladomisnički moto je: ‘Za sve ljude koje sretneš, uvijek imaj ljubavi’. I upravo mi je to trebalo tih sedam godina, koje sam proveo s ovim izbezumljenim ljudima punih neizvjesnosti“, kazao je vlč. Bubalo.

Iznio je nekoliko razloga zašto je među ostalim, u Mađarskoj želio proslaviti svoju zlatnu misu. Prvi je razlog sjećanje na vlč. Stjepana Zagorcza, koji je više od 50 godina bio župnik u toj župi. „Bio je krasan svećenik duhovan i skroman. Živio je u veoma skromnim uvjetima. Velikodušan i pun ljubavi za svakoga. Bio je jako privržen hrvatskome narodu i brizi za njegovu duhovnost. Bio je povezan sa zemljom Maticom, svojom Hrvatskom. Propovijedao je dvojezično, hrvatski i mađarski. Naša Đakovačko-osječka nadbiskupija i metropolija, dodijelila mu je da bude začasni kanonik naše nadbiskupije i na taj način mu se barem malo odužila za njegovu ljubav i pastirsku skrb u vrijeme Domovinskoga rata. Imao je prognanike u svojoj kući. Jedan od tih sam bio i ja. Vlč. Zagorazc bio je ‘ulazna vrata’ u Mađarsku za mnoge svećenike i biskupe, a poglavito je to bilo u vrijeme Domovinskoga obrambenoga rata 1991.-1995. godine za Hrvate“, pojasnio je vlč. Bubalo.

Drugi je razlog dodjela Zlatne povelje zahvalnosti vlč. Marko Majstorović Marku i Ani Zagorazc i vlč. Stjepanu Zagorzcu. Pojasnio je i treći razlog: „S obzirom na to da sam ovdje u župnom stanu neko vrijeme stanovao, i u ovoj crkvi mise služio, želim zahvaliti dragom Bogu, svetom Josipu i Gospi za 50 godina svećeništva, i s vama, ovdje, slaviti svoju zlatnu misu“. Na kraju je vlč. Bubalo zaključio: „Hvala ti, Bože za sve moje dane provedene ovdje u Mađarskoj s dobrim ljudima s kojima sam i danas u kontaktu. Ovdje rado dolazim i uvijek sam lijepo primljen i ugošćen. To je veliki dar za mene, a nadam se i za vas.“

Koncelebrirao je domaći župnik Ladislav Ronta. Na misi su, među ostalima, bili generalni konzul RH u Mađarskoj Drago Horvat sa suradnicima, predsjednik Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj Ivan Gugan, domaći vjernici, vjernici iz okolnih mjesta i iz Pečuha. Tom je prigodom slavljenik pohodio i grobno mjesto vlč. Zagorzca.