Euharistiju su koncelebrirali karlovački dekan preč. Dražen Karačić, župnik Župe sv. Martina u Hrnetiću vlč. Dragutin Šengula, župnik Župe Sveta Tri Kralja u Baniji vlč. Antun Kolić, zlatomisnikov bratić župnik Župe sv. Lovre u Vivodini vlč. Andrija Markač, karlovački umirovljeni svećenik mons. Ferdinand Vražić i rektor svetišta mons. Antun Sente.

U homiliji vlč. Markač je kazao da ovaj boravak u Nacionalnom svetištu doživljava kao posebnu milost. „Naime, još se sjećam divnih trenutaka provedenih u Hrnetiću i na Baniji. Osobito se sjećam mise polnoćke u Hrnetiću te mnoštva mladih vjernika koji su bili divni. Sjećam se posebno svetog i tihog raspoloženja koje je vladalo uoči i za vrijeme polnoćke. Nosim prekrasne uspomene iz ovog kraja u koji sam došao 1975. kao mladomisnik, prečasni župnik i tadašnji karlovački dekan Viktor Štimec lijepo me primio, kao i časne sestre. Moj Karlovac, nosim vas u srcu, a nakon pedeset godina svećeničke službe ponizno kličem: Biti svećenik nezasluženi je Božji dar, stoga molim, molite za mene i ja ću se rado spominjati svih vas dragih mojih Karlovčana“, istaknuo je.

Vlč. Pavao Markač rođen je 7. rujna 1948. godine u Goričanu. Godine 1974. zaređen je za svećenika. Bio je kapelan u Utrinama i Zapruđu te u Hrnetiću i Baniji. Bio je župnik župa u Imbriovcu, Legradu, Svetom Đurđu, Nedelišću i Svetoj Mariji u Međimurju. Od 2020. živi u svećeničkom domu u Varaždinu. Dao je izgraditi nekoliko crkvi i kapela, uredio je i izdao nekoliko monografija župa te vodio zauzeti pastoralni i duhovni život.

Pri kraju misnog slavlja vjeru je posvjedočio karmelićanin brat Ante Slavić. „Moja pokojna supruga Mira htjela je biti karmelićanka. Jednom mi je poklonila knjigu Povijest jedne duše Male Terezije koju je čitala još kao djevojka. To je prva duhovna knjiga koju sam uopće pročitao. Nakon toga moj je život povezan s Karmelom i njegovom duhovnošću. Zapravo ga cijeli život izučavam i ne znam ništa više već Karmel. Specifična duhovnost, molitva kontemplacije, tišina itd. oduvijek me privlačila. Možda će nekom izvana izgledati pomalo čudno i nerazumljivo da sam u ovim godinama otišao u samostan, ali da taj vidi moju nutrinu onda bi shvatio da sam samo nastavio hodati za Onim koji me na jednoj duhovnoj obnovi dotakao. Tada sam još bio normalan, svakodnevan itd., ali od tog se trenutka nešto promijenilo u meni, na jednom predivnom seminaru, i od tada sam počeo raditi nešto drugačije. Počeo sam raditi na sebi, gledati svoju nutrinu i tražiti onoga koji me dotakao. Slijedio sam Gospodina, zapisivao sam stvari koje mi se događaju, kako ih ja vidim, kako to Krist hoda sa mnom. Dvije godine od kada mi je supruga preminula jednostavno sam osjetio, ne blagi, nego žestoki poziv i doslovce vam mogu reći taj je događaj u potpunosti izmijenio moj život. Poput onoga iz života proroka Ilije kada je išao pomazati Elizeja, radnika, koje se nakon posla htio proveseliti, a Ilija mu govori: Ja sam svoje učinio, a ti kako hoćeš. To se i meni dogodilo. Bog me cijeli život pripremio za ovo. Nije me navukao, ni ucjenjivao nego je jednostavno rekao: Ante ja sam sve učinio ti kako hoćeš! Imao sam tada puno nedoumica. Jedno od pitanja je svakako bilo što ću s djecom. Pokušat ću slikovito objasniti. Čuo sam Božji glas koji mi govori: Oni su moji. Tu sam stao. Jasno da su bili zbunjeni. Imali su razgovore sa mnom itd., ali kada sam osjetio to oni su moji bilo mi je jasno da im ja ne mogu dati više od samog Boga“, posvjedočio je.

„Poznato je da je u Crkvi uvijek bilo ovakvih primjera. Konačno, danas slavimo sv. Ritu koja je kao udovica i majka djece ušla u samostan. Ipak je u zadnje vrijeme takvih primjera možda manje u Crkvi. Znaju mi ljudi reći koliko je to super i da sam se dobro snašao. No ovo što ja nastojim živjeti nije poput onoga ući u neko društvo: lovačko, ribolovno, šahovski ili neki klub. Ovo što ja osjećam i nastojim živjeti jest poziv. Poziv koji osjećam nije zato da bi ja ljudima govorio kako se živi, kako biti malo žešći vjernik. To je jednostavno služenje. I tek sada znadem koju cijenu ima habit i koliko je vrijedna molitva svakog čovjeka. Dok sam kao vjernik laik sjedio u crkvenim klupama nisam baš puno razmišljao. Znao sam se pomoliti za nekog fratra, svećenika, ali više sam ih kritizirao jer sam želio da budu onakvima kakvima ih ja želim. Sada drugačije osjećam snagu molitve i puno mi pomažu molitve vas vjernika za nas redovnike. Prošao sam jedan dio formativnog puta i dao sam svoje prve redovničke zavjete. Moja formacija još će trajati nekoliko godina. Kuda će me Gospodin usmjeriti – ne znam. Pustio sam njega neka radi što hoće. O svom životnom putu napisao sam knjigu koja je prije nekoliko dana ugledala svjetlo. Nosi naslov Pozvani na Gozbu Jagančevu. Svjedočanstvo. Put od braka do redovništva. Ta je knjiga pisana dugi niz godina. Želio sam poput nekog slikara ili glazbenika koji preko umjetnosti iznosi iz sebe svoju nutrinu, i ja svoju duhovnu nutrinu, gibanja i kretanja zapisivati. Nisam znao da će to biti knjiga, niti da ću biti redovnik. Svoj hod s Kristom zapisivao sam, a tu su zapravo moji padovi i usponi. Najinteresantnije u tome jest to da se sve događalo ovdje u Karlovcu, u ovom dekanatu, a na tom mom putu jesu svećenici i laici. Eto dragi Bog je tako htio, da to opišem u ovoj knjizi“, zaključio je.

Mons. Sente obojici je darovao repliku čudotvornog Josipovog kipa.