Zapravo, u tisku posljednjih desetljeća, programska enciklika pape Montinija (papa Pavao VI., op. prev.) od 6. kolovoza 1964. – koju je papa Franjo definirao kao “tekst za pamćenje koji nije izgubio svoju izazovnu snagu” (“Evangelii Gaudium” br. 26) – često je zapamćena kao Magna Carta dijaloga Crkve sa svijetom. Ali kakve su bile namjere Pavla VI.?

Enciklika je napisana u duhu Drugoga vatikanskog koncila, koji je doživio stanku između drugog i trećeg razdoblja; tako se Papin govor na početku drugog razdoblja, 29. rujna 1963., smatra gotovo preliminarnim nacrtom, a snažan poticaj obrađenim temama daje i hodočašće u Svetu Zemlju od 4. do 6. siječnja 1964. godine.

Sada se nije moguće baviti svim tim točkama, niti se prisjećati višestrukih doprinosa enciklike što se tiče crkvenosti, pastorala, odnosima s ateizmom i razvojem ekumenizma, ali ovdje se ograničavamo na nekoliko točaka.

Napisana u cijelosti Papinom vlastitom rukom i koju je on sam definirao kao “diskurzivnu i povjerljivu”, Ecclesiam suam pojavljuje se kao duboko osobno razmišljanje koje Papa ukratko predstavlja vjernicima na audijenciji 5. kolovoza 1964. u Castel Gandolfu: “Možda možemo nasloviti ovu encikliku: Putovi Crkve. A tri su puta naznačena od nas: prvi je duhovni; tiče se svijesti koju Crkva mora imati i njegovati u sebi. Drugi put je moralni, a tiče se obnove (…) da Crkva treba biti (…) autentična. A treći put je apostolski, a označili smo ga terminom koji je danas aktualan: dijalog. Svijest, obnova, dijalog – tri su puta koji se danas otvaraju živoj Crkvi.”

Prvi dio, o “svijesti”, o tome što Crkva uistinu jest i dio o “ponovnom otkrivanju njezina životnog odnosa s Kristom” (br. 37); manje se pamti od druge i treće točke, ali papa Franjo podsjeća na njega u Evangelii gaudium (br. 26), citirajući brojeve 11 i 12, jer se još uvijek rađa “želja da se idealna slika Crkve, kakvu je Krist vidio, htio i volio (…) usporedi sa stvarnim licem koje Crkva predstavlja današnjem svijetu.” Druga tema enciklike ukazuje upravo na “obnovu” ili “reformu”, kako je i latinski izraz “renovatio” preveden sedam puta (a “obnova” se pojavljuje tek nekoliko puta); ona je nužna da se stvarnost približi uzoru. Već je nadbiskup Montini reformu predstavio svojim vjernicima kao trajni i svojstveni napor Crkve, kako je napisao u Pastoralnom pismu iz 1962. Mislimo na Koncil: “Reforma (…) je trajni napor u Crkvi, koji nastoji dovesti božansku ideju u ljudsku stvarnost, onu k ovoj. Reforma je u redovitom programu Crkve. Reforma je kontinuirana.”

Ali ambrozijanski pastir jasno je podsjetio na njezine granice: “Program svetaca i truba buntovnika, naivnost utopista i ambicije političara, duboka potreba kontemplativaca i pastira, neukrotivi hir nemirnih i tvrdoglavih duhova; reforma je kroz stoljeća, s vremena na vrijeme, bila obnavljajuće vrenje katoličke tradicije, baš kao što je bila vrenje raspadanja crkvene strukture”.

Tako Pavao VI. u Ecclesiam Suam precizira “u kojem se smislu treba shvatiti reforma”, koja se “ne može ticati ni bitne koncepcije, ni temeljnih struktura Katoličke Crkve (…) ako se može govoriti o reformi, ne smije se razumjeti promjena, nego potvrda u zalaganju da se u Crkvi održi ona fizionomija koju joj je Krist utisnuo“ (br. 48-49).

Tako dolazimo do velike teme posadašnjenja, kojoj Ecclesiam suam posvećuje neke značajne retke: “Riječ, koja je sada postala poznata, našeg štovanog prethodnika blažene uspomene Ivana XXIII, riječ “aggiornamento”. Mi ćemo ju uvijek imati na umu kao programska adresu; potvrdili smo ju kao vodeći kriterij ekumenskog sabora, i prisjetit ćemo se na nju kao poticaj za stalno oživljavajuću vitalnost Crkve da uvijek ima budnu sposobnost proučavanja znakova vremena [ova posljednja fraza je citirana u Evangelii gaudium, br. 51] i na njezinu uvijek mladenačku spretnost da “iskuša sve i učini ono što je dobro” (usp. 1 Sol 5,21) uvijek i posvuda” (br. 52). Ali Papa se o tome više puta izjašnjava, od prvih tjedana nastavka koncila, jer nije miran u tumačenju koncepta.

Dijalog je tema trećeg dijela enciklike i vidljivo je, na temelju broja stranica i tolikih bilješki u rukopisu, da Papa namjerava ući u dijalog i predviđa da će “misao (…) odnosa koji Crkva danas mora uspostaviti sa svijetom koji je okružuje i u kojem živi i djeluje” (br. 14), predstavljati problem. Congar u svom Dnevniku iz rujna 1965. izvješćuje o sastanku u Tajništvu za one koji ne vjeruju; na sastanku je pojam dijaloga doista zbunjujući: i to je opći osjećaj tog razdoblja.

Papa govori o metodologiji dijaloga, izrazu koji se prvi put pojavljuje u službenom dokumentu Crkve i sedamdeset i sedam puta u latinskom tekstu; tako je i uvršten u terminologiju koncila. No, kao što je navedeno, on ne namjerava predložiti njegovo teološko čitanje, već ga prikazati kao konstitutivni element poslanja Crkve. “Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem se nalazi. Crkva postaje riječ; Crkva postaje poruka; Crkva postaje razgovor” (br. 67). Zatim Papa precizira da govori o “dijalogu spasenja” (br. 73-79), colloquium salutis u kojemu se stapaju dvije teološke kreposti, vjera i ljubav.

U svojoj biti dijalog u Ecclesiam suam nije ništa drugo nego njihova deklinacija: “Ovom unutarnjem poticaju ljubavi, koji teži postati vanjskim darom ljubavi, dat ćemo ime, koje je sada postalo uobičajeno, dijalog” (br. 66). Kao što kažu pripremne napomene uz encikliku, u ishodištu dijaloga su “Otkrivenje – Utjelovljenje – Evanđelje”. A četiri karakteristike dopuštaju da dijalog služi apostolskom poslanju: jasnoća, krotkost, povjerenje i razboritost. Zapravo, “klima dijaloga je prijateljstvo. Uistinu, to je služba” (br. 90); ona “isključuje apriornu osudu, uvredljive i uobičajene polemike” (br. 81) – i ovdje nalazimo riječi Poziva onima koji su daleko od milanske misije 1957. – kao i “prijevare, rivalstva, prijevare i izdaje” (br. 110). Ali to mora biti bez dodvoravanja: “Naš dijalog ne može biti slabost u usporedbi s predanošću našoj vjeri” (br. 91).

Razmišljanje nastavlja, kao što je poznato, ilustracijom primatelja kojima je Crkva pozvana uputiti svoju riječ, razdvojenih prema tri koncentrična kruga – dijalog sa svim ljudima, s onima koji vjeruju u Boga, s drugim kršćanima – na koje se nadovezuje unutarcrkveni dijalog, ali ga se ipak ne uspostavlja kao poseban krug.

Valja samo spomenuti kako se potonje predstavlja kao dokaz koji je i danas sve samo ne zanemariv. Za Pavla VI., dijalog u Crkvi trebao bi biti okarakteriziran kao “domaći” i “obiteljski”, a vođen ljubavlju, poslušnošću i poniznošću; ali njegova su upozorenja uvijek aktualna: “Duh neovisnosti, kritike, pobune, ne slaže se dobro s ljubavlju koja potiče solidarnost, slogu, mir u Crkvi i lako pretvara dijalog u raspravu, u svađu, u neslaganje» (br. 119).

Zaključno, načini na koje “Katolička Crkva danas mora ispuniti svoje poslanje”, kako stoji u podnaslovu Ecclesiam suam, za Papu su duboko ukorijenjeni u korijenima vjere i u vrlinama koje ometaju njezino življenje. Želja za savršenstvom Crkve i spasenjem svijeta prožima cijelu encikliku i postaje traženje svetosti: “Zahvaćeni smo željom da Crkva Božja bude onakva kakvu Krist želi: jedna, sveta, cjelovita, usmjerena prema savršenstvu na koje on poziva i koje nam je omogućio (…) Želja za spoznajom putova Gospodnjih jest i mora biti stalna u Crkvi” (br. 43).

Ispravno shvaćen dijalog ostaje težak izazov: Papa je toga savršeno svjestan.

U bilješkama tijekom korizmenih duhovnih vježbi 1973., koje je vodio salezijanac Antonio Javierre-Ortas (kardinal od 1988.), Papa piše da je to “frizerska košulja današnjih pastira: oni moraju biti vjerni tradiciji i otvoreni zakonitim inovacijama te moraju preispitati metode obnašanja vlasti, koje također moraju ostati učinkovite”.

Sljedeće godine Papa ponovno naglašava cilj Ecclesiam suam, koji treba uvijek iznova ponavljati: “Crkva, koju treba voljeti, koju treba služiti, koju treba podnijeti, koju treba izgrađivati, sa svim talentima, sa svom predanošću, s neiscrpnom strpljivošću i poniznošću; ono što ovdje uvijek preostaje učiniti jest da se počne, počne iznova, (…) dok se Krist ne vrati.”