Znanstveni kolokvij povodom stote godišnjica rođenja zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka

Na kolokviju je predstavio životopis svoga barbe, kako ga je zvao, s kojim je njegovao odnos ljubavi i poštovanja, a bili su upućeni i na suradnju jer su obojica društveni djelatnici. „Mons. Marijan Oblak jedan je od ljudi koji su najviše obilježili povijest Zadra u drugoj polovici 20. st. Stota obljetnica njegovog rođenja povod je da mu se zadarska sredina dostojnije oduži, jer je svojim životom i djelovanjem to zaista i zaslužio“ poručio je dr. Uglešić.

Zadarskom nadbiskupijom kao ordinarij mons. Oblak upravljao je 27 godina, od 1969. g. do umirovljenja 2. veljače 1996. g. U kronotaksi zadarskih pastira mons. Oblak je 67. zadarski nadbiskup, odnosno 44. zadarski biskup te 111. pastir u 17 stoljeća Zadarske Crkve. Mons. Oblak je posljednji zadarski nadbiskup koji je od Pape primio palij, jer to sada primaju samo nadbiskupi metropoliti.

Mons. Oblak je posljednji iz generacije velikih i zaslužnih hrvatskih biskupa kojima je trebalo puno hrabrosti i mudrosti biti pastirskim, crkvenim upraviteljima u teškim godinama komunističkog režima. Baš tu činjenicu istaknuo je kardinal Josip Bozanić u homiliji mise koju je predvodio na sprovodu nadbiskupa Oblaka 2008. g. kada je poručio: „Zahvaljujemo Bogu za te slavne pastire koji su našoj Crkvi i narodu bili ponos, a nama ostaju uzori“.

Mons. Oblak je posljednji hrvatski koncilski otac koji je sudjelovao na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.) na kojem je imao šesnaest usmenih i pisanih saborskih intervenata. Neki prijedlozi mons. Oblaka ušli su u službene saborske zaključke. Koliko je mons. Oblak bio pouzdan, argumentiran u tumačenju i odvažan u radu potvrđuje njegov prihvaćeni prijedlog na Koncilu po kojem je trajno obogatio život Crkve u cijelom svijetu, čega smo svakodnevni baštinici svaki put kada se slavi misa.

Naime, činjenica da svećenik i narod zajedno mole Oče naš na misi upravo je prijedlog mons. Oblaka na Drugom vatikanskom saboru koji je to prihvatio i time učinio trajnim trag mons. Oblaka u liturgiji cijele Crkve. „Na prijedlog nadbiskupa Oblaka prihvaćeno je i ušlo je u liturgiju cijele Katoličke Crkve da Oče naš vjernici uvijek zajedno sa slaviteljem na tihoj misi recitiraju, a na pjevanoj misi gregorijanskim napjevom pjevaju. To je, prema riječima mons. Oblaka, bio i zadarski doprinos svetom bogoslužju cjelokupne Katoličke Crkve. Na Saboru je bio u radnoj grupi s tadašnjim krakowskim nadbiskupom Karolom Wojtylom, kasnijim papom Ivanom Pavlom II. s kojim ga je od tada povezivalo i veliko osobno prijateljstvo“ rekao je dr. Uglešić.

Nadbiskup Oblak je praktički morao podizati sve bitne ustanove u Zadarskoj nadbiskupiji, jer je on nakon zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića prvi nadbiskup koji je u poraću Drugog svjetskog rata djelovao u teritorijalno ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji od 1948. g. Tim više svijetli njegova uloga pastira kojoj je bio dorastao i na razini povijesnog zadatka, jer i nadbiskup Želimir Puljić ističe da je mons. Oblak djelovao u možda najtežem razdoblju u povijesti Zadarske nadbiskupije.

Naime, područje Nadbiskupije od 1922. g. bilo je podijeljeno između Kraljevine SHS i Italije kojoj je po Rapallskom ugovoru iz 1920. g. pripao Zadar, dakle sjedište Nadbiskupije i četiri župe. Za preostalih 96 % teritorija Zadarske nadbiskupije u Kraljevini SHS Sveta Stolica uspostavila je apostolsku administraturu koja je bila povjerena šibenskom biskupu. Zato svećeništvo mons. Oblaka započinje u Šibeniku.

U teritorijalno cjelovito uspostavljenoj Nadbiskupiji, mons. Oblak poduzetno je krenuo s duhovnim i materijalnim podizanjem svih važnih i identitetskih segmenata jedne mjesne Crkve koji su do danas konstanta u životu Zadarske nadbiskupije. Mons. Oblak pokrenuo je mnoge susrete na nadbiskupijskoj razini. Uveo je redovite mjesečne svećeničke susrete – rekolekcije, godišnji Svećenički dan i Katehetski dan. Svećenički dom otvorio je 1976. g., a 1978. g. za svećenstvo organizira Bolesnički mirovinski fond. U duhu koncilskih smjernica 1985. i 1986. g. osniva sedam dijecezanskih vijeća: za obitelj, pastoral mladih, za stare i bolesne, za pastoralnu kulturu, pastoral turista, rad s ministrantima i za pastoral zvanja.

Caritas Zadarske nadbiskupije osnovao je 1990. g., Obiteljsko savjetovalište 1993. g., Pučku kuhinju 1996. g. Podržao je osnivanje Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar 1995. g.

„Osobnost mons. Oblaka formirana je trima geslima koja je najčešće isticao: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Ta je gesla nastojao živjeti, iako mu okolnosti u kojima je djelovao nisu bile nimalo naklonjene. Bio je izraziti rodoljub i domoljub, erudit, poliglot, čovjek iznimne karizme, čuvar i promicatelj duhovnog blaga, spisatelj, obnovitelj, graditelj i čuvar crkvene baštine. Zalagao se za nacionalno jedinstvo, teško je patio zbog stradanja hrvatskog naroda, domovine i Nadbiskupije u Domovinskom ratu. Posebnu brigu pokazivao je za očuvanje vjere, hrvatske nacionalne baštine, jezika i kulture općenito“ rekao je dr. Uglešić.

Sve te sklonosti konkretno je posvjedočio i sabrao u ustanovi koja je vidljivi trag njegove baštine u javnosti, dar domaćima i svima koji pohode Zadar, kada je 1976. g. utemeljio riznicu svjetske razine – Stalnu izložbu crkvene umjetnosti (SICU), jedinstvenu i dragocjenu zbirku crkvenog kulturnog blaga od ranih kršćanskih vremena. „Posebno je bio radostan i ponosan na obnovu jedne od kolijevki hrvatske duhovne i kulturne baštine, ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru“ rekao je dr. Uglešić, istaknuvši da je, prema vlastitom kazivanju mons. Oblaka, osnivanje SICU-a 1976. g. u teško vrijeme komunizma i povratak benediktinki sv. Marije u njihov tisućljetni samostan 1970. g. mons. Oblak smatrao najznačajnijim postignućima u svom životu.

Naime, benediktinski samostan i crkva sv. Marije razoreni su 1943. g. te su zadarske koludrice bile primorane živjeti svoje monaštvo u sjemeništu Zmajević 26 godina, devet mjeseci i 11 dana. Benediktinke su se iz Zmajevića vratile u obnovljeni samostan 27. rujna 1970. g. u svečanoj procesiji predvođene svojim velikim prijateljem i ocem, nadbiskupom Oblakom koji se snažno zauzimao da povrate svoj samostan kojega su komunisti htjeli prenamijeniti. „To s povratkom benediktinki uopće nije bilo lako. Nadbiskup Oblak morao se boriti s tadašnjom gradskom i državnom vlašću jer je kompleks samostana već bio namijenjen za četiri muzeja: arheološki, gradski, prirodoslovni i galeriju umjetnina. Želja tadašnjih zadarskih gradskih otaca bila je izbrisati taj samostan, morao je nestati. Benediktinke su mogle ostati u sjemeništu Zmajević, ali ne u samostanu. Nadbiskup Oblak osujetio je to svojom borbom i na različite načine ne popuštajući te je doživio da se benediktinke 1970. g. presele u svoj obnovljeni samostan“ istaknuo je dr. Uglešić.

„Kao čovjeka resile su ga poniznost, skromnost, jednostavnost, pedantnost, pažnja prema svakom čovjeku. Kada su bile u pitanju crkvene i vjerske stvari pokazivao je izrazitu odlučnost i nepokolebljivost. Njegove propovijedi bile su povezane s aktualnim trenutkom i sagledane u povijesnim okolnostima, prožete iskrenim pastirskim osjećajima, brigom za pojedinca i povjereno mu stado. Imao je istančan osjećaj za liturgiju, naglašavao je njenu uzvišenost. Poštovanje prema Božjem hramu iskazivao je vidljivim gestama i očiglednom sabranošću već pri samom ulasku u bilo koji sakralni prostor. Crkvu je doživljavao kao istinsko mjesto gdje se Bog sjedinjuje s čovjekom“ naglasio je dr. Uglešić, istaknuvši kako je „u vremenu kada Crkva nije imala stalnih prihoda, vjerovao u Božju providnost pa je gotovo proseći po svijetu namicao sredstva za obnovu i izgradnju tih objekata. Župe Nadbiskupije uvijek je rado posjećivao, najčešće u pastirskim pohodima, želio ih je upoznati iz prve ruke. Teško je podnio napuštanje službe 20 svećenika Zadarske nadbiskupije od 1969. do 1971. g. Brinuo je o trajnoj duhovnoj, pastoralnoj i intelektualnoj obnovi klera. Mnoge svećenike upućivao je na daljnja školovanja, ponajprije na crkvena sveučilišta u Rimu“.

Mons. Oblak je bio domaćin u organizaciji velike crkvene i narodne proslave Branimirove godine u Ninu 1979. g. u spomen na trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i veza hrvatskog naroda s nasljednikom Sv. Petra. Tijekom biskupstva mons. Oblaka proslavljene su važne povijesne crkvene obljetnice. God. 1969. obilježena je 900-ta obljetnica povelje Mare Nostrum kojom je kralj Petar Krešimir IV. u znak zahvalnosti Bogu što je proširio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru, darovao otok Maun samostanu sv. Krševana; 800-ta obljetnica dolaska pape Aleksandra II. u Zadar (1177.-1977.); 600-ta obljetnica izrade škrinje sv. Šime u Zadru 1980. g. Zatim, tisućita obljetnica sv. Krševana 1986. g. povodom blagdana sv. Krševana te 1985. g. proslava 700-te obljetnice posvete obnovljene i produžene katedrale sv. Stošije (1285.-1985.).

„Iznimna je bila njegova ljubav prema rodnom mjestu i župi Veli Rat. Svake godine, koliko god je mogao, tamo je navraćao. Osobito je uživao u druženju s obitelji, moru, veslanju, prirodi, dugim šetnjama, volio je ići u ribolov ‘hititi mriže’. Kao glagoljaš bio je izrazito ponosan na liturgijsko pjevanje u rodnoj župi koje je baštinio još od djetinjstva. Uz rodno mjesto, najviše ljubavi gajio je za Zadar, grad u kojem je živio, djelovao i čije je značenje u hrvatskoj prošlosti i kulturi svugdje neumorno isticao“ rekao je dr. Uglešić.

„Živeći Kristove riječi, uvijek je želio biti ‘sluga Kristov i poslužitelj braći’. Tako se nastojao ponašati, ostvarujući puninu svoje svećeničke i biskupske službe, najvećim dijelom u teškim okolnostima koje su ga pratile gotovo kroz cijeli životni vijek. Svoje svećeništvo prihvaćao je kao dar Duha Svetoga i nijedna žrtva ili patnja u ostvarenju te uzvišene službe nije mu bila teška“ rekao je dr. Uglešić, istaknuvši da „nikad za svoj predani i samoprijegorni rad nije tražio ili očekivao nagrade i priznanja“.

„Čitao je jako puno, redovito i revno, kad god su mu to prilike dopuštale. Bile su to knjige i časopisi, najviše vjerske tematike, osobito na francuskom i talijanskom jeziku, a nastojao je čitati i znanstvena djela i beletristiku“ rekao je predavač. Mons. Oblak autor je sedam knjiga: Križni put (1959.), Služitelj riječi (izbor propovijedi, 1983.), Sakramenti u crkvenoj godini, TV i radio kateheze (1995.), Vjerujem (TV i radio kateheze o kršćanskom vjerovanju, 1996.), U ime Oca i Sina i Duha Svetoga prema trećem tisućljeću (2000.), Karizme – Crkveni pokreti – Laici (Verbum, 2003.), Paul Claudel – obraćenik, diplomat, književnik (Sveučilište u Zadru, 2006.). Francuskog akademika Claudela istraživao je od svojih studentskih dana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Claudel je bio i tema njegovog diplomskog rada. S francuskog je preveo i objavio djelo Danijel Rops, Ak. Fr., Missa est (1957.). Vrijedan je i Oblakov članak ‘Povijest Zadarske nadbiskupije od 1948. do 1970.-ih godina’, objavljen u zborniku ‘Zadar i okolica od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata (Zavod za povijesne znanosti HAZU Zadar i Sveučilište u Zadru, 2009.). Jako je želio objaviti knjigu o odnosu Europske unije prema kršćanskom svjetonazoru na kojem je utemeljena. Pisao je do zadnjih trenutaka svoje snage i došao je do polovice teksta te knjige, no bolest i smrt spriječili su njen završetak.

Mons. Oblak rođen je na blagdan Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1919. g. u Velom Ratu na Dugom otoku, od oca Ante Ivana i majke Marije Šimice (rođ. Uglešić), u staroj kući pobožne obitelji koju su zvali Tubijini, prema starozavjetnom proroku Tobiji. Rođen je kao slabašno dijete pa je odmah nakon poroda kršten u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskoga, Marijinim imenom prema blagdanu na koji je rođen i čijoj je zaštiti preporučen. Drugo ime mu je Božo, jer su ga roditelji dočekali kao Božji dar.

„S nepunih devet godina ostao je bez oca, a skrb o njemu preuzeo je stric Marijan Ignacij s nadimkom Pobožni, koji se kasnije, također kao udovac, oženio za njegovu majku te ga je kroz život pratio kao rođeni otac. Još kao pučkoškolac pokazivao je izrazitu ljubav za Crkvu i u njemu se rađala želja za pastirskom službom. U novoizgrađenu kuću u koju se uselio s nekoliko godina života okupljao je seosku djecu, oblačio bi seosku odjeću nalik na svećeničku i ‘služio misu’. Nakon što je u rodnom mjestu završio osnovnu školu, župnik mu je napisao molbu za prijem u Biskupsko đačko sjemenište u Šibeniku, no ta je molba odbijena. Mali Mario, kako su ga zvali u obitelji, nije se mogao s time pomiriti pa je danima jecajući plakao i molio očuha i župnika da mu pomognu“ rekao je dr. Uglešić.

Oblakov sumještanin Mate Garković, kasniji zadarski nadbiskup i župnik Vladislav Cvitanović napisali su preporuku za njegov prijem i na ponovnu molbu njegova žarka želja je uslišana. U Šibeniku završava klasični odjel realne gimnazije i upisuje bogoslovni studij u Splitu. Zbog zbivanja u Drugom svjetskom ratu bogoslovni studij nastavlja i dovršava u Đakovu. Šibenski biskup dr. Jerolim Mileta zaredio ga je za svećenika u katedrali sv. Jakova u Šibeniku na blagdan Gospe od Snijega, 5. kolovoza 1945. g. Njegovo mladomisničko geslo je: „Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje boravi slava tvoja“.

Mladu misu slavio je u Velom Ratu na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1945. g. Nakon mlade mise biskup Mileta povjerava mu službu odgojitelja u Biskupskom đačkom sjemeništu i vjeroučitelja u državnoj realnoj gimnaziji, u kojim službama ostaje do 1949. g., neposredno nakon ujedinjenja Zadarske nadbiskupije (1948. g.). Apostolski administrator Zadarske nadbiskupije mons. Mate Garković pozvao ga je u Zadar i imenovao odgojiteljem u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević (1949.-1951.) te vjeroučiteljem i nastavnikom u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Istovremeno upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem 1955. g. diplomira Francuski jezik i književnost, Hrvatski jezik i književnost, slovensku i srpsku književnost i Latinski jezik. Od 1955. do 1958. g. je zamjenik ravnatelja sjemeništa Zmajević, a u klasičnoj gimnaziji profesor Hrvatskog jezika i Francuskog jezika.

Papa Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom 30. travnja 1958. g. zadarskom nadbiskupu Mati Garkoviću. Za biskupa (naslovnog biskupa Flavije) zaređen je 6. srpnja 1958. g. u katedrali sv. Stošije. „Biskupsku službu doživio je kao križ i breme, ne kao titulu. U svoj biskupski grb ugradio je geslo Cum Maria (S Marijom) želeći time iskazati povezanost s Gospom koja ga je pratila od rođenja i uz čije svetkovine su povezani najznačajniji događaji njegovog života“ rekao je dr. Uglešić.

Bio je generalni vikar i ravnatelj Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zadru (1958.-1968.) i nadzornik Nadbiskupske klasične gimnazije (1958.-1970.). Nakon smrti nadbiskupa Garkovića, 1968. g. izabran je za kapitularnog vikara. Sveta Stolica imenovala ga je apostolskim administratorom Zadarske nadbiskupije 24. svibnja 1969. g., a rezidencijalnim nadbiskupom 27. srpnja 1969. g. Upravu Nadbiskupije preuzeo je 21. studenoga 1969. g. Svečanost njegovog uvođenja u službu rezidencijalnog nadbiskupa bila je na svetkovinu sv. Stošije 15. siječnja 1970. g.

U Biskupskoj konferenciji Jugoslavije bio je predstojnik Odbora za pastoral turista i član Hrvatske liturgijske komisije. U tranzitnom razdoblju do ustanovljenja HBK bio je član trojke biskupa za razgovore s hrvatskom državom. U HBK je vodio Vijeće za pastoral iseljenika, selilaca i apostolat pomoraca. Prepoznavši zasluge nadbiskupa Oblaka, predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom kneza Branimira s ogrlicom 14. rujna 1995. g. Uz Dan Grada na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Zadra, Gradsko vijeće Zadra dodijelilo je mons. Oblaku Nagradu Grada Zadra za životno djelo 24. studenoga 1997. g. Nagradu za životno djelo dodijelila mu je i Zadarska županija 16. travnja 2005. g.

„Zaspao je tiho i mirno, a njegova duša preselila se u Vječnost 15. veljače 2008. g. u Nadbiskupskom domu u Zadru u prisutnosti dijela svoje najuže obitelji i zadarskog ordinarija Ivana Prenđe“ rekao je dr. Uglešić.

Mons. Oblak pokopan je 19. veljače 2008. g. u grobnici zadarskih nadbiskupa u pokrajnjoj lađi katedrale sv. Stošije gdje su zemni ostaci i njegovog prethodnika i sumještanina Mate Garkovića i nasljednika Ivana Prenđe.
U homiliji mise koju je predvodio na sprovodu mons. Oblaka, a okupio je 25 nad/biskupa, 200 svećenika i tisuće vjernika, kardinal Josip Bozanić je rekao: „Opraštamo se od biskupa Stepinčeva doba koji je službu obavljao u teškim povijesnim vremenima, koji je doživio beatifikaciju svog uzora kardinala Alojzija, nadbiskupa koji je pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića s drugim hrvatskim biskupima predvodio hrvatski narod u velikom jubileju kršćanstva u Hrvata. Mi nadbiskupa Oblaka pamtimo ne samo po kušnjama u kojima je ustrajao, nego i po nadi koju nam je ostavio“.