Temeljni je cilj rada ovog znanstvenog skupa bio propitkivanje činjenica vezanih uz rad i djelovanje spomenutog dječjeg prihvatilišta, kako bi se na znanstvenim temeljima dao kvalitetan doprinos razumijevanju navedene problematike. Naime, problematika sisačkog prihvatilišta za djecu ponajviše je obrađivana za postojanja komunističke i socijalističke Jugoslavije, pa su i rezultati istraživanja često bili podložni uzusima rada koji nisu bili u skladu sa zahtjevima povijesne struke i metodologije znanstvenog rada. Iako primarno usmjeren na povjesničare, skup nije bio lišen multidisciplinarnosti te su svoje radove predstavili sociolozi, teolozi i drugi znanstvenici u svrhu stjecanja što potpunijega i kvalitetnijeg rasvjetljavanja sudbine kozaračke djece i rada Dječjeg prihvatilišta u Sisku, do sada uglavnom politički obojene i ponajprije u službi neznanstvenog etiketiranja Katoličke Crkve i njezine uloge za II. svjetskog rata, kao i samog blaženog Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog.

Na početku pozdravne riječi uputili su predsjednik Organizacijskog odbora sisački biskup Vlado Košić, prorektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Gordan Črpić i potpredsjednica Organizacijskog odbora simpozija predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija doc. dr. Vlatka Vukelić, koji su odreda istaknuli iznimnu važnost ovog skupa za rasvjetljavanje istine što se doista dogodilo u Sisku tijekom 1942. i 1943. godine bez ideološkog interpretiranja.

Slijedila su predavanja dr. Jurja Batelje s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta o temi „Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u brizi za ratnu siročad“; izv. prof. dr. Marija Keve s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu (Key Note) o temi „Sudbina djece u NDH – izvor polemika ili Opći uvod u temeljnu problematiku znanstvenog skupa“, mag. hist. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija o temi „Institucije vlasti NDH u Sisku 1942./1943.“; prof. dr. Josipa Jurčevića s Hrvatskih studija „Kozaračka djeca u sustavu manipulacije žrtvama II. svjetskog rata u Hrvatskoj“; dr. Davora Kovačića s Hrvatskog instituta za povijest „Položaj djece u starogradiškom logoru i broj stradalih na temelju iskapanja neposredno poslije završetka II. svjetskog rata“; doc. dr. Vlatke Vukelić s Hrvatskih studija „Prihvatilište u Sisku – datumi, lokacije, brojke“; mag. hist. Danijela Jurkovića s Hrvatskih studija „Sudski iskazi o Prihvatilištu u Sisku i zbrinjavanju izbjegličke djece“; prof. Ivana Sklizovića s Hrvatskih studija „Problematika zbrinjavanja kozaračke djece u djelima stranih autora“; prof. Marija Bursika, pukovnik HV-a i dozapovjednik HVU-a „Petar Zrinski“ u mirovini, „Svjedoci vremena“ te univ. bacc. hist. Vlatka Smiljanića s Hrvatskih studija „Izbjeglički civilni val u NDH 1942.“.
Posebna vrijednost toga znanstvenog skupa bili su i živi svjedoci događaja u Sisku tijekom 1942. i 1943. koji su vlastitim svjedočenjem potvrdili zaključke znanstvenih istraživanja, ali i oštro osudili laži kojima se služe pojedini povjesničari i političari kada se govori o dječjem prihvatilištu u Sisku.

Na kraju, sudionici Znanstvenog skupa donijeli su i zajedničku izjavu u kojoj su istaknuli kako ne postoji niti jedan dokument koji bi dokazao da je Sisku bio logor izbjegličke djece ili da je bilo mučenja i nasilnog oduzimanja života. „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene. U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na radu u prihvatilišta. Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima. Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. Kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području“, stoji između ostalog u priopćenju sudionika skupa.