U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i desetak svećenika.

Na početku biskup je ustvrdio kako ovaj blagdan slavi ne samo ova župa već i Sisačka biskupija kojoj je on suzaštitnik i čitava Crkva u hrvatskoj domovini i po svijetu.

Osvrnuvši se na aktualnu situaciju s pandemijom i potresom biskup je rekao kako je bl. Alojzije sav svoj biskupski život i djelovanje stavio je pod geslo: U Tebe se, Gospodine, uzdam!, te kako baš te riječi mi moramo reći Bogu. „A u koga drugog da se pouzdamo, tko nam može pomoći i izbaviti nas od tih zala? Sa svetim Petrom i mi trebamo reći, nakon što su mnogi učenici odstupili te više nisu išli za Isusom jer ih je sablaznio kada je rekao da trebaju blagovati njega jer je on Kruh života: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv 6,68) Naime, slijediti Gospodina Isusa može samo onaj koji ima u njega neograničeno povjerenje, a kušnje koje moramo proći kroz naš zemaljski život samo su zato da se proslavi Gospodin, da naše pouzdanje u njega još više očvrsne“.

Biskup je rekao i kako čitanje iz knjige Mudrosti govori o pravednicima koji trpe. „Zanimljivo je kako starozavjetni pisac patnju pravednika opisuje kao sredstvo da oni budu još bliže Bogu i da upravo nadvladana kušnja pokazuje da su oni privrženi Gospodinu. Bez obzira je li nam u životu dobro ili nije, je li sve lijepo i sve nam uspijeva, ili nas biju neviđene nevolje, podmetanja ljudi, progon i prijeti nam i sama smrt, ako ustrajemo u vjernosti Kristu, bit ćemo spašeni. Dapače, kaže pisac knjige Mudrosti, Bog će takve nagraditi te će oni: suditi pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke. Koji se u nj ufaju, spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe… Koliko puta sam doživio i sam da je Bog blagoslovio naša trpljenja, naše patnje, naše žrtve. I ovaj potres je u Božjem promislu blagoslov za sve nas. Mi to sada tako ne doživljavamo jer trpimo i teško nam je, ali kada sve to prođe, vidjet ćemo da će biti mnogo dobrih posljedica, i za svakoga od nas osobno, i za naše zajednice, i za čitavu Crkvu i naš narod“, ohrabrio je biskup okupljene.

Biskup je rekao i kako je naš blaženi Alojzije prošao kroz mnoge nevolje. „Toliko je bio progonjen, krivo optuživan, pogrđivan, ismijan, toliko je bio meta mrzitelja istine da je to teško i shvatiti. Samo jedna činjenica govori za sebe više od ostalih: kad je umro i njegovo tijelo bilo preneseno na obdukciju na zagrebačku Šalatu, iživljavali su se Udbaši koji su tjerali liječnike da u mrtvo tijelo uliju tekućinu koja je trebala razgraditi i uništiti sve dokaze o trovanju. To se ipak nije moglo u potpunosti dogoditi jer je u kostima ostalo previše tragova enormnih količina otrovnih elemenata koji su dokaz da je bio sustavno trovan. U tu su svrhu kardinalovu lubanju prerezali i u nju ulili istu tekućinu. I onda ono najgore: iz kardinalova tijela izvadili su srce no jedan ga je liječnik uspio spasiti. Predao je srce na Kaptolu Crkvi ali je Udba saznala i odnijela srce i spalila ga doslovno u jednoj peći. Ima li brutalnijeg odnosa prema drugome nego to da se mrcvari njegovo mrtvo tijelo? Zar je to zavrijedio jedan nadbiskup, predstavnik Katoličke Crkve u hrvatskom narodu“, zapitao se biskup te u nastavku donio ulomak pjesme Dragutina Štambuka „Spaljeno srce“.

Biskup se prisjetio i kako je kao bogoslov svaki dan odlazio na Blaženikov grob, a tamo je uvijek kod njega netko molio… „I nikad na njegovu grobu nije nedostajalo cvijeća, i uvijek je gorjela barem jedna svijeća. Osjeća narod naš tko je za njega blaženi Alojzije, moli mu se, njemu se utječe. Razumije silnu patnju njegovu, ali ona je izvor silne milosti za sav narod… kao što Matoš piše za bana Bakača, sisačkog junaka, tako bismo mogli mi tu kiticu prereći za našeg blaženika: U katedralu, kad su teške noći, Na Alojzijev grob zna neka žena doći S teškim križem cijele jedne nacije, A on joj veli: Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije! Zapravo da bi se moglo ovako hrabro, poput našeg blaženog Alojzija, odolijevati zlima kojima nas sapinje i šiba svijet i đavao, potrebno je sa svetim Pavlom reći: u sebi prihvatismo i smrtnu osudu, da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. U sebi nam valja prihvatiti i samu smrt, pomiriti se s njom, da se ne pouzdamo u sebe, nego da kličemo: In te, Domine, speravi – u Tebe se, Gospodine, uzdam! Dakako, vjerujući da Bog uskrisuje mrtve“, zaključio je biskup.

Nakon popričesne molitve biskupu je na dolasku kao i na poruci o bl. Alojziju Stepincu, zahvalio preč. Bulić, a ovo slavlje je animirao Župni mješoviti zbor.