Uz predstavnike javnog i političkog života te župljane na slavlju su bili i brojni hodočasnici moslavačkog kraja, štovatelji našeg blaženika.

U homiliji biskup je govorio o Stepinčevom spašavanju Židova za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, istaknuvši brojna svjedočanstva koja govore o tome, poput onoga povjesničarke Esther Gitman, predsjednika američkih Židova i ravnatelja Američkog židovskog odbora Luisa Breiera, tajnika zagrebačkog glavnog rabina dr. Amiela Shomronyja i višegodišnjeg predsjednika Židovske vjerske zajednice Beth Israel u Zagrebu Mihaela Montilja. „Poznato je kako je upravo nadbiskup Stepinac bio pomoćnik u zbrinjavanju i smještaju židovske djece iz Poljske u Hrvatskoj, najprije u Crikvenici, a potom u Malinskoj na otoku Krku. Radilo se o dječjem domu u kojem su se početkom rata naselili poljski izbjeglice, najviše majke s djecom. Voditeljica doma dr. Marija Kujawska više je puta pismeno zahvaljivala Nadbiskupu za ‘neumornu dobrotu, koju nam Vaša preuzvišenost uvijek nanovo iskazuje’ (BAS, 99). Naime bl. Alojzije je više puta slao za njih novac da bi im se pomoglo. Pri odlasku iz Crikvenice u Malinsku dr. Kujawska je napisala Nadbiskupu ove riječi: ‘Ne želim napustiti Crikvenicu, a da nisam još jednom od sveg srca zahvalila Vašoj Preuzvišenosti u ime majki i djece za istinsku očinsku milost i spremnost za pomoć, koju smo u svakoj našoj teškoći primili od Vaše Preuzvišenosti. Da je unatoč teškoj sudbini naš život ovdje bio podnošljiv, u velikoj mjeri zasluga je Vaše Eminencije. Za to ćemo uvijek biti zahvalni’ (ib., 102). Zbog svojeg zalaganja za Židove i Srbe nadbiskup Stepinac nije bio prihvaćen od vlasti NDH, dapače, oni su ga prezirali, a poznato je da su mu ne samo prijetili nego čak i planirali ubiti ga. Pa ipak on je ostao sjajno svjetlo, svjedok prave kršćanske ljubavi prema čovjeku, prema svakoj osobi jer je vjerovao da je svaki čovjek dijete Božje. Poznate su njegove propovijedi, posebno na blagdan Krista Kralja, u zagrebačkoj katedrali – na poseban način 1942. i 1943., ali i njegovi govori akademskoj katoličkoj mladeži već prije 1941., u kojima je bl. Alojzije Stepinac nedvosmisleno i hrabro osudio rasizam, zalažući se za dostojanstvo svakog čovjeka: ‘Što da sudimo dakle o onima pojedincima, koji dižu glave, kao da ne postoji više Bog na zemlji niti imade više mjesta zakonu Evanđelja? Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija’“, podsjetio je između ostalog biskup.

Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi, biskup je ustvrdio kako ona govore upravo o tim kršćanskim vrijednostima ljubavi prema bližnjemu kojima se vodio naš sveti Blaženik. „Tako u čitanju Knjige proroka Izaije (Iz 58, 7-10) Gospodin poziva sve nas, svoje učenike: ‘Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi….dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog’. Doista, blaženi Alojzije je upravo to činio kad je u predratno i ratno doba pomagao izbjeglicama, davao hranu gladnima i novac za uzdržavanje židovskoj djeci i odraslima, spašavao od smrti i progona tolike Židove, da se s pravom i za njega mogu primijeniti riječi proroka Izaije: ‘tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati’! Njegova svijetlost doista svijetli i danas jer – kako nam reče sv. Papa Ivan Pavao II. – on je postao kompas katolicima u Hrvatskoj. Njega i njegov primjer trebamo i mi slijediti. U Pavlovoj pak Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 2, 1-5) sveti Pavao pripovijeda da Korinćanima nije govorio iz neke svoje mudrosti nego je naviještao ‘Isusa Krista, i to raspetoga. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj’“. Zaista, svima nama koji naviještamo Gospodina i njegovo kraljevstvo temelj nisu ljudske riječi nego Božja milost i Božja snaga. Tako se proslavlja po nama Gospodin, ne mi. Nama ne pripada nikakva hvala jer smo ‘sluge beskorisne’, te možemo reći – sa sv. Ivanom Krstiteljem – da On, Gospodin, treba rasti a mi se trebamo umanjivati. Poniznost bijaše divna značajka karaktera bl. Alojzija. On nije tražio ništa, ni službu biskupa pa ipak, kad ju je primio, vršio ju je na način služenja. Njegovo je geslo kao mladomisnika bilo: ‘Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našeg Isusa Krista’. I najviše svojim životom i prihvaćanjem žrtve za druge on je posvjedočio te riječi“, rekao je još biskup, zaključivši propovijed molitvom: „Molimo zagovor svetog našeg blaženika Alojzija, biskupa i mučenika, da poput njega i mi znamo prepoznati potrebe svoje braće i pomagati svima, bez obzira na narodnost, vjeru i rasu, da u ljudima koji trpe prepoznajemo svoju braću i sestre i priskočimo im u pomoć uvijek kada i kako možemo. Jer to je ta Božja svjetlost koju moramo poput njega širiti svijetom, bez obzira na tamu, zlo i đavla koji širi svoju mržnju i nemir, mi smo pozvani širiti ljubav i mir. Bog neka nas sve blagoslovi i blaženi Alojzije nadahnjuje i čuva“.

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio o. Wosko, čestitavši biskupu 10. obljetnicu biskupske službe u Sisku te zahvalio svima koji su se uključili u proslavu župnog blagdana.